Soulslike postaje pomalo zamoran termin koji se velikodušno lijepi na svaku malo težu igru. Doduše, postoje određeni serijali koje ne potpisuje FromSoftware, a koji s punim pravom nose tu titulu. Naslovi kao što su Surge, Code Vein, Nioh i sada Wo Long: Fallen Dynasty. Svi navedeni naslovi u suštini nude svoj spin na originalnu formulu teškog, ali ekstremno zadovoljavajućeg gameplaya.

Team Ninja je s Wo Long: Fallen Dynasty očigledno imao jednostavan cilj – iskombinirati elemente njihovog Nioha i konkurentnog Sekira, sve skupa prebaciti u kinesko okruženje, a s ciljem da naprave do sada najbolju soulslike igru.  Ne mogu reći kako su u tome uspjeli jer Wo Long definitivno nije revolucija, ali u nekim segmentima čak niti evolucija već viđenog u svojim prethodnicima.

Fallen Dynasty Warriors              

Priča odnosno prezentacija priče nikada nije bila jača strana soulslike igara. Ne osporavam kako može biti jako zanimljiva, ali je generalno uvijek dosta kriptična, skrivena u tekstovima i otvorena interpretaciji. Wo Long tu već odskače izvan tih okvira s poprilično pravocrtnom i jasnom pričom – što ne znači da je dobra.

Za razliku od Nioha koji je bio smješten u feudalni Japan, Wo Long odlazi u fantastično mračnu verziju ere u kojoj je vladala kineska Han dinastija. Za one koji ne znaju, radi se o jednoj od najkrvavijih era kineske povijesti prepunoj političkih previranja, ratova i kojekakvih dramatičnih događaja. Gamerima će ova era i romantizirani prominentni likovi iz iste uglavnom biti poznatiji iz mnogobrojnih Dynasty Warriors igara.

Wo Long eru tri kraljevstva efektivno koristi samo u smislu vizualnog dizajna svijeta i likova.

Nažalost, Wo Long tu eru efektivno koristi samo u smislu vizualnog dizajna svijeta i likova. Što se tiče priče, ona je ovdje bezličnija nego u Nioh igrama – što je samo po sebi postignuće. Bezimeni, nijemi protagonist samo klima glavom na sve što mu se kaže i generalno je tu samo kako bi kroz njega upoznali prominentne povijesne figure. One su također realizirane na vrlo površan, jednodimenzionalan način gdje kad ih upoznate progovore četiri rečenice i odmah vam postanu najbolji prijatelji. Ukratko, toliko su loše realizirani da ih je teško uopće nazvati likovima i na momente sam se čudio zašto se Team Ninja uopće trudio s animiranim filmićima ili dijalogom.

Nešto je od priče moguće pohvatati ako ste imalo upoznati s erom tri kraljevstva, ali bez toga, zaboravite. Priču je najbolje opisati sa rečenicom „stvari se jednostavno događaju“. Frakcije se međusobno bore, ljudi se pretvaraju u demone i na vama je da ih porazite kao odabrani spasitelj svemira. Sam kraj igre je također dosta nezadovoljavajuć i ostavlja dojam kao da je sklepan na brzinu i u zadnji čas.

Sekiro Nioh Gaiden

Protagonist je možda ravan dasci drva po pitanju osobnosti, ali je po pitanju izgleda srećom puno više. Na samom početku igra daje mogućnost kreiranja vlastitog lika s bogatstvom opcija. Kasnije je moguće totalno promijeniti izgled pa čak i spol bez ikakvih restrikcija.

Svaka misija baca igrača u zaseban level od kojih je svaki relativno linearan s tu i tamo nekom alternativnom rutom ili opcionalnim područjem za istražiti. Svakim je razasuta čitava hrpa neprijatelja, što običnih vojnika s mačevima, kopljima i slično do kojekakvih hodajućih mrtvaca – što ljudskih što životinjskih. Iako ti obični protivnici nisu nešto intrigantni po pitanju dizajna, boss protivnici na kraju svakog levela često su maštoviti, a bome i vrlo pamtljivi – što zbog dizajna, što zbog truda koji je potrebno uložiti da im se stane na kraj.

Borbe protiv maštovitih bossova su uvjerljivo najbolji, ali najizazovniji segment igre.

Tu svakako mogu reći kako je osnovna mehanika borbe izvedena odlično. Kako podnaslov kaže ona je u Wo Longu miks viđenog u Niohu, Sekiru, pa čak i Ninja Gaidenu. Na raspolaganju su slabiji i snažniji combo napadi, specijalni napadi koji ovise o oružju, magije, blokiranje, pariranje i izbjegavanje napada. Borba je relatvno brza, animacije fluidne, kontrole responzivne i generalno je sve skupa uštimano na način da bude – što vizualno, što mehanički vrlo zadovoljavajuće.

Generalno, ako nikada niste zaigrali neku soulslike igru, Wo Long može biti teška igra unatoč tome što je relativno lagana po standardima prijašnjih, sličnih igara. Tu svakako pomaže što igra nudi mogućnost kooperativnog igranja s drugim igračima, ali i da se u misije povedu NPC likovi koji će, ako ništa, barem smanjiti pritisak protivnika na igrača.  No, bez obzira na to, ovdje zaboravite na držanje za ruku gdje će vas bjesomučno udaranje po tipkama nekako provući kroz borbene sukobe. Wo Long traži da borbi pristupite pedantno i intimno se upoznate s određenim mehanikama – naročito pariranjem.

U Wo Longu je moguće zaigrati kooperativno, ali i pozvati NPC likove da vam se pridruže u misijama.

Pariranje, njegova važnost i izvođenje je ovdje realizirano na gotovo identičan način viđenom u Sekiro: Shadows Die Twice. Njegovo ispravno i pravovremeno izvođenje negirat će svu potencijalnu štetu, a protivnika ostaviti otvorenim za pogubni protunapad. Sam vremenski prozor za njegovo izvođenje nešto je širi nego u Sekiru pa se lakše naviknuti na mehaniku i ritam borbe. Pariranje je uvjerljivo najzadovoljavajući aspekt borbe jer efekti koje prouzroči uzrokuju pravu malu inekciju dopamina i zaista stvaraju ovisnost.

Dodatno, pariranje se koristi pritiskom na istu tipku kao za izbjegavanje napada – jednom se pritisne za pariranje, dvaput za izbjegavanje. Ovo donekle igru čini lakšom jer je moguće parirati napad iz bloka, ali se i usred izvođenja istog predomisliti i možda ipak baciti u stranu pred nadolazećim napadom. Uz to, Wo Long ima i kakvu takvu mehaniku šuljanja što je svakako dobrodošao alat za prorijediti neumorne i teške neprijatelje.

Borba velik fokus stavlja na pravovremeno pariranje čije je izvođenje strahovito zadovoljavajuće.

Za razliku od Nioha i drugih soulslike igara, Wo Long umjesto stamine u pozadini ovih sustava ima spirit. Ukratko, spirit se puni udaranjem protivnika ili uspješnim pariranjem, a troši se svaki put kada vas protivnik udari te kada blokirate ili koristite specijalne napade i magije. Primjerice, pretjerivanje s blokiranjem će dovesti do toga da se na par sekundi nije moguće micati što će usred borbe obično rezultirati smrću i povratkom na checkpoint. Menadžment ovog resursa generalno promovira agresivniji stil igranja jer i protivnici imaju određenu količinu spirita čije ih uspješno trošenje ostavlja otvorenim za moćan kritični napad.

Uz spirit, Wo Long dodaje sustav morala. U suštini, uz standardno levelanje iskustvenim bodovima, level morala predstavlja još jedan set progresije koji igraču povećava statistike, a koji vrijedi samo unutar datog levela. Moral se resetira na nulu prilikom umiranja, a zarađuje ubijanjem protivnika ili pronalaženjem zastava unutar levela koje povećavaju minimalni level morala, a neke služe i kao checkpoint. Viši level morala u odnosu na protivnika znači kako će isti primati više, a nanositi manje štete. Suprotno, protivnik s višim levelom će nanositi više štete, a ako odskače pet levela, često će vas lišiti života u jedan ili dva udarca.

Sustav morala je dinamičan način za promjenu težine igre, ali sa sobom donosi brojne probleme.

Nije to ni prva ni zadnja implementacija sličnog sustava, i on je generalno implementiran kao zgodan, ali često nužan poticaj za istraživanje levela no ima i svojih problema te značajno utječe na druge aspekte igre. Prvo, sustav uzrokuje probleme s balansom težine jer visok moral često znači kako će igra biti suviše lagana, a nizak kako će biti preteška. Da se razumijemo, sve protivnike je moguće poraziti ako ste vrlo vješti, no nizak moral može uzrokovati potrebu za grindom protivnika ili naporno vraćanje na početak levela tražeći zastave koje su vam promakle. Treće, moral i njegov utjecaj na količinu date i primljene štete umanjuje značaj regularnih levela i snage opreme, a čak je i korištenje nekih magija zaključano iza levela morala.

Oprema je generalno aspekt igre gdje Wo Long radi korak unatrag u odnosu na Nioh. Oružja su mehanički pojednostavljena u smislu da nemaju stabla za vještine ili mogućnosti prilagodbe. Tim gore što su i oružja i oklopi vizualno uglavnom nemaštoviti i neraznovrsni pa izostaje bilo kakva satisfakcija kada pokupite nešto novo. Inventory se nakrca jako brzo te će se nerijetko dogoditi da nakupite 30 komada istog oružja s minimalno različitim statistikama. Inače jasan level opreme zamijenjen je simplističkom klasifikacijom zvjezdicama pa je moguće provesti po 10 minuta u pregledavanju statistika kako bi ustanovili koje od tih 30 komada oružja ostaje, a koje se može baciti ili prodati.

Optimiziraj me dušo

Wo Long neće nikoga izuti iz cipela po pitanju vizuala koje su se više manje zadržale na razini sada tri godine starog Nioha 2. Bljesne tu poneka impresivna vizura ili atmosferičan dio levela, ali generalno je sve skupa dosta pitomo, skučeno i linearno. Dodatno, inzisitranje da labavo prate ovaj povijesni period, unatoč pristutnosti magija i demona igru kreativno dosta ograničava u usporedbi s nekim daleko više fantastičnim soulslike igrama.

Gdje ste se u Elden Ringu borili protiv doslovnih božanstava, divova i kojekakvih ličnosti većih od života u fantastičnim okruženjima, ovdje su stvari dosta pitome. Tek rijetki boss protivnici i leveli izazivaju osjećaj strahopoštovanja, čuđenja i znatiželje što je prava propuštena prilika. Čak je i igra s puno skromnijim budžetom poput Mortal Shella bolja u segmentu artističkog stila čisto jer je u potpunosti prihvatila nadrealno.

Ne pomaže ni činjenica da je PC port dosta loše realiziran. Prije svega, igra po pitanju performansi radi relativno loše s obzirom na ne tako impresivan vizualni izgled. Ima tu zamuckivanja, titranja ekrana i ostalih bugova što je uvijek veselo u igri koja zahtijeva precizno izvođenje bilo kakvih radnji. Nadalje, doživio sam bizaran bug gdje mi se igra izvodila u slow motionu sve dok nisam framerate zaključao na 60FPS-a što je porazno za moju konfiguraciju koja je daleko iznad preporučenih zahtjeva.

Slično je i po pitanju kontrola. Tek su zadnja dva patcha popravila kretanje kamere kod korištenja miša, a zadane kontrole na tipkovnici su poprilično loše raspoređene. Ako ikako možete, spasite si živce korištenjem gamepada jer je iskustvo igranja na njemu daleko bolje.

Prokletstvo boljeg

Po napisanom, moguće da će netko reći kako sam od Wo Longa očekivao da bude Nioh 3 i to odmah mogu osporiti. Nisam očekivao Nioh 3, ali sam očekivao da će Team Ninja nastaviti graditi na odličnim temeljima Nioha 2 i dostaviti još bolju igru. Naravno, majstori akcije kakvi jesu, osnovnu petlju borbe i srž ovog tipa igara definitivno jesu pogodili, ali sve ostalo je na razini ili slabije od već viđenog.

Radi se o igri gdje je uživanje u istoj uvjetovano time da ju zaigrate ili na konzolama ili s gamepadom na PC-u, ali i to tek nakon par mjeseci kad tamo izglade većinu problema tehničke prirode. U tim slučajevima, Wo Long je i dalje za preporuku, naročito ako ste gladni soulslike iskustava u standardnom, akcijski orijentiranom Team Ninja ruhu.