Avengers: Infinity War

Odakle početi? Gdje stati? Zašto uopće? Pretpostavit ću da sve štreberske činjenice o “EM-SI-JU” znate i da su vam fino posložene u glavi kao natuknice u nekoj skripti. Dakle, svi znamo gdje je, kada i čime je MCU startao, a znamo i što je sve vodilo prema Infinity Waru. Taj obligatorni kontekst ovdje spominjem tek reda radi, da još jednom naglasimo kako se Infinity War ne može u potpunosti gledati kao zaseban film. To je prije svega kulminacija šire radnje, rekao bih sapunice u kojoj sudjeluje hrpa likova iz prethodnih preko-nekoliko filmova.

S obzirom da sam ja odrastao na meksičkim sapunjarama, za mene Infinity War, bogu fala, nije bio galaktički događaj moga života. Galaktički događaj bio je finale Marisol, da se razumijemo. Međutim, sapunjara je jedno, a format filma u trajanju od “dva sata i taman za čips požderati minuta” ipak je nešto sasvim drugo pa me prvenstveno zanimalo kako će scenaristi filma utrpati toliko likova, od kojih se neki susreću po prvi put, u nekakvu smislenu priču. Preskočit ću zato hvalospjeve o odličnoj akciji, specijalnim efektima i sličnome jer Marvelova produkcija u tome drži konstantu i tu iznenađenja zaista nema. Idemo dakle na analizu kako funkcionira film sa petsto i nešto likova koje znamo po imenu, moćima, pozadinskoj priči i teorijama zavjere s interneta.

Problem gomile likova riješen je elegantno, kroz nekoliko taktika. Prvo, neki su likovi u potpunosti izostavljeni. Neću nabrajati koji, isto kao što neću reći ni pod drugo, koji su ubijeni. Mislim, tehnički da – spoiler, ali ako ste mislili da će svi Avengeri ostati čitavi u Infinity Waru onda ste živjeli u nekakvoj unicorn dimenziji i totalno ste promašili onu scenu iz Age of Ultrona koja je od tada proganjala Iron Mana. Dakle, nije da se u filmu pojavljuju baš svi živući likovi koje smo do sada vidjeli u prethodnih 18 filmova i nije da su svi ondje cijelo vrijeme.

Razlog zašto ovo nije veliko okupljanje u stilu slavonskog kirbaja leži u činjenici da glavni zloćko Thanos dolazi sa svojim plaćeničkim odredom od četvero negativaca koji se pojavljuju po prvi put. Film se ne trudi predstaviti ih pobliže, ali jasno je i zašto. Likovi koje već poznajemo u prosjeku imaju po 5-10 scena u cijelom filmu pa novim licima jedva ostane vremena da ih se imenuje. Nije to tragedija, spominjem to samo da bih istaknuo koji su sve kompromisi napravljeni da se jedna ovakva priča realizira u dva i koka kola sata.

Bez obzira na gore rečeno, film bi se našao na nezahvalnom terenu da je previše likova stavljeno na isto mjesto. Ključna stvar zbog koje sve funkcionira jest podjela likova – prvo na četiri grupe, a zatim na dvije. Podjela likova je i podjela lokacija, a podjela lokacija je i podjela radnje koja zbog toga nema nijednu scenu praznog tapkanja na mjestu. Sastavnica koja sve to povezuje je Thanos, neugodna prijetnja kakvu do sada nije predstavljao nijedan negativac u Marvelovim filmovima.

Jedan dio te prijetnje proizlazi iz njegove karizme, neobične smirenosti i uvjerenja da svemiru čini uslugu. Drugi dio prijetnje dolazi iz njegove kolekcije dragocjenih kamenčića koje po prvi puta vidimo u kolektivnom djelovanju. Taj dio filma osobno mi je nadmašio sva očekivanja jer je izgledao poput najbolje tabačine ikad napravljene. Ako ste igrali borilačke igre, onda znate da svi likovi obično mogu obraniti sve napade i da imaju poteze za svojevrsno neutraliziranje protivničkih napada. Slično je i s Thanosom pa kada bih Infinity War uspoređivao s nekim epskim trenutkom, onda bih ga usporedio s ovime.

Naravno, jednako kao što postoji razlika između formata sapunjare i filma, tako postoje i neke stvari koje razlikuju film od borilačke igre. Primjerice, neki se likovi u borbi protiv Thanosa pojavljuju kad to scenariju odgovara. Ima tu međusobnog surađivanja, samo ne onda kada bi to baš trebalo. Opet, nije tragedija, film je, a da ne bi ispalo kako kljucam bez paravana, priznat ću redateljima da doista nisu mogli obaviti bolji posao s usklađivanjem svih likova i neutraliziranjem svih moći. Iako, realno, Ant-Man bi mogao riješiti cijeli film – dovoljno bi bilo da se prošeće Thanosovim dišnim kanalima i poveća se iznutra. Ali hej, vjerojatno Thanos ima radioaktivni zadah ili tako nešto, pa što ja znam, ili još bolje – koga briga kad se na ovakvom filmu ne trepće.

Humor ne bih komentirao dalje od toga da je zadovoljavajuće izbalansiran po već razrađenoj Marvelovoj matrici. Ono što bez spoilanja mogu reći jest da sveprisutna Thanosova prijetnja ima snažan odraz na sveukupnom ugođaju i tonu filma, od početne urgentnosti do kasnijeg beznađa koje je inače sastavni dio superherojskih filmova, ali ovoga puta baš ostavlja drugačije nelagodan osjećaj. Gledatelj je istreniran da mu taj osjećaj ishlapi do same završnice i zna da na kraju slijedi katarza. A kad takvo što izostane, osjećaj je tup, kao da te netko opalio po glavi te iz nje istresao sve usvojene koncepcije o izmišljenim svjetovima izmišljenih heroja.

Ukratko, Avengers: Infinity War ispao je bolji od onoga što sam očekivao, ili bolje da kažem od onoga što sam se usudio očekivati. Kao i kod svakog filma, naći će se tu sitne nelogičnosti, a kao i kod većine superherojskih filmova, nećete nakon gledanja biti išta mudriji u životu. No, mislim da se to od Avengersa ni ne traži, s obzirom da je svrha ove fantazije privremeni bijeg od stvarnosti. I smatram da trenutno nema boljeg razloga za otići u kino. Osim ako živite u uvjerenju da je Taxi 5 vrhunski doseg moderne kulture.