Ulazeći prvi puta u Pistol Whip nisam znao što točno očekivati jer sam se o igri informirao jedino čitanjem kratkog opisa nakon što mi je Zoran ponudio mogućnost recenziranja. Kako se u opisu spominjao John Wick i EDM žanr glazbe, bio sam dovoljno zainteresiran jer će mi ovo biti i prva ritmička igra na PS VR platformi. Mogu reći kako nisam nimalo požalio što sam se odlučio zaigrati ovaj naslov jer iako je riječ o igri s jednostavnom gameplay petljom, sve ostalo je praktički savršeno! Bez ikakvih nepotrebnih elemenata, Pistol Whip čini pucanje po tračnicama nevjerojatno zabavnim iskustvom, bilo na easy ili hard težini.

Kod ovakvih naslova u kojima je kretanje automatsko, odnosno ne može se kontrolirati brzina s kojom se naš lik kreće unutar scene, igra u početku može biti malo teža za tijelo dok se ne dobiju VR noge. Doduše, to naravno ovisi od osobe do osobe, ali kada se mozak i tijelo usklade tada počinje prava čarolija. Pucanje je toliko zabavno i ostavlja dojam kao da smo John Wick jer protivnici padaju čim se približno usmjeri nišan prema njima. S druge strane, izmicanje mecima je u stilu Matrixa, pogotovo na hard težini kada je potrebno i izvijati tijelo zbog većeg broja protivnika i metaka koji lete prema nama.

To je ukratko cijela premisa igre – pucanje, izbjegavanje prepreka saginjanjem te izmicanje od metaka. Vrlo jednostavno, ali nevjerojatno zabavno gameplay iskustvo. Iako u igri ima tek 15 scena od kojih svaka ima svoju unikatnu glazbu, za savladati sve njih treba dosta vremena. Naime, scene imaju tri težine koje se razlikuju po količini protivnika, a svaka težina je kao da se igra ispočetka i neće biti sasvim lagano preživjeti iz prve od početka do kraja. 

Scene imaju tri težine koje se razlikuju po količini protivnika, a svaka težina je priča za sebe.

Zbog toga je potrebno je pamtiti položaje protivnika te načine na koji napadaju. Naime, neki protivnici samo stoje, neki se čak kreću prema nama, a ima i onih koji vole utrčati u kadar prije nego zapucaju. Uz to, postoje i negativci koji nose oklop je pa je potrebno više metaka za poslati ih tri metra pod zemlju, a oni opet značajno utječu na ritam pucanja. Ritam određuje elektronska glazba koja se fantastično uklapa u neo-vektorski grafički stil kojim je prikaz scene jednostavan, a opet vizualno privlačan. Čak i kada neke scene imaju vrlo slične elemente zatvorenih prostora, svaka od njih odlično je odrađena i ostavlja pozitivan dojam kad se prvi put stupi unutar nje.

Tako pucanje može ići iz hodnika u klub pa se prebaciti u nekakvu garažu i finale doživjeti u otvorenijem prostoru, a to znači i više lokacija odakle protivnici mogu zapucati prema vama. Naravno, nisu niti sve scene jednako “teške”, ali važnija stvar je kako niti jedna od njih nije naporna. U prijevodu, sve su zabavne za igrati, a koja je zabavnija može odlučiti glazba. Također, treba naglasiti ako ne volite stil glazbe koji se nalazi u igri, to vas ne bi trebalo spriječiti u uživljavanje uloge Johna Wicka jer će pucanje i izbjegavanje metaka ostati jednako zabavno, a glazbeni segment to podiže na razinu iznad.

Pucanje može ići iz hodnika u klub pa se prebaciti u nekakvu garažu te finale doživjeti u otvorenom prostoru.

Naime, iako je Pistol Whip ritmička igra, nije potrebno ubijati protivnike u ritmu nego je važnije pronaći vlastiti ritam pucanja i izbjegavanja protivnika. Tek kada se poželi penjati po ljestvici najboljih igrača s količinom osvojenih bodova, tada je potrebno povezivati eliminacije u ritmu i biti što efikasniji. No, da bi se uživalo u igri uopće nije potrebno se natjecati s drugim rezultatima nego osjećaj zadovoljstva dolazi obaranjem vlastitog rekorda. Pozitivna stvar je što ova igra može poslužiti i kao kardio vježba jer hard težina rijetko kada dopušta statičnost našeg tijela.

Kao što je već spomenuto, to je vidljivo iz količine protivnike koji se razlikuju po težinama. Nije isto kada se na jednom mjestu mora eliminirati dva ili osam protivnika i pri tome još izbjegavati veći broj olovnih zrna. Kada se u cijelu priču uključi dolazak protivnika s lijeve i desne strane, s uzvisine te kada pucaju s lokacija koje su ispod nas, osjećaj za prostor postaje još važniji. To je i razlog zbog čega je zapravo hard težina ona s kojom Pistol Whip postaje iskustvo kakvo je originalno zamišljeno. Easy i Normal su samo uvod u pravu akciju, no to ne znači da su značajno manje zabavne za igrati. Ipak, negdje se moraju prvo naučiti sve scene prije nego postanemo Keanu Reeves u finalnom obliku.

Nije isto kada se na jednom mjestu treba eliminirati dvoje ili osmero protivnika i pri tome još izbjegavati veći broj olovnih zrna.

Kad se zasitite standardnog John Wick doživljaja, cijelo pucačko iskustvo moguće je izmijeniti korištenjem modifikatora od kojih neki smanjuju broj bodova jer olakšavaju igru, a drugi podižu broj bodova jer otežavaju. Prvi takav modifikator je Deadeye koji uklanja pomaganje pri ciljanju. Stoga, više nije dovoljno samo otprilike nanišaniti protivnika nego je potrebno precizno naciljati kako bi eliminacija bila uspješna. Ovaj modifikator kompletno mijenja stil igre i traži značajno veću preciznost za koju je potrebno više vježbe.

Drugi zanimljivi modifikator odnosi se na mogućnost korištenja dva oružja. Standardno pucanje funkcionira preko jednog pištolja, odnosno dovoljan je samo jedan PS Move kontroler za igranje. No, kada se u drugu ruku ubaci dodatni pištolj, stvar postaje još više akcijski orijentirana što znači i izraženiji filmski doživljaj napucavanja. Tu su još i dodatni modifikatori poput beskonačne municije ili beskonačnog zdravlja pa se uvijek zabava može prilagoditi prema načinu igranja kakvo nam odgovara u određenom trenutku.

Developeri Pistol Whipa uspjeli su jednostavan koncept učiniti super zabavnim premda se ponekad može učiniti kao da igri nedostaje dodatnih varijacija u gameplayu. To se ipak odnosi samo za ekipu koja gleda akciju na ekranu. Svi ostali koji uđu u virtualnu stvarnost, zahvaljujući novoj dimenziji igra ima čvrste temelje kojima ne treba nekakav izbor kretanja ili slični elementi. Zapravo, najveći problem odnosi se na tehničku stranu, a to je ako kamera ne može dobro uhvatiti pokret saginjanja i pucanja u istom trenutku pa je potrebno njezin položaj bolje prilagoditi.

Sve ostalo – vrhunska razina. Od osjećaja pucanja, tajminga promjene šaržera, izbjegavanja metaka do audiovizualnog dojma, sve je na svome mjestu bez ijednog nepotrebnog ili nepromišljenog elementa. Druga stvar kojoj bi se možda moglo prigovoriti odnosi se na broj scena, ali i njih je i više nego dovoljno za utrošiti dvoznamenkasti broj sati prije nego se krene ozbiljnije penjati na ljestvici najboljih igrača. Ako ste ikada davno igrali Duck Hunt pa zamišljali kako bi tehnologija svjetlosnih pištolja mogla napredovati ili ako ste zaigrali ikada Rez te se zapitali kako bi to moglo biti još imerzivnije iskustvo – ova igra je odličan odgovor. 

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na digitalnoj kopiji igre u izdanju za PlayStation VR. Kopiju igre ustupio nam je njezin izdavač.