Suza nije bilo, ali je zato bilo emocija koje su me dugo držale. Journey, igra koja me ubola u srce a ni sam ne znam kako i zašto. Cijeli MGS 4 je jedna right in the feels igra. Dodao bih još Mass effect. Bilo ih je još vjerujem, ali ove su mi upečatljive.
Iza svih tih dirljivih trenutaka stoje i iznimne glazbene podloge koje još i dodatno zgaze naše krhke emocije.

Nisam nesto placljiv, ali u igrama mi se dogodi cesce nego sto bih ocekivao. Valjda se kroz duzi period igranja vise vezes za likove nego primjerice kad gledas film. Ovako nabrzaka iz glave – dosta trenutaka pred kraj Mass Effecta 3, kraj A Plague Tale Requiema, kraj prve sezone Walking Deada

Dovoljno je samo reci Arthur Morgan. Najjaci protagonist ikada u gamingu.

A dajte, zajebajete sad??
🤦

Nisam nikada ni započeo

Ajde molim te, kakvu suzu? Nisam ja baba.

mislim da samo na the walking dead (telltale)

Jedan jedini put i to u red deadu 2

Nisam nikad pustio suze ali kad su mi ubili konja u rdr2 imao sam veliku knedlu u grlu, imao sam istog prakticno od samom pocetka.

Sjecam se i Last of Us 1, kad Joelu upucaju kcer na pocetku, njeno grcanje u krvi, bilo je bas tesko za gledati

Niti jednom zbog toga sto bas ne prtim previse pricu,a kad je Arthur u Rdr2 umro rekao sam “fala ….,napokon gotova igra” i onda me jos smore s Johnom tako da su bile neke druge emocije u pitanju 🙂

Nije baš da sam zaplakao al,ni mi bilo svejedno kad su zatukli Joela u Last of us.

Life is Strange scena u kojoj su Max i Chloe pronašli grob na smetlištu

Više puta, ali najviše pamtim Deionarrin Sensory Stone u Planescape: Tormentu i kad krene Way to Fall na kraju Snake Eatera.

Nema suza al Valiant Hearts i Shadow of War su ostavili bas gorak okus radi tuznih krajeva.

Evo prije neki dan, Detroit BH na kraju kad sam uspio spasit Karu, Alice i Luthera i pomoći da ipak imaju obitelj nakon što su mi izginuli u nekoliko pokušaja.

Rdr2 i Alan Wake 2 ending u Final Draft. Morao sam iskulirati pred ženom, a onda na wcu pustio suzu potajno.

Hotline Miami 2 – “Leaving this world is not as scary as it sounds.”

Jesam i to u par navrata. Npr u Rdr 2 prilikom Arturovog povratka u kamp i kad je krenula pesma That’s the way it is. Au… Tlou kad Eli priča sa Džoelom o gubitku i kad izgovori “Svi koji su mi značili ili su umrli ili su me napustili. Svi osim tebe.” Uvek mi pomalo zasuzi oko i stegne me u grlu kad naiđem na taj njihov razgovor. Ili kada je Geralt pronašao Ciri.

da, kad bi mi tata u prošlosti isključio komp za vrijeme igre jer je trebalo krumpir sadit

Jesam također u nekoliko navrata. Ono sto se sjecam je TLOU 1 kad je ubijena ćerka, i pocetak GoW 2018 kad se Atreus oprasta s Feya-om, jer jedna je majka.

Horizon zero dawn, cijela ta priča mi je takav top, plače mi se od sreće dok samo i razmišljam o tome

Tu i tamo..no, ne mora trigger biti nečija smrt, može bit recimo patriotski naboj, “do the right thing” i sl, prilično slično kao i s filmovima..al 50% diranja emocija je definitivno adekvatna orkestralna glazba u takvim momentima

Najbolji dio igre, krivljavina… Before your eyes kolege, ako ste za krokodilske suze. Cairn me baš pogodio od ovih zadnjih sto sam igrao, i e33 ofcourse

Kako da ne – red dead 2 – svi znamo koja scena.

uffff znaci, na red deadu 2 i 1 vise puta, na gta 4 sam revao ko dijete malo, the walking dead prva sezona od teltella, uglavnom rockstar igre me najvise rasplacu, onda mafia 2…mogu ovako do sutra. Igre me bas znaju pogoditi, ne mora biti smrt necija, npr u red deadu 2 kad banda se raspala sva i sad Arthur pomaze curama da pobjegnu, i Tilly mu kaze “im gonna miss…”, i on na to “i know sweetheart, me too”, znaci holy shit.

Prvo odigravanje RDR2 i prve sezone The Walking Deada sam bio blizu, ali slomio sam se na kraj A Plague Tale: Requiem. Bio sam iznenađen što me je igra uspjela tako dotaknuti.

To the Moon, nisam se iskontrolisao na kraju.

RDR2, ostalo znate drugovi

Scena ili dvije u Guardians of the galaxy. Glavna priča igre me sjetila nekih ne baš sretnih trenutaka u životu.

Uz već spomenutu smrt mog dragog Sore (Tsushima), valja izdvojiti početak TLoU, smrt jednog lika iz Mass Effecta 3 (had to be me), jednu scenu iz E33 (oni koji su igrali znaju o čemu pričam) te ono najsvježije i najtragičnije iskustvo – NieR Automata (općenito cijeli route C, ali mislim da me ona scena u tvornici dotukla)

Prva igra koja mi je pala na pamet je The Last Guardian. Ima nekoliko jako emotivnih scena ali kraj igre mi je bio najemotivniji. Izdvojio bih još i jednu odličnu indie igru Arise: A Simple Story. Također ima nekoliko jako emotivnih trenutaka u priči. Tko ju nije igrao apsolutno preporučujem. A zadnja igra koja me je uspjela dotaknuti je bio Endling Extinction is Forever. Na kraju igre je baš bila jedna jako emotivna scena u kojoj netko umre i to me je jako pogodilo. Ali stvar je u tome da mi nisu oči zasuzile ni u jednoj od te 3 igre nego mi je baš eto nešto bilo upalo u oči u tim trenucima. Da ga jebeš. Je li se to još kome dogodilo ili samo meni? 😂

Expedition 33 me uništio vise od bilo koje druge

Kad sam izgubija game save od Witcher 3 nakon 90% priđene igre

Na kraju Unreala 2, skoro. Pogotovo za vrijeme Aidinog govora

Rdr2 😢

Kad je Joel izgubio kcer u Last Of Us 1 ;(

Rijetko. Ali na kraju RDR2, baš kad budu creditsi, jednostavno nisam više izdržao i potekle su gorko slatke suze. To je jedini put da pamtim za igre/filmove, doduše možda je bilo još koji put ali nisam siguran…

Iskreno, šest put za redom u jednom cijelom playtroughu Nier Automate.

1. Put kad sam mislio da sam preso igru
2. Put kad sam sazno pricu
3.kad…da ne spoijal i da se ne razplacem ponovo
4. Kad je bio prvi kraj igre koji sam dobio
5. Kad je bio alternativni kraj igre

6.put kad sam dobio taj dodatni tajni kraj. Ne da sam samo plakao nego sam i bio pun sreće što sam i išo igrat takvu igru. Igra je najbolje nešto … ali stvarno za pustit suzu

Muškarčine ne plaču.

Ori and the blind forest a vidio sam malo šta me čeka u Ori and the will of the wisp pa mislim da će i tamo biti suza. I u Ghost of Tsushima kada su mi konja ubili. Ima još ali ne mogu se sjetit, potisnuta tužna sjećanja.

Expedition 33 me emocionalno uništio na više mjesta… RDR2 (svi znamo koja scena), TLOU2 – nakon Joelove smrti kad Ellie kleči pred njegova groba i prođe zeko…

Clair Obscure: Expedition 33. Plakal sam ko kiša!

Hmm evo po random sjecanju, sigurno je jos toga bilo ali. Mgs3, Mgs4, The Last Guardian, Expedition 33, Rdr2, Yakuza like a dragon.

Ne vežem se na likove iz igri da bi plakao za njima, ali smrt Joela u TLOU 2 me baš šokirala, toliko da sam na par dana prestao igrati.

Vidiš zanimljivo, nisam nikada išao za tim, ali ne, barem ne da pamtim. Filmovi me puno više pogode, čak ni serije ne. Valjda je puno emocija komprimirano u vrlo kratkom vremenu pa zato. Zanimljivo.

samo jednom, kada sam prešao po treći put Bloodborne i dobio platinu

TLOU II , Death Stranding 1 , RDR 2 ofc…mislim da je to to zasad

Jedna od retkih, u svakom pogledu neverovatna Ori and The Blind Forest, najemotivnija prica koju sam iskusio u igrama, plus soundtrack koji upotpunjuje celokupan osecaj.

U the last of us jedinici kada Joel-u Miller-u vojnik ubije kčer Sarah i u Infamous Sacond son-u kada se Reggie žrtvuje za svoga brata Delsina.

RDR2 i Metro Exodus.

Zamalo. Igra Ni No Kuni. Tko je igrao zna o čemu pričam.

Tale of Two Brothers me raspekmezio. Witcher 3 sam morau uzet 1h pauzu da razmislim kad sam shvatio da Roche i Djikstra su zakrvili i jedan mora umrijeti. Ali najviše sam plakao na završetak Walking Dead.

Ima tu još dosta igara, ali ovo mi pada na pamet na prvu

TW3 kad nadjes Ciri.

Mislim da da, par igara koje su mi emocionalno teško pale, iskreno zadnja igra koja mi je to uradila jest DLC od davno zaboravljene igre iz PS3/Xbox 360 ere
Enslaved: Odyssey to the West – Pigsy’s Perfect 10
Radi se dragom liku zvanom svinja 🐷 koji ima malog prijatelja Robotića . Mislim da me kraj pogodio

Bilo je emotivnih trenutaka, ali na jednom je bila kiša suza – Lee Everett.

Ne sjecam se jesul bile suze al ovako se sjecam mozda 3 ili 4 scene od kojih danima nisam doso sebi. Pocetak TLOU 1 i kraj TLOU2 onaj razgovor sa Joelom ispred kuce i finalni okršaj te povratak na farmu..
Shadow of Colossuss i The Last Guardian su izazivale uvijek jake emocije isto..Ico nazalost nisam nikad odigrao. Returnal i Disco Elysium su mi najbolje igre te godine kad sam ih igrao i izazvale su jake emocije na kraju isto. Vjerovatno je bilo jos dosta toga, ali sad se ne sjecam.

Jesam walking dead final season

Nisam bas doslovno zaplakao, ali je brada dobro zavibrirala davno, kada sam prvi put igrao original COD Modern Warfare II, kada je gen Shepard izdao ekipu i s leđa ubio Ghosta i zapalio ga. To mi je bio bas emocionalni trenutak😪

Samo zbog Esmeralde je kanula suza…

Samo jednom u životu i to u igri Nier:Automata ending E. The End of YoRHa. Kada igraš onu mini igru i zbor pjeva i počnu ti se pridruzivati ostali igraci i pomagati. To necu nikada zaboravit tu emociju… Pre dobro….

Plako sam samo kao dijete kad sam pročitao Bambi.

Jesam naravno, dosta puta. Sjećam se da mi je nešto upalo u oko na kraju Bioshock-a, kad spasiš Little Sisters, pa se sve okupe oko tebe na smrtnoj postelji. U Life is Strange mi je par puta nešto upalo u oko
😁 Ja mislim da je i u Telltale The Walking Dead. Bilo još sigurno primjera. Sjećam se isto u Silent Hillu nezz kojem, da mi je znalo uletjeti nešto u oko, u takvim igrama su emocije često na površini, horor te tjera na empatiju isl. Jedan trenutak se bojiš, drugi smiješ, treći plačeš.

Ima scena kolko oćeš…tak da,da.

Nisam nikada plakao zbog igre ali ona scena u prvom TLOU kada se Joel i Ellie prepiru u kolibi me mrvicu ganula ali nisam se rasplakao.

Jako emotivnih je bilo trenutaka u igrama ali ne mogu se sjetit da sam ikad suzu pustio. Rdr2 mi pada na pamet, tu sam bio blizu na kraju igre pustit suzu

Witcher 3 Blood and Wine ekspanzija kad sam došao do kraja. Nisam htio da završi, tu me slomilo. Toliko ulaganja u cijelu priču, ostavilo mi je snažan utisak. Sad u zadnje vrijeme, kad sam igrao Unravel, to me baš emocionalno brutalno pogodilo. A niti sam fan puzzle platformer, a boga mi niti indie igara.

Uh. Je. Par puta su se okice namočile. Dragon Age Inquisition – The Dawn Will Come scena. Destiny 2, smrt Cayda-6. NinoKuni završetak. MassEffect, opraštanje od posade prije finalne borbe. Bioshock2 Eleanorin govor na kraju , Horizon Zero dawn, kada Aloy pronađe majku.

Za mene je to scena iz Assassin creed Revelation, gdje Ezio uđe u knjižnicu, pa sve do scene kad se Desmond probudi. To mi je najdraža scena iz bilo kojeg medija igara, filmova, priča, bilo čega. Volio bih znati koliko je ljudi radilo i tko je sve radio na toj sceni (naravno osim voice actora Rogera) , jer stvarno ljudi zaslužuju sve pohvale.

jesu tuzne i RDR2, i Last of us, i Spiderman Miles Morales, i ME3, ali… Before your eyes (PS VR2), to je kategorija za sebe, mislim da treba ubaciti maramice u VR 🙁

Uh nisam neki emotivac ali jeste mi par puta stala knedla u grlu. RDR2 naravno i tako neki momenti kada se izgubi lik kao recio i u Mass effect serijalu.
Ali imao sam i momente kada sam zavrsetak igre mi stvori jako cudan osecaj, kao da se oprastam od likova iako je srecan kraj. The Witcher 3 u vinogradu itd…