Outlast – horor doktora Sotone

Prije točno šest godina nisam bio spreman za Outlast. Ne znam zašto, preživio sam ja gotovo svaki horor naslov vrijedan spomena u zadnjih dvadesetak godina, ali jedino nakon Outlasta nisam mirno spavao. Sjećam se da sam ga krenuo igrati s pojačanim zvukom – onako, za bolji ugođaj. Već nakon prvih deset minuta morao sam stišati igru.

Outlast je došao gotovo niotkud. Njegovi tvorci prethodno nisu imali nijednu lansiranu igru, a mislim da se baš nitko nije nadao tolikoj razini brutalnosti u jednoj igri. Outlast je bio igra u kojoj su vas, primjerice, ganjala dva gola gorostasa s vidljivim genitalijama, igra u kojoj ste gledali kako vam sijeku prste, igra u kojoj su vas ganjali, a vi jadni niste znali kamo treba ići jer je sve bilo mračno u 3pm… tri popodne, je li.

Stava sam da nitko još nijedna igra još nije ponovila sličnu razinu horora kao Outlast, pa čak ni njegov nastavak koji je uslijedio četiri godine kasnije. U igri se igrač doista osjećao bespomoćno – nije se mogao braniti ni napadati, a baterije u kameri koja je osvjetljavala mračnu umobolnicu trošile su se kao da su iz Kine. A radnja igre se odvijala u Americi.

U igri se igrač doista osjećao bespomoćno jer se nije se mogao braniti ni napadati, a baterije u kameri trošile su se kao da su iz Kine.

Na kraju sam ostao pomalo razočaran završnicom Outlasta pa me priča nije dovoljno zanimala da bih odigrao proširenje zvano Whistleblower koje je izašlo 2014. Dobra je to izlika, priznajem, ali me iskreno bilo malo trta. Kad sam završio Outlast rekao sam – nikad više. I toga sam se i držao. Odigrao sam dvojku, ali prvi dio više nikada.

Outlast je inicijalno bio ekskluzivan za PC platformu, no brzo se pojavio i na konzolama. Danas ga se može zaigrati na svim aktualnim platformama, uključujući i Nintendo Switch. Ne znamo još je li treći dio u razvoju, ali ako jest, za njega ću biti spreman tako da me ne može uhvatiti na prepad kao šest godina stari original.