The Chant je ambiciozna horor avantura koju je najlakše opisati kao križanku Alana Wakea i pokvarenog tripa. Iako nije bez mušica i bizarnih odluka, prvijenac omalenog studija Brass Token na kraju dana ispao je sasvim solidan naslov kojeg se isplati zaigrati – jednom kada ga puste halucinacije pa shvati da je pretjerao sa svojom početnom cijenom od 40 eura.

Ja jedem samo gljive, ne furam furke krive

Kroz igru pratimo glavnu junakinju Jess i njenu borbu s traumama iz prošlosti. Grizodušje zbog tragične smrti člana obitelji postaje sve veći teret pa Jess odluči poslušati savjet svoje
prijateljice Kim koja ju poziva na spiritualno čišćenje na izoliranom otoku.

Kako to obično biva, idilični prizori joge i new age meditacije bivaju zaokruženi seansom upotpunjenom s čudnovatim travama i gljivama. Naizgled banalna greška od rituala zacjeljivanja napravit će dimenzijski procjep iz kojeg će izaći mnogo više od spiritualnih čakri. Borba s unutarnjim demonima postaje fizički okršaj u kojemu Jess i njena zajednica moraju sačuvati živu glavu dok istovremeno otkrivaju mračnu poveznicu između mističnog otoka i kozmičkog horora na njemu.

Doživljaj priče u The Chantu stalno oscilira u kvaliteti. S jedne strane, glasovna izvedba svih glumaca na visokoj je razini, a likovi su dovoljno dobro razrađeni da bi bili zanimljivi. S druge strane, scenarij je blago rečeno predvidiv i rijetko kad vas drži u neizvjesnosti.

Ovdje bih pridodao i nespretne te nedorečene animacije svih protagonista, no to možemo prepisati i činjenici kako je ovdje ipak riječ o naslovu niže produkcije. Slično se može reći i za cjelokupnu vizualnu prezentaciju: postoje situacije kada The Chant izgleda lijepo, no nikad do one točke koja igraču omogućuje potpuno uranjanje u igru.

Osjećam se haj, mozak baj baj

Gameplay u The Chantu vrti se oko rješavanja zagonetki te borbe s psihodeličnim čudovištima. Zagonetke su veoma linearne te za većinu njih nije potrebno nikakvo mozganje već je dovoljno puko kombiniranje predmeta u vašem posjedu. Za vrijeme cijelog odigravanja nije postojao trenutak u kojemu sam se osjećao izgubljeno ili bezidejno, prvenstveno jer se ključ za rješavanje svake prepreke uvijek nalazio u mojoj blizini.

Pozadinsku priču otkrivate putem razgovora s drugim hipijima na otoku i čitanjem opsežnih poruka razbacanih po levelima. Premda su načelno zanimljivi, njihova količina kad-tad će natjerati igrača na letimično čitanje.

Borba u The Chantu nešto je kreativnija i generalno mi je ostavila donekle bolji dojam. Naime, Jess mora balansirati između 3 bitne statistike – tijela, uma i spiritualnosti. Tijelo predstavlja njeno fizičko zdravlje, um razinu napetosti i stresa, a spiritualnost služi kao katalizator pozitivne energije koju Jess može pretvarati u korisne magijske sposobnosti. Svaka stavka važna je na svoj način i na igraču je da pravilno kombinira kako će Jess pristupiti užasu što vreba iza svakog kutka otoka.

Jess posjeduje i mogućnost unapređivanja svojih ključnih statistika. Aktivnim igranjem i sudjelovanjem u razgovorima skupljate iskustvo koje koristite u jednostavnom i suhoparnom sustavu nadogradnje.

Pazi što sipaš u sok

Borba se odvija iz trećeg lica i temelji se na sustavu izrađivanja oružja i baratanju ograničenim resursima. Svako oružje ima svoje specifične prednosti i mane, što će najviše ovisiti o tipu beštije s kojom se Jess bori. Klasično zamahivanje lakim i teškim udarcima popraćeno je tipkom za izmicanje i odgurivanje protivnika. Osim fizičkih napada, Jess na raspolaganju ima i magijske moći koje može koristiti kako bi borbu okrenula u svoju korist. Primjerice, jedan napad tako odbacuje sva čudovišta oko nje, dok sa drugim može usporavati svoje progonitelje.

Dizajn čudovišta raznolik je i kreativan. Za vrijeme mog osmosatnog druženja s igrom nagledao
sam se svega i svačega – od antropomorfnih korova pa do svemirskih žaba! Nažalost, svi oni
svladavaju se na sličan te repetitivan način. Da stvari budu gore, neke boss bitke djeluju rastegnuto i neinovativno, što je proturječno njihovom zanimljivom izgledu. A ni taj segment nije lišen problema s aljkavim i nespretnim animacijama.

Ovdje valja istaknuti kako The Chant nije pretjerano strašna igra. Jeziva glazba i poneko  prepadanje donekle će stvoriti jezivu atmosferu, no nije ovo jedna od onih igara koje se ne usudite zaigrati s ugašenim svjetlima. To je nekako i problem koji se proteže tijekom cijelog igranja.

The Chant nikako nije loša igra, no previše je šlampavo odrađenih dijelova da bih vam ju olako preporučio, pogotovo kad za traženi iznos ima i kvalitetnijih naslova. Tek u slučaju da se smatrate ljubiteljem indie horora i sviđa vam se ideja psihodeličnog svijeta koji podsjeća na popularni Stranger Things, The Chant bi mogla biti igra za vas.