Priče u igrama još uvijek robuju gameplayu
U namjeri da nam prezentiraju junaštvo u stvarnom svijetu kojega poznajemo, igre često upadaju u zamku da im likovi djeluju nestvarno.
Nedavno je kolega Pero pisao o tome kako priče u videoigrama ne ostvaruju puni potencijal kao interaktivni medij. Ovom prilikom htio bih se nadovezati na to jednom opservacijom – time da je za videoigre preferirani format priče onaj koji ne preslikava našu stvarnost nego se iz nje izdvaja. Najčešći formati priča u igrama jesu epovi o nekom junaštvu. Avantura je ono što igrači žele – da ih igra svojom pričom prebaci iz dosadne svakodnevnice u scenarij gdje je njihovo postojanje značajno, tamo gdje sve „pleše“ oko njih.
U namjeri da nam prezentiraju to junaštvo u stvarnom svijetu kojega poznajemo, igre često upadaju u zamku da im likovi djeluju nestvarno ili još gore – da uopće nemaju karaktera.
Junak priče u igrama obično mora biti heroj. Nitko ne želi igrati pomoćnika nekom heroju. Svi želimo spašavati galaksiju sa Shepardom, štiti New York sa Spider-Manom ili loviti demone s Danteom. To je shvatljivo jer su igre jedini medij koji nam dopušta da se na taj način uživimo u neku drugu ulogu. Međutim, jeste li primijetili kako je igrama teže natjerati igrača da se poistovjeti s likovima koji nisu heroji ni anti-heroji nego samo obični, prosječni ljudi?
Tu obično nastaje pukotina između naše stvarnosti i onoga kako videoigre prezentiraju dotičnu stvarnost. Nema mnogo priča koje rade zabavu bez barem malo fantazije ili fantastike. A čak i onda kada se takve nađu, često smo ostavljeni s dva ishoda: ili je lik nerealističan, ili je realističan ali dosadan. Nećete u igrama pronaći priče iz perspektive ljudi koji u stvarnosti doista spašavaju živote – o liječnicima, vatrogascima, policajcima; ili na neki drugi način doprinose očuvanju i razvoju društva (učitelji, proizvođači hrane i sl.). Naravno, kojekakvi simulatori ovdje se ne računaju, govorimo o igrama s pričom i likovima.
Likovi koji su u igrama dio naše stvarnosti najčešće pripadaju sivoj zoni društva (mafijaši, gangsteri, banditi, lopovi, ubojice itd.). S takvima na prvi pogled nema previše problema oko karakterizacije, osim što s njima nikad ne radite junačke stvari već samo „manja zla“ na epskoj razini. Problem je tih priča o ološu društva u tome što su često predvidive i banalne. Primjerice, XY nije dobar lik, ali će spasiti svijet jer to može. Lopovi ne kradu od lopova. Osveta je uvijek jedino rješenje ako si ti taj koji se nekome osvećuješ. Ili… čak se i najtvrđa srca mogu omekšati jer nitko nije toliko pokvaren da je nepopravljiv…
Format romantiziranog odmetnika (iliti sindrom Robina Hooda) često u igrama prodaje jednu priču, a na kraju donosi sasvim drugu. Rijetki naslovi uspiju sačuvati integritet, kako u naraciji tako i u karakteru lika. Za dobar primjer najlakše je navesti Niku Bellica iz GTA 4, kod kojega vrijedi primijeti činjenicu da on nije prototip ni heroja, a ni anti-heroja. Niko je prije svega imigrant koji želi ostvariti američki san. S druge strane imamo čitav niz plitkih likova poput onih iz Watch Dogs igara (hakere koji su ujedno i majstori parkoura) ili Far Cry serijala (turisti koji pobiju čitavu vojsku bez ikakvog vojnog treninga).
Najlakše je lika otupiti i svesti na tu razinu da funkcionira kao ljuštura bez kičme. Takve likove npr. stvarate u The Division igrama. Okomio sam se na Ubisoft i njihove igre, ali nisu oni jedini krivci. Inače odlične igre poput Dishonoreda i Dying Lighta također su imale protagoniste koji nisu imali ono „svoje JA“.
Tu je stvar jako teško pogoditi kako treba, a ponekad se čini i nemoguće kada se glavnog lika stavlja u ulogu običnog čovjeka. Primjerice, postoji u pričama vrlo labav dio oko kojega se od igrača traži da se pravi malo blesav. Znate ono kad u Freedom Fighters spasite čitavu Ameriku igrajući kao vodoinstalater? Ili kad Nathan Drake niti jednom ne osjeti grižnju savjesti nakon što u prosjeku izrešeta osamsto ljudi u svakoj Uncharted igri.
Priče u videoigrama još uvijek imaju problem u tome što robuju potrebama gameplaya. Srećom, iznimaka uvijek ima te zbog toga cijenim naslove kao što su, primjerice, Firewatch i A Way Out. Također cijenim ono što se nekoć moglo vidjeti u igrama, a danas je vrlo rijetko. Naime, proizvođači igara nekad su davno u glavne uloge postavljali obične ljude i time na neki način pravdali loše gameplay mehanike. Borba je u Silent Hillu ukočena i nespretna? – to je „realistično“ jer glavni lik nije vojnik!
IloveCRO
16.09.2018 - 16:53Kao što je i navedeno gore u tekstu ljudi žele pobjeći od svakodnevnice i to kompanije znaju. Osobno mislim da je za uspijeh AC 2 dobrim djelom zaslužna karakterizacija Ezia s kojim se poistovjetio veliki dio igrača, SPOILER: (klasična priča o dječaku kojemu su pogubili pola familije i on se osvecuje). Zbog toga se danas u videoigrama prvenstveno stavlja fokus na grafiku jer hej, za pricu je bitno da ima uvod zaplet kraj i to je to što igrac ocekuje (bar ja). Znaci uvijek pozdravljam bolju karakterizaciju lika u nekoj izmisljenoj prici nego da prica bude realna, jer da ljudi zele realne price ne bi jedna od najoopularnijih serija ikada bio GoT nego bi to bila neka dokumentarna serija tipa policijska patrola ?
Rock_Lee
@IloveCRO, 16.09.2018 - 17:25Nije to baš tako što pričaš o GOT-u 😀 Popularne serije imaš u svim žanrovima The Wire je skoro Baltimorska svakodnevnica u seriji,takođe popularna.The Breaking Bad nije baš toliko realna,ali je realna u nekim granicama,Narcos,Mr Robot (nije realna,ali jako moguća priča)…ima bruku serija koje furaju na realnost a popularne su baš zbog toga..Čak i The Sopranos i Peaky Blinders (serija inspirisana jednom od poznatijih Engleskih bandi) takođe Oz,Rome,I Cladius ma joj ima bruku serija koje su popularne i furaju na realnost poruka priče je ljudi žele realne priče B)
esse
@Rock_Lee, 16.09.2018 - 19:18narcos nije ralan ? nije dokumentarac ali da je tako bilo je .
Rock_Lee
@esse, 16.09.2018 - 19:33Gdje si to pročitao?Nabrajam realne serije za mr robot sam napisao u zagradi nije realno ali jako moguća priča da se desi u realnosti,narcos je logično realan jer o samom Pablu…
IloveCRO
@Rock_Lee, 16.09.2018 - 20:38Shvacam na sto tocno mislis ali gledaj jedan primjer: Kum svi djelovi ljuti klasik, titanic, casablanca itd… sve redom meni super filmovi. Ali nađi mi film koji ce prejebati LoTR, Star Wars, Harry Pottera, Viteza tame, i da dalje ne nabrajam. Vjeruj mi ljudi više žele dobru nerealnu nego realnu pricu ?
IloveCRO
@Rock_Lee, 16.09.2018 - 20:31Moramo razlučiti o čemu raspravljamo ovdje ?
Možda je krivi izraz realno, možda smo se zajebali i ti i ja ali Narcos nije nazovimo “realno” (znaš šta želim reći). Narcos je iznimka od pravila recimo to tako. Nisu svi tako živjeli, živio je samo Pablo, nisu svi živjeli kao Al Capone, kao recimo D.B. Cooper itd.. Ono o cemu ja pricam je da se ljudi žele poistovjetiti sa onima ciji je zivot zanimljiv, bilo da je to Pablo, Al Capone, ili B.J. Blaskowicz poanta je da ljudi tih 45 min (u seriji) ili određen broj sati u igrici mogu biti netko drugi i ne žele da im se i u industriju zabave unese životna svakodnevnica. Ja kako sam shvatio clanak Zoran žali što nema više realnijih likova i realnijih prica. Ja mislim da nisu potrebne, možda griješim ali mislim da je pravoj realnosti mjesto u igrama tipa Cities Skylines, Tropico i takvim igrama… to je poanta onoga što sam htio reci jer gledaj sigurno si imao barem 10 događaja u životu koji su ti posebni, isticu se od svakodnevnice itd. i cak bi se mozda dao napraviti film ili serija o jednom tvom događaju, ali ono što mi gledamo je da ti likovi u serijama “žive tako svaki dan” i to nije realno. Mislim da si shvatio što želim reći ?
Rock_Lee
@IloveCRO, 16.09.2018 - 21:15nisam kontao da je ovo rasprava već si napisao kako nema popularnih serija koje su na fazon realnosti ispade samo GOT popularna jer je fantazija,ja kažem da nije tako i ja sam u pravu ne zato što sam ja to rekao već što postoje serije koje nisu fantazija i popularne su 😀 ja sam nabrojao i realne igre sa realnim pričama la noire,mafia,mafia 2 čak su i SPOILER ALERT tragični krajevi tu,sve oko tebe je zabava sport,tv,muzika,igre,filmovi zašto,zato što je život dosadan i sve oko nas je izmišljeno od strane čovjeka,misliš kad bi pomrli svi i ostaneš jedini živ da bi bila bitna nacija,religija,tvoje ime,posao,alaram,državne granice itd ne morao bi obavljat nuždu,jest,spavat i pronaći nešto da radiš da skreneš um o mislima o samoubistvu jer to je život jedno veliko ništa jedna praznina koja je dosadna i zato postoji zabava moram prestat s travom i tabletama škodi mi upao sam u neko čudne stanje gdje pišem komentar koji ne vodi nigdje osim u propast LMAO
IloveCRO
@Rock_Lee, 16.09.2018 - 22:33A svaki komentar je realno rasprava i to zdrava ?.
Nemoj prestajati piti tablete i pusiti travu jer na ovom brdovitom balkanu tko ne poludi nije normalan ??
Rock_Lee
16.09.2018 - 16:56LA Noire kao igra koja ima sve običnog policajca koji posle napreduje kao što je slučajn u stvarnom svijetu,ne tako originalnu no dobru krimi priču,gameplay,grafiku “motion capture” je ponekad cringy no sve u svemu odlična igra i ful proizvod za sve ljude.Takođe mafia i mafia 2 gdje su likovi prošli kroz svašta da bi došli do svojih pozicija,u mafiji 2 čak si i u ratu što daje realnost da lik može koristit oružje kako treba,a ne odjednom nađeš se u lošoj situaciji nekom ispadne pištolj ti pokupiš i poubijaš sve kao što je česta stvar u igrama.
sedf
16.09.2018 - 17:23I ja se ovim slažem,to treba i u filmovima
sedf
16.09.2018 - 17:47Sad je danas ovako za Gaming:Loša priča i pe****** Bately Rolay i kažulal razmažena derišata,nijedna igra ne može da palansira gameplay,priču i sveta igre,evo u Hollywoodu reboot svake godine, filmove nisu realni,danas vlada glupost zvan Marvel i Ceca,nekad je bilo filmova Memento,12 Majmuna,a u Horor je gore,nema nijedan film koji nemaju bolju priču od Slinet Hill,a mobilni samo mikrotraksacija,a u igri nesavršenosti se koju ima polju pticu od Silent Hill 2
sedf
16.09.2018 - 18:15A komedije nema pametni sala,kao Hitman Bodyguard,Samo pogledaj i zaboravi
vragec25cro
16.09.2018 - 18:16U igrama niti netrebam priču.Više cjenim dobar i zabavan gameplay,čak me niti grafika tolko ne zanima.Bitno da dobar i zabavan gameplay.
Mah
@vragec25cro, 17.09.2018 - 06:13Za mene je isto tak ali samo za multiplayer igre, za sp ipak želim dobru priču koje ću se sjećati neko vrijeme
vragec25cro
@Mah, 17.09.2018 - 12:06Meni svejedno jel multiplayer ili singleplayer..Bitno da dobar i zabavan gameplay.Šta če mi igre popuut TWD koji mi ispadnu ko neki interaktivni video.Recimo najdraža mi je šta se tiče “priče” Destroy all humans,nema neku priču ali ima hrpu humora
theth1ef
16.09.2018 - 19:16Kad se već spominje Silent Hill super mi je i u Dead Space-u što je u prvom dijelu Isaac dosta trom jer je ipak samo inženjer, a u dvojci je ipak pokretniji jer je sve to prošao.
sallaD
16.09.2018 - 20:19samo što na kraju četvorke shvatiš da si doveo na vlast puno gore tirane nego kad je Pagan vladao, oh a zar smo zaboravili da nam je Pagan reko da ga pričekamo nekoliko minuta tikom večere u početku igre, cila ova situacija u četvorci ne bi se dogodila da smo ga jednostavno poslušali, nikoga ne možemo kriviti osim sebe zbog naše nestrpljivosti
invictum
16.09.2018 - 20:32Volim dobru pricu u igrama, no sjetim se recimo davno kada su hit igre bile Delta Force 3, NFS Porsche Unleashed, Serious Sam 1 i 2, Red Faction, Blood 2, soldier of fortune 1, ima ih jos ali zablokirao sam, … to su igre bez price ili sa nekom slabom pricom, ali svejedno sam uzivao u tim igrama. No danas ipak cijenim i sobru pricu u igrama i po nekoliko puta odigran igru samo radi price
Shadow king
16.09.2018 - 20:48Gameplay zasjenjuje priču zato jer je ipak gameplay najvažniji element video igara i baš gameplay čini video igrice drugačijima od ostalih umjetnosti poput filmova, beletristike itd. Znam kaj hočeš reči i razmem to, al osobno mi to nije neki problem.
Mah
16.09.2018 - 22:33Znaš što priču čini realnom? Sranje
Svijet nije realan ako nema sranja
A ako je strana na kojoj je naš protagonist ona bez sranja, onda je naš protagonist pun sranja
MaliMicek
17.09.2018 - 02:31Pa ni ne sjecam se da sam baš vidio krivnju i tugu na Drakeovom licu nakon kaj pobije 100
random plačenika. Njih se ni ne sjeti. Jedino za glavne negativce i to ne uvijek, samo za one s kojima ima neke poveznice. Iz prošlosti recimo.
Sinek
17.09.2018 - 11:28ovo je priča starija od isusa, jedan od najvećih problema video igara te glavni razlog zašto 95% filmova rađenih po video igrama jednostavno fejla. no, nekako smo svi to prožvakali, gameplay mora biti broj jedan, a igre su osjetno nemoćnije u prikazu likova, dosljednosti i njihovim motivima. neki od zajednici omiljenih likova iz svijeta video igara nikad ne bi funkcionirali kao likovi u nekom filmu. i najbolji studiji kao što je naughty dog pali su u ovu zamku, nemoguće je pisati/čitati o ovoj temi a ne sjetiti se nathana drakea (vidim da se spominje i u tekstu). to je klasičan primjer lika čija gameplay verzija nema nikakve veze sa cutscene verzijom, čak ni u četvrtoj i vjerojatno najboljoj igri serijala u kojoj bi pomislili da će lik “sazrijeti” a da će studio znati gdje ga želi odvesti. u cutsceni je nathan family man koji se nakon ručka svađa sa suprugom tko će oprati suđe, a u igri je pobio više ljudi nego kuga.
za one koji žele kopati dublje, predlažem da guglaju “ludonarrative dissonance” (ujedno i ime trofeja/achievementa iz UC4 u kojem se traži da ubijete 1000 ljudi)
Mah
@Sinek, 17.09.2018 - 13:38Mislim da bi Kratos bez problema mogao ubijati bogove u filmskoj verziji. Ali slažem se da su iznimke rijetkost
Sinek
@Mah, 17.09.2018 - 13:49GOW film bih pogledao pod uvjetom da je Kratos 70% manji seronja nego u igrama… nisam igrao ovaj zadnj dio za PS4 ali nadam se da Kratos nema osobnost automobilske gume kao u prva 3 nastavka
moordrak
17.09.2018 - 16:00Mogu li igre koje se temelje na realnosti uopće nazvati igrama? Ne želim biti u ulozi realnog lika. Ne želim imati nekakve “realne” sposobnosti. Da, želim biti nekakav nazovi heroj kojem iz dupeta sijevaju munje, a zubima hvata metke. Da želim, poravnati kičmu svima koji mi stanu na put bez trunke grižnje savjesti. Da, želim “ubiti” 4681 NPC-a na 102 različita načina i onda otići sa virtualnom obitelji na virtualnu nedjeljnu misu bez da trepnem. Evo, do sada sam u Destinyu 2 ubio oko 35.000 likova i uživao sam u svakoj sekundi! I baš mi je posebni gušt kada to sve napravim sa totalnim noobom, a ne steroidima napucanim istreniranim specijalacem obučavanim spartanskim stilom 20 godina u nekom supertajnom vojnom kampu. Doduše, takav ne postoji pa bi bilo zanimljivo igrati igru i sa takvim likom. Ključna riječ, IGRA. Jedino mjerilo dobre igre je imerzivnost odnosno, koliko su se proizvođači potrudili uvući nas u svijet igre i što je još važnije, koliko su nas u tom izmišljenom svijetu uspjeli zadržati. Nisi najbolje objasnio u kakvoj bi to funkciji priča trebala biti. Pa ne rade se igre po istinitim događajima. To ostavi za romane, filmove i dokumentarne reportaže na televiziji. Priča je tu samo kao filer i ako su sve druge komponente napravljene kako treba, ne mora biti bgznakakva da bih se dobro zabavio. Kakvu priču točno ima Fortnajt? Koliko ga milijuna ljudi igra svakodnevno? Ne možeš sve ljude trpati u isti koš. Ovo o čemu ti pričaš su tvoje želje i tvoje viđenje gaming svijeta. Kako vidiš, moje se mišljenje drastično razlikuje od tvojega i mislim kako nisam usamljeni primjer.
AceRimmer
21.09.2018 - 17:31Djelomicno vezano uz ovu temu (nadam se da je u redu stavljat vanjske linkove): The Unfulfilled Potential of Video Games – https://www.youtube.com/watch?v=9Sq-EjKYp_Q