meni je uvijek bitna moja recenzija i vlastito misljenje. Recenzije procitam onako da vidim tudje misljenje ali mi nije presudno dok sam ne isprobam igru.
Isto je i za filmove recimo primjer Predator Badlands je toliko hvaljen u recenzijama a meni je totalno smece. Kak bi se reklo 100 ljudi 100 čudi

ajmo HCL čekamo rezu da znamo jel valja 😀 😀

Što nas plaše tim ocjenama, kao da se trebamo bojati:)

Ispada da se ne isplati bit ambiciozan nego se samo držati formule, štancati jednu te istu igru tipa Assassins Creed i pobirati ocjene 85-95 jer je igra prepuna sadržaja i nema većih tehničkih problema. To što dojadi jedno 20 sati prije kraja priče, razvučena je, taj dodatni sadržaj je copy paste i ako si igrao prijašnje nema puno iznenađenje nema nikakvog utjecaja na ocjenu jer većina recenzenata ne stigne odigrati 80 sati igre prije objave recenzije.

Što samo govori koliko je brojčano ocjenjivanje neadekvatno.

Ne znam, ali i po recenzijama je upravo ono čega sam se i bojao. Black Desert ali singleplayer varijanta. MMO ali offline. Tupa i nezanimljiva priča i toliko sadržaja da se usereš u svilene gaće.. Ne znam, vidjeti ćemo još malo, al za sad nisam nešto pretjerano privučen

Pa ovdje je problem sa ocijenama,kad se sitiš kolko je dragon age veilguard koja je smecarska igra imala dobre ocjene(ima jos dosta primjera zadnjih godina)kolko na nize ocjene onda jos gore ljudi reagiraju

Ovo je primer koliko su recenzije stranih portala sjebale industriju i koliko nemaju kredibilitet, jer ako nije čisto smeće ili 10/10, odmah je mid ili loša igra. Ali, jebi ga igra je od velikog izdavača plus je i velika franšiza, hajde da joj damo 7/10 ili 8/10, a to što je igrica realno nije zavredela više od 6/10, to nema veze. Primer toga su svako Ubisoft igrice u poslednjih 7 8 godina.

Ma igrat će se bez obzira na recenzije.

Izgleda daleko bolje od sexa

igra izgleda jako dobro, tako da me zivo zanima recenzija.

Realno, jeste podbačaj biti ispod 80 za nešto što je imalo strašnu medijsku kampanju i što su neki veličali kao da dolazi dar od boga. To hoće li se prodati ili ne vjerovatno zavisi od Azijskih igrača i sporedno je naspram toga je li igra zapravo naročito kvalitetna što ispade da nije. Neki sukus kaže da ima visok plafon ali i vrlo nizak pod.

Ma zaboli me za recenzije ja sam igru kupio. Meni izgleda zanimljivo samo se nadam da će se lijepo vrtiti na ps5.

Gledao par recenzija i igra je po mome ćifu. Sada samo moram vidjeti kako će se to vrtit na PS5 base konzoli.

Pa normalno kad nema woke sranja zato i niska ocijena.

ODLIČNA! Nemam vremena pisat!

Čekamo recenziju i veselimo se, posebno jer ne recenzira Žalac već Hrvoje koji ima sasvim smislene izjave

kupio delux edition

Sjećam se prvog puta kada sam vidio Black Desert Online od Pearl Abyssa . Bio sam oduševljen vizualnim efektima, iznenađen da MMO može izgledati tako dobro kao ovaj, i još uvijek izgleda. Imao sam isti osjećaj kada sam prvi put vidio Crimson Desert , impresioniran Pearl Abyssom koji je još jednom vizualni efekt podigao na višu razinu.

Ipak, iskreno sam osjećao da će konačni rezultat, kad god bude objavljen, biti smanjen, dobivši standardno “vizualno smanjenje kvalitete” koje obično viđamo u igrama nakon njihove marketinške pompe.

Ali to se ovdje nije dogodilo. Od samog početka, Crimson Desert je vizualna gozba, a još je bolja jer je igranje usklađeno s visinom te grafike.

Od prve bitke u prologu, s vatrom i iskrama koje su bjesnile oko mene dok sam se borio s Crnim medvjedima koji su namjeravali ubiti Kliffa i Greymanes, do užarene vrućine istoimene Grimizne pustinje, Pearl Abyss je izgradio zapanjujuće lijep svijet. Mnogi bi mogli stati tamo, ispuniti taj vizualno privlačan svijet standardnim otvorenim svijetom, i mnogi bi bili sretni.

Pa ipak, ovo je svijet koji je prepun toliko toga za napraviti, da me više iznenađuje što se akcijsko-avanturistička igra ne urušava pod vlastitom težinom.

Svijet koji moli da bude istražen
Da ovo razjasnimo: Crimson Desert je možda najambiciozniji otvoreni svijet koji sam ikad iskusio. Nije samo ogroman, ali ta veličina nije samo prazan prostor koji stvara iluziju širokog otvorenog prostora za igru.

Putujte cestama Hernanda i na kraju ćete otkriti tajnu zagonetku koja moli da bude riješena na gotovo svakom koraku, neke su jasno označene, dok druge nagrađuju to istraživanje novim skrivenim područjem.

Sjećam se prvog puta kada sam naišao na mjesto gdje sam iskopavao dijamante, uzbuđen što sam pronašao mjesto gdje bih lako mogao nabaviti dragocjeni dragulj ako bih bio u nevolji s novčićem. Nije to bilo neko nepoznato područje, ali je bilo prilično dobro skriveno, što je potragu činilo isplativijom od jednostavnog nailaska na dijamantni čvor negdje drugdje.

Svaki kutak svijeta vrvi detaljima i mislim da nikada nisam istražio otvoreni svijet koji se čini tako živim i proživljenim kao kontinent Pywel. Ništa se ne čini kao da je jednostavno stvoreno urednikom karata, već kao da je ovdje prirodno izraslo društvo. Tome pomaže činjenica da Pywel nije samo dolina s nekoliko brda, već uglavnom velika prostranstva zemlje koja treba pokriti. Umjesto toga, ima vertikalnost i dubinu svog krajolika koju nisam siguran da sam iskusio u drugim igrama otvorenog svijeta.

Shvatiti kako doći do obližnje zanimljive točke nije tako jednostavno kao samo pokazati Kliffu u tom smjeru i hodati prema njemu. Često bih se morao savladavati litice, visoke brda ili gustu šumu, doslovno se spotičući o srušena stabla, nagle strmine i gazeći preko poneke rijeke.

Nailazak na ruševinu s zagonetkom koju treba riješiti uvijek je prava poslastica, često otključavanje artefakata Bezdana koji se koriste za nadogradnju stabala vještina Kliffa i njegovog suputnika, a uživao sam u pronalasku novog trgovca u malom, udaljenom selu gdje sam mogao istovariti sav plijen koji sam nosio.

To je svijet koji se čini uvjerljivim, naseljen svim društvenim slojevima, bilo da se radi o siromašnom prosjaku kojem možete baciti novčić dok prolazite, ili o plemićima koji se motaju oko svojih imanja. Šetnja kroz jedan od glavnih gradova Crimson Deserta djeluje živo, s NPC-ima posvuda, koji žive svojim životima. To je također igra koja se ne ustručava prikazivati ​​djecu, što je mala stvar, ali dodaje toliko života igri da sam se i sam iznenadio.

Stajati u stražnjoj uličici Hernanda i igrati Kamen, škare, papir s uličnim štakorom je jako zabavno, pogotovo kad izgubim i poželim ponovno ići, a hodati stazom do kampa do kojeg na kraju uspijem doći i vidjeti djecu kako se igraju Ratnika s mojim sljedbenicima u kampu podsjeća me na vrijeme kada sam s prijateljima trčao po zračnoj bazi na kojoj sam odrastao sa štapom za koji sam zamišljao da je mač, tražeći demone za ubiti.

Iznova i iznova sam se vraćao na isto mjesto u Hernandu, pokušavajući pronaći istu onu Lutajuću Slobodnu Mačevku s kojom sam gradio povjerenje, tužan kad bih se pojavio, a ona nije bila tamo. Barem sam uspio regrutirati više pasa.

Sve to utemeljuje ovaj svijet u realizmu, unatoč tome što je riječ o fantastičnom carstvu gdje se magija i tehnologija spajaju na zanimljive načine. Kliff je obdaren moćima Bezdana koje mu omogućuju sve, od klizanja svijetom do korištenja eteričnog biča koji se može pričvrstiti za predmete, bilo da služi kao način usmjeravanja njegovih moći Sile za nanošenje štete ili manipuliranje predmetima za rješavanje zagonetke.

Također možete pretvoriti Kliffa u Pywellovog Spider-Mana, koji se njiše kroz gradove ako to stvarno želite (i imate izdržljivosti za to).

Iako sam uložio gotovo tri dana svog života u ovu igru, posljednja dva tjedna dok sam pripremao ovu recenziju, još uvijek imam toliko toga na mapi za otkriti, toliko zagonetki za riješiti. Ovo je svijet koji nagrađuje istraživanje na način koji nisam vidio već dugo, i bez obzira kamo Kliff sljedeće krene, uvijek postoji nešto novo za pronaći.

To je također iskustvo koje zahtijeva istraživanje jer, prema zadanim postavkama, nema mjesta za brzo putovanje od samog skoka. Ona se zarađuju pronalaženjem diljem svijeta, ponekad jednako lako kao pronalaženje postolja na udaljenom vrhu brda ili, u jednom prilično važnom slučaju, popravljanjem mjesta za brzo putovanje pronalaženjem i zamjenom njegovog središnjeg kamena. To prisiljava na istraživanje ako vam je cilj brzo se kretati po ogromnoj karti Crimson Deserta , a za neke bi to moglo biti razdorno jer smo se navikli na velike otvorene svjetove koji imaju te pogodnosti kvalitete života, poput automatskog brzog putovanja do grada nakon što ga posjetite ili jasno označenih tornjeva u daljini do kojih možete jasno putovati kako biste otključali sljedeću točku brzog putovanja.

Zapravo mi se sviđa pristup Crimson Deserta , ali razumijem da bi pristup kvalitete života koji pružaju druge igre mogao biti smisleniji za igrače s ograničenim vremenom. Barem na PC-u, hvala Bogu na modderima, pretpostavljam.

Crimson Desert otvoreno otkriva svoje inspiracije, s elementima The Legend of Zelda: Breath of the Wild i Red Dead Redemption 2 koji su jasno prisutni u gotovo svakoj animaciji i sustavu igre.

Okolina realistično reagira na sve oko Kliffa i svakog NPC-a, zapravo. Drvo gori, predmeti poput obaranja stabla padaju realistično, a guljenje zvijeri nije samo stvar pritiska gumba i dobivanja kože. Kliff će se sagnuti i doslovno oderati zvijer, odražavajući mukotrpnu animaciju koju smo gledali Arthura kako izvodi iznova i iznova u RDR2 , iako možda ne baš tako dugo.

Zbog toga, igranje Crimson Desert nagrađuje lateralno i kreativno razmišljanje. Imate li grm na putu? Spalite ga. Nemate vatrene strijele? Zapalite svoje obližnjom bakljom. Nemate baklju? Doslovno reflektirajte sunčevu svjetlost sa svoje oštrice i usmjerite je prema trnovitom grmu koji vam preprečuje put i gledajte kako se pali.

Zagonetke su također promišljeno osmišljene i stvarno sam uživao u njihovom rješavanju. Neke su dovoljno jednostavne, jasno označene ako obraćate pažnju. Druge su izazovnije, tjerajući me da ih prekinem i ponovno ih pregledam nakon što bolje razmislim.

Ove zagonetke često će nagraditi Kliffa artefaktom Bezdana ili moćnim predmetom koji će koristiti na svom putovanju kako bi ponovno ujedinio Greymanes, a neke mogu čak poslužiti kao točke za brzo putovanje, što znači da njihovo pronalaženje ima korist daleko iznad njihove početne nagrade.

Kliff se može ponašati kao uzoran građanin, što ide uz samu priču, ali stavite masku i kriminal vam se otvara. Želite li biti lovac na bandite i zarađivati ​​nagrade čineći svijet sigurnijim? To možete učiniti. Ili možete i sami postati bandit, pljačkajući banke i kradući od građana Pywela. Svijet je doslovno vaš da ga oblikujete onako kako želite.

Sve se čini kao reakcija na ono što radim, što je radost. Često imam osjećaj da igre otvorenog svijeta daju iluziju izbora ili slobode, ali ne ispune uvijek to obećanje. Crimson Desert se nije tako osjećao. Ako vidim planinu, mogu se popeti na nju; ako želim provesti dan varajući svoj novac u kockarnici, mogu to učiniti. Ako želim vidjeti koliko pasa i mačaka mogu odjednom stati u balon na vrući zrak sa sobom, Pearl Abyss mi je dao alate za to.

Sve to stvara svijet koji je radost istraživati, čak i ako ponekad može biti mukotrpno.

Preklapajući se sustavi Preklapanje
Jedna fraza koja mi je stalno padala na pamet dok sam igrao Crimson Desert jest da se ovo čini kao MMO umotan u paket za jednog igrača. MMO-ove često definiraju njihovi sustavi igranja, posebno kada pokušavamo definirati što jednu igru ​​čini privlačnijom za igranje u odnosu na drugu. Rani MMO korijeni Crimson Deserta su vidljivi, s toliko preklapajućih sustava da je to ludo.

Tu je frakcijski sustav koji se proteže preko cijele mape Pywela, sa zaraćenim frakcijama koje kontroliraju teritorij koji možete osloboditi, što zatim otvara više zadataka, više NPC-ova s ​​kojima možete komunicirati i još više.

Također možete upravljati kampom koji će služiti kao baza za vas i Greymanesove operacije. To je mjesto za odmor, kuhanje obroka i dobivanje sljedbenika koje možete slati na misije kako bi pomogli u prikupljanju materijala za izradu, izgradnji stvari na zahtjev likova iz svijeta i još mnogo toga.

Suputnici su također prilično korisni za smanjenje neprijateljskih snaga u opkoljenim utvrdama i drugim lokacijama na karti, oslobađajući Kliffa da radi nešto drugo, a zatim dolazi i završava posao kada je blokirana lokacija slabija.

Dovraga, čak možete početi uzgajati vlastite proizvode i uzgajati vlastitu stoku i svinjare kako biste ih koristili kao materijal za kuhanje i izradu kako biste dodatno proširili kamp. Tu je čak i vaša vlastita koliba koju možete ukrasiti namještajem i trofejima koje pronađete tijekom putovanja.

Za razliku od drugih većih igara otvorenog svijeta, ne postoji pravi sustav čekanja kao što vidimo u The Witcher 3 ili Kingdom Come: Deliverance. On postoji do određene mjere, na primjer kada ste uz logorsku vatru ili krevet, i tada možete prekratiti vrijeme – ali samo ako je Kliff umoran. To znači da ne možete uvijek čekati kada želite prekratiti vrijeme u igri. S jedne strane, ovdje se nikada nisam susreo s pravim problemom: gotovo svaku noć sam tjerao Kliffa kroz noć, ubijajući Bandite, rudeći rude i pecajući u potocima. Ali za one koji se možda ne žele suočiti s hladnom tamom realističnih noći Crimson Deserta , ovo bi mogla biti problematična točka.

Međutim, za punog mjeseca, noć je bila okupana tolikom svjetlošću da se činilo kao dan, vučja svjetlost obasjavala je svijet nezemaljskim sjajem. Iskreno, to mi je bilo najdraže vrijeme za igranje Crimson Deserta .

Postoji zamršena trgovačka mreža s globalnim cijenama koje kao da fluktuiraju s ponudom i potražnjom u igri, što također može biti izvor zarade. Ovaj sustav me iskreno najviše podsjeća na Black Desert Online i njegov sustav trgovačkih čvorova, a uključivanje je lijep znak pažnje za one igrače koji vole voziti karavane diljem svijeta u MMO-u Pearl Abyssa.

Sve je to uz sustav doprinosa i povjerenja koji vam omogućuje izgradnju reputacije kod svake frakcije u regiji, zarađujući nove predmete koje možete kupiti u posebnim trgovinama. Iskreno, zabavno je lutati novom regijom i gledati kako se moj mjerač povjerenja puni novim likovima koje sam upravo upoznao ili životinjom poput psa ili mačke koja je sretna što me vidi.

Ovo je samo zagrebanje površine onoga što Crimson Desert može ponuditi, zbog čega su sustavi koji nisu u igri još frustrirajući zbog svog izostavljanja.

Glavni sustav koji Crimson Desert zapravo nema je pravi sustav za pohranu inventara. Naravno, u svom kampu imate škrinju u kojoj ćete čuvati plijen koji niste mogli pokupiti kao zadatak dovršen tijekom borbe ili ste oslobodili kamp razbijajući lubanje. Ali u njoj ne možete ništa pohraniti. Postoji čak i banka u koju možete položiti novac, ali ne možete pohraniti dragocjenosti u sef.

Ovo je ogromna točka trenja u igri koja nagrađuje istraživanje i nudi metričku tonu plijena za prikupljanje. Prizvao bih svog psa tijekom borbe i tjerao ga da trči po bojnom polju prekrivenom kostima mojih neprijatelja, skupljajući plijen, samo da bih ja morao ispustiti stvari ili odmah trčati natrag u grad da ih prodam jer nisam mogao ništa spremiti za kasnije.

To je pogoršano načinom na koji funkcionira upravljanje inventarom. Iskreno govoreći, nije sjajno. Mjesta u inventaru su ograničena, a možete ih zaraditi obavljanjem zadataka za stanovnike grada i neke od svojih Greymane pratitelja, ali bez pravog sustava za pohranu, i dalje se nađem s punim torbama, trčeći do najbližeg prodavača kako bih istovario predmete koji mi ne trebaju.

Iskreno ne razumijem kako Crimson Desert ima tako impresivan, reaktivan i realističan svijet, u kojem svatko može pohraniti svoje predmete u kutije i škrinje koje Kliff može pljačkati, samo da on sam ne može učiniti isto. Developeri to rješavaju povećanjem broja mjesta u inventaru s kojima započinjete igru ​​i davanjem prodavačima malog predmeta u inventaru s jednim mjestom koje možete kupiti odmah, ali to nije savršeno rješenje. Također navode da će dodati skladište za “određeni sadržaj”, ali u ovom trenutku nije jasno što bi to točno bilo.

Također bih volio da su izrada i opremanje opreme složeniji, a ne samo kratka scena. Igre poput Kingdom Come: Deliverance 2 doista su oštrenje oštrice na brusnom kotaču ili kovanje oružja učinile ovisnim ne samo o resursima koje ste prikupili, već i o vlastitoj vještini. Crimson Desert , međutim, je samo izbornik u kojem odaberete recept, i on je napravljen.

Nije loše , samo po sebi. Ali nadao sam se nečemu interaktivnijem, impresivnijem od pukog gledanja Kliffa kako brusi mač u sceni u motoru dok ja zapravo koristim buzdovan ili sjekiru u borbi. Pojačavanje opreme, bilo da se radi o platnenom ogrtaču ili komadu pločastog oklopa, uvijek tjera kovačnicu da kuje stvari na užarenom štitu, rušeći taj zid uranjanja koji svijet Crimson Deserta tako dobro gradi.

Međutim, najveća prepreka s kojom će se itko susresti su kontrole. Jednostavno rečeno, ima ih puno. Ima toliko sustava, toliko kombinacija u borbi, a sve je nagurano u kontroler. To je stvorilo iskustvo koje me prisililo da pamtim uzorke kombinacija kako bi mišićna memorija djelovala tijekom užurbanih trenutaka (više o tome kasnije), ali je također stvorilo neke frustrirajuće trenutke jer je Pearl Abyss morao koristiti isti gumb za bezbroj unosa.

Uzmite glavni način interakcije sa svijetom: Square na DualSenseu ili X na Xbox kontroleru. Ovo je ujedno i vaš gumb za skok. Problem ovdje nije u tome što dvije radnje zauzimaju isti prostor – mnoge igre to rade. Problem je što je prozor za interakciju na predmetima i likovima toliko malen da sam pola vremena preskakao predmet ili osobu umjesto da s njima komuniciram u početku.

Imate hrpu predmeta koje želite opljačkati? Ovo postaje još teže. Umjesto da jednostavno možete hodati i skupljati stvari, radije se morate uravnotežiti tako da se Kliff nalazi na točno pravom mjestu da ih, nadamo se, pokupi. Možete se usredotočiti držeći L1, ali to jednostavno postaje dosadno. Rano sam se pomirio s tim da je Kliff skakač, iako se nadam da ćemo u budućim zakrpama vidjeti sustav poput Baldur’s Gate 3 koji vam omogućuje da označite područje “pretragom” i opljačkate stvari koje želite.

Toliko je sustava u igri koji se preklapaju da ovdje samo grebem površinu.

Brutalna – i ponekad frustrirajuća – borba
Sjećam se prvog puta kada sam igrao Black Desert Online i bio sam oduševljen zamršenim sustavom kombinacija koji je MMO koristio. Igrao sam Čarobnicu i satima učio najbolju progresiju kombinacija, vježbajući na lutkama za borbu i Goblinima u toj početnoj zoni. Pristupio sam tome kao što bih pristupio Street Fighteru ili Soul Caliburu , učeći precizne tipke za ulazak u igru ​​kako bih izgradio mišićnu memoriju koja bi mi pomogla u nevolji.

Otkrio sam da je i meni Crimson Desert najbolji pristup na taj način, iako je u žaru nadmoćnih protivnika ponekad teško održavati disciplinu pri pritiskanju gumba. Kliff je provjereni frajer, njegovo oružje pije krv dok ga radost bitke obuzima, s lakoćom uništavajući velike količine neprijatelja ako ste dovoljno dobri.

To je također jednostavan sustav za savladati – postoje laki i teški napadi, izbjegavanje, blokiranje i nenaoružani udarci – sve standardno. Učenje raznih vještina u borbi postaje stvarno zanimljivo i čini da se osjećam nevjerojatno moćno – pod pretpostavkom da ne paničarim i ne pritisnem gumbe.

Sviđa mi se činjenica da se većina osnovnih borbenih vještina koje Kliff može naučiti u igri može naučiti putem Crimson Desertovog sustava “Gledaj i uči”. Ako neprijatelj izvede potez koji Kliff ne zna, ali može naučiti, vrijeme se usporava i on ga promatra, na kraju otključavajući sam potez ako ga dovoljno dobro vidi.

Jedan od mojih omiljenih početnih borbenih trikova, Clothesline, naučio sam na ovaj način nakon što sam previše puta bio vezan za Clothesline.

Ovo je sustav koji se čini kaotičnim, i jest kaotičan, ali također nagrađuje strpljenje. Nagrađuje učenje i vježbanje borbenih progresija, kao i precizno određivanje vremena za vještine poput savršenog izbjegavanja, protunapada ili pariranja. Neke od okolišnih vještina koje Kliff nauči mogu se koristiti i u borbi, uključujući korištenje zasljepljujućeg bljeska vašeg oružja kako biste reflektirali svjetlost u oči neprijatelja, trenutno ga zasljepljujući i dajući vam priliku da jurnete na ubijanje.

Kliff također ima svoje moći Sile, koje mogu omamiti, pa čak i odgurnuti horde neprijatelja od sebe, a kombiniranje svega zajedno je put do uspjeha. Zapravo volim, usred borbe, ući u trans, a zatim koristiti Puls Sile da sve odbijem, dajući si malo prostora za disanje. Ili koristiti svoj odgur Sile da me izbaci u nebo, samo da bih šutnuo ništa ne slutećeg bandita kad se srušim na Pywela.

Sam Kliff se ipak osjeća teškim i ponekad ne reagira onako kako bih očekivao od dobro uravnoteženog ratnika. Brutalan je, surov i nema ništa zadovoljavajuće od susreta s čoporom Crnih medvjeda, udaranja jednog od njih tijelom, udarnog vala koji ostale baca u zrak, samo da bi ustao i skočio na neprijatelja koji se bori, prerezavši mu grkljan prije nego što mu suborci uspiju priskočiti u pomoć.

Ne morate igrati samo kao Kliff, i iskreno, ponekad više volim Damianine brze rafale Rapiera i njezin snažni napad na daljinu, koji priziva munju s neba. Oongka osjeća modrice, njegov divovski ratni čekić drobi kosti njegovog neprijatelja, ali iskreno, ponekad sam se osjećao previše sporo s njim.

Volim i različite stilove borbe koje svaki lik može imati na temelju svog oružja. Spears se osjećao nevjerojatno kada bih probadao neprijatelje, dok sam s Kliffom držao oružje u oba kova, gledao ga kako pleše brutalni balet, udarajući neprijatelje elegantnim saltama i skokovima koji nikad nisu dosadni. Ovdje ima toliko eksperimentiranja, iako se lukovi općenito čine lošima, bez obzira na to koliko sam ih levelirao. Također sam primijetio da neke od posebnih strijela, poput Zvižduće strijele koja bi pozvala topničku baražnu vatru, zapravo lete dalje od same baražne vatre, zbog čega se pitam koja je zapravo putanja strijele.

Gustoća neprijatelja ponekad se može činiti ogromna, unatoč tome što su Kliff and Company apsolutno sjajni u uništavanju velikih skupina neprijatelja. Ipak, nije lako, i iako su osnove možda poznate, Crimson Desert zahtijeva određenu dozu majstorstva kako bi se doista prebrodilo kroz svoje masivne, epske trenutke.

Srećom, neprijatelji se ne osjećaju nužno kao spužve koje upijaju štetu kao u drugim igrama otvorenog svijeta. Umjesto toga, elitniji neprijatelji mogu podnijeti više kazne, ali mnogi neprijatelji mogu biti srušeni u dva ili tri dobro plasirana udarca, a što sam više nadograđivao Kliffovu opremu, osjećao sam kako postaje sve moćniji. Uže za rublje u početku ne bi ubilo neprijatelja, ali kako sam napredovao, stalno sam zadavao udarce užetom za rublje jednim udarcem, ne ubijajući samo nesretnika koji je dočekao moj potez, već i one najbliže njemu. Osjećao sam se ludo moćno.

Mislim da će, osim epskog svijeta, Crimson Desert biti definiran svojim epskim borbama s bossovima, koje su jednako raznolike koliko i impresivne. U svojoj recenziji Final Fantasyja XVI rekao sam da smatram da bi svaka igra od sada trebala prepustiti dizajn borbi s bossovima MMO developerima, a Crimson Desert nastavlja taj osjećaj. U Pywelu ima toliko bossova s ​​kojima se treba boriti, ne samo oni susreti s Kliffom u njegovoj priči kako bi ponovno ujedinio Greymanese.

Neki su frustrirajući, uglavnom zato što nije odmah jasno kako ih pobijediti (ili je tekst u quest trackeru u kombinaciji s vještinom koju igra telegrafski pokazuje da biste trebali koristiti jednostavno pogrešan), međutim, neki su doista ugodni za borbu. Stvarno mi se sviđa borba s Cassiusom Mortenom, šefom u prošlogodišnjoj demo verziji Summer Game Festa. Prilično je jednostavna, ali ipak zahtijeva malo lateralnog razmišljanja da bi ga se doista lako pobijedilo, a Crow je spektakl s početka igre koji pokazuje da ove borbe s šefovima nisu samo jednostavne stvari.

Tako je zadovoljavajuće konačno otključati najbolji način za pobjedu nad bossom, a zatim to i učiniti. Crimson Desert vas ne drži za ruku, a učenje obrazaca bossova i kako im se suprotstaviti osjećalo se kao da sam se vratio u svoje rane MMO dane, učeći kako napreduje raid boss. Jako je zabavno .

Borba je još ugodnija zbog svoje vizualne zadovoljavajuće kvalitete, posebno na vrhunskom računalu s praćenjem zraka. Noćne borbe, napadi oružjem i još mnogo toga raspršuju svjetlost po bojnom polju, kako od Kliffa tako i od neprijateljskih boraca, u hipnotičkom prikazu snage Black Space Enginea, a animacija je vrhunska, dajući svakom zamahu i svakom sudaru oružja realističnu težinu koja se osjeća kroz kontroler.

Međutim, lako je biti preplavljen svime što se događa, posebno kada borbena kamera ne surađuje. Borba protiv neprijatelja sa svih strana kamerom koja ne surađuje uvijek značila je da su me pogađali neprijatelji koje više nisam mogao vidjeti, što je ponekad uzrokovalo da umrem i oživim na kontrolnoj točki. Kada bi se kamera zaključala kao što bih držao blok, neke vještine bi prisilile kameru u čudne kutove ili, u slučaju uboda, moja kamera bi se podigla prema nebu zbog načina na koji je kombinacija tipki prisilila moj desni palac da pritisne palicu za palac kako bih nastavio gledati u smjeru u kojem sam želio ubosti – što bih onda promašio i, često, odmah nakon toga umro.

Kliff ne samo da se lagano zaključava na najbližeg neprijatelja, čak i ako se radi o borbi jedan na jedan s bossom, što znači da ako ne držim L1 za zaključavanje, zamahnuo bih u zraku, otvarajući si mogućnost protunapada.

Ali kada se sve spoji, to je vjerojatno najbolji borbeni sustav koji sam do sada iskusio u igri otvorenog svijeta, točka.

Dopusti mi da ti ispričam priču…
Šteta je, dakle, što je najslabija točka Crimson Deserta upravo njegova priča. Puno je bolja od svega što smo vidjeli u Black Desert Onlineu , koji se blagonaklono može opisati kao „okej“, ali nemojte očekivati ​​pisanje na razini Witchera 3 ovdje.

Priča zahtijeva dosta vremena da se završi, a Kliff putuje preko Pywelove ogromne karte u potrazi za svojim Greymane suputnicima i pokušaju da povrati svoju izgubljenu zemlju Pailune.

Upotrebljivo je i pruža odličan kontekst za svijet Pywela i njegovih likova, ali ponekad se čini nevjerojatno nepovezano, s Kliffom koji se kreće od cilja do cilja, što se ne čini nužno postavljenim onim što je bilo prije ili se isplati nakon dovršetka zadatka.

Nema stvarno vremena za emocionalnu vezanost za Greymanes prije nego što Kliff bude poslan u potragu za povratkom svoje obitelji, a velik dio hitnosti radnje Crimson Deserta na početku se čini nametnutim. Srećom, otprilike na pola puta, počinje dobivati ​​na intenzitetu i postaje zanimljivije.

I iskreno, to je u redu. Priča ovdje ne mora biti revolucionarna jer je svijet koji je Pearl Abyss izgradio glavni lik. Ali pomaže to što priča stvara neke uistinu epske trenutke, bilo da se radi o utrci preko ogromnog bojnog polja, uništavanju ratnih strojeva dok se pokušava osloboditi saveznička regija ili prvom susretu sa zmajem. Također postavlja okvir za jednu od najboljih značajki Crimson Deserta : Otoci Bezdana koji lebde u nebu.

Otoci Crimson Desert Abyss

Volim skakati s ovih otoka, roniti s halo efektom na kontinent ispod. Ovi otoci također imaju neke od najboljih zagonetki, a jedan od mojih omiljenih likova otkriva se u igri u novije vrijeme, onoj koju će obožavatelji Black Deserta rado vidjeti.

Crimson Desert je apsurdno optimizirana igra, s performansama stabilnim na sva tri računala na kojima sam je recenzirao. Iako nemam iskustva s manje power machineom ili konzolskim verzijama, igranje u 4K s Cinematic postavkama i bez frame generatora i dalje mi daje iznad 60fps na našem Starforge Systems testnom stolu, dok moj ASUS ROG Strix Scar laptop igra Crimson Desert punom parom, koristeći frame generator kako bih lako dobio frame rate iznad 100fps (iako preporučujem igranje bez frame generatora ako možete).

Bila je jedna borba s bossom, bitka u crkvi, gdje se broj sličica u sekundi mučio, padajući na 25 FPS-a na mjestima, ali u mojih gotovo 60 sati igre, ovo je bila jedina izvedba u stvarnom vremenu koja je značajno utjecala na igranje.

Pa gdje nas to ostavlja?
Malo je igara koje izlaze s ambicijama Crimson Deserta . Najavljen još 2019. godine, Crimson Desert se značajno promijenio od igre za više igrača koja je prvi put najavljena, postajući igra za jednog igrača koja je tangencijalno povezana sa širim Desert svemirom.

Reklamiran je kao masivni otvoreni svijet s neviđenom slobodom, malo ili nimalo držanja za ruke, s borbenim sustavom koji je jednako lako savladati koliko i složen kada se savlada. Velik dio razgovora o avanturističkoj igri bio je da je „previše dobra da bi se vjerovalo“, i mislim da je to poštena procjena. Crimson Desert doslovno obećava svijet Pywela i sve u njemu, i drago mi je reći da bi skeptici trebali biti sretni što griješe.

Često razmišljam o obećanju iskustava igranja „sljedeće generacije“. S lansiranjem Xbox Series S|X i PlayStationa 5, postojalo je očekivanje: igre će, uglavnom, izgledati i igrati se znatno bolje od svojih prethodnika prošle generacije, bliže viziji koju dobivamo na PC-u. Pa ipak, ne osjećam da je bilo mnogo istinski iskustava sljedeće generacije u posljednjih 15 godina, a da seže do ere Xboxa 360/PS3.

Jedini izuzetak bio je Cyberpunk 2077, isključivo s vizualne perspektive. CDPR je donio vizuale doista sljedeće generacije u igranje, posebno ako ste imali dovoljno sreće da ga igrate na računalu s potpunim osvjetljenjem s praćenjem puta. Ali ono što mi se činilo da nije doista igrao sljedeću generaciju bilo je to što njegovi sustavi nisu bili previše različiti od drugih igara otvorenog svijeta s gradovima, a u nekim slučajevima su bili znatno lošiji od igara poput Grand Theft Auto 5 , igre koja je izašla 2013. godine.

Crimson Desert , međutim, prva je igra u više od desetljeća koja se čini kao pravi skok naprijed. Njeni vizualni elementi i sustavi igranja konačno se susreću na rubu vode, i što više igram, to više otkrivam dok istražujem prostrane divljine Pywela.

Također imam osjećaj da će Crimson Desert izazvati podjele, unatoč tome. Ponekad može biti potpuno spektakularno za igranje, majstorska klasa u dizajnu otvorenog svijeta i igrivosti. A može biti i podjednako frustrirajuće i preopterećeno dulje vrijeme, uništavajući svaku želju za nastavkom igranja.

Možda je to zato što igram u vremenskom stisci – istinski vjerujem da najbolji način igranja Crimson Deserta nije onaj koji pogoduje dobrom procesu recenzije. Ovo je igra koja zahtijeva vrijeme, nagrađuje istraživanje i kreativnost te nudi toliko sadržaja da znam da imam prijatelje koji će istraživati ​​svijet koji je Pearl Abyss promišljeno stvarao desetljećima koja dolaze.

Ipak, dok sjedim ovdje i pišem ovu recenziju, ne mogu a da me ne zadivi ono što je Pearl Abyss stvorio. To je igra koja će unaprijediti dizajn otvorenog svijeta baš kao što su to činile igre kojima je inspiriran u svoje vrijeme. Njena borba bit će mjerilo za mnoge igrače u budućnosti, a njeni vizualni elementi su među najboljima na PC-u do sada, točka.

Mogu s pouzdanjem reći da je Crimson Desert moderno remek-djelo, unatoč svojim nedostacima.

A sada, ako me ispričate, imam nekoliko pasa koje moram povesti sa sobom u balonu na vrući zrak.

Potpuna napomena: PR odjel je dostavio kopiju ove igre za potrebe ove recenzije. Recenzirano na računalu.

9,0
Nevjerojatno
Prednosti
Jedan od najboljih otvorenih svjetova koje sam ikad vidio, točka
Zapanjujući vizuali od početka do kraja
Borba je brutalna i zadovoljavajuća
Toliko sadržaja, ne znam kako će itko doći do svega.
Svijet se čini potpuno živim, puno više nego u drugim igrama otvorenog svijeta
Nedostaci
Prozor interakcije je premalen
Nijedno pravo rješenje za pohranu nije glupo
Borba ponekad može biti neodoljiva

Odigrao par sati pa da prokomentiram malo.
Igra ima loš početak. Ne u smislu igra loša nego u prvih sat vremena previše toga nabaca na igrača. Prva borba je toliko kaotična, puna efekata i svega da kad završi niti ne znaš što se događalo i koje gumbe si postiskao. Nakon što se stabiliziraš i uživiš u svijet nema dalje. Ovo je igra za igrati sporo i uživati u svijetu i random interakcijama. Kad se ufuraš ništa nije teško, konfuzno ni too much. Vjerujem da su recenzenti jednostavno bilo pod pritiskom da što prije završe igru i recenziraju. Ovo nije igra kroz koju se u 2 tjedna pregrmi. Ne možeš u tome uživati. Priča i pisanje za sada očekivano s obzirom da nije ovoj igri to glavni fokus. Rekao bih neki klasik srednjovjekovni fantasy. Bitka za premoć nad zemljom, fakcije i frakcije uz malu dozu mističnosti. Ne znam što bi ljudi htjeli od priče. Kao netko tko obožava narativne igre i upravo te su mi i najdraže i zbog toga isključivo takve igre i igram, ovo je ok. Ne možeš otvoreno reći da je priča minus i sranje i biti ozbiljan. Onda bi i BOTW i slične igre trebale dobiti minus za priču jer je ima još manje nego ovdje.
Ono što treba svakako pohvaliti je vizualna prezentacija (abnormalno dobro izgleda apsolutno svaki aspekt od osvjetljenja, draw distancea, detalja) i optimizacija na pc-u. 5060ti 16gb 2k rezolucija i sve na ultra, ray reconstruction on, dlss 4,5 quality igra ne troši više od 6gb vrama i vrti se u 70-80 fps-a bez dipa u gradu što je nerealno dobro.

Mislim da nitko od nas ne prati burzu i dionice na temelju uspjeha video igara i da je gejmerima ta informacija bitna ko 10dag tanko rezanog parizera, mozda namm je cak parizer bitniji!