Najdraže videoigre HCL redakcije – 1. dio

---

Jeste li ikada složili listu vama najboljih igara? Teško je to! Mi u HCL-u znamo da se kolektivno ne bismo baš mogli dogovoriti oko takvih lista – dovoljno nam je stresa u životu što glasamo za najbolje igre na godišnjoj razini! No, to ne znači da ne možemo pronaći načina kako složiti slične liste drugačijeg tipa.

Nakon kraćeg procesa mozganja odlučili smo se za seriju tekstova o nama najdražim igrama. Kako je to različito od najboljih igara? Mislim da ćete brzo shvatiti čim vidite primjere. Ukratko, najdraže igre nisu nužno uvijek i one koje smatramo najboljima. Za neke znamo da možda nisu vrhunac ponude. Za neke znamo da su stare i u međuvremenu nadmašene. Ali, iz raznoraznih razloga najdražim se igrama rado vraćamo – kakve god jesu. U nekim slučajevima to su izvrsne igre, u nekim slučajevima to su igre koje su bile odlične pa su se s vremenom promijenile. U bilo kojem slučaju, drage su nam taman toliko da nam izvuku osmijeh na lice svaki put kad ih se sjetimo, a pogotovo kad ih opet zaigramo.

Svaki član redakcije za početak je odabrao po jednu igru i evo te čudne liste kakvu smo dobili:

---

Middle Earth: Shadow of War

Hrvoje Smoljić

Middle-Earth: Shadow of War izašao je prije šest godina i definitivno nije najbolja niti najbolje ocijenjena igra. Uz to ne poštuje Tolkienov lore i uzima mehanike iz  barem 17 različitih igara. Ali, ovo je baš jedan slučaj gdje me za to apsolutno nije briga. Ova igra je moj slatki grijeh koji volim zaigrati i danas te se pritom uvijek dobro zabavim. Razloga su dva.

Prvo, igra je totalna fantazija moći gdje glavni lik opaki ratnik s moćima kakvih se ne bi posramio neki superheroj, a u nekom trenutku doslovno postane i Necromancer u svakom smislu te riječi.  Drugo, igra donosi najbolju verziju od tada gotovo odsutnog Nemesis sustava koji nasumično generira neke vrlo živopisne i reaktivne protivnike.

Ovaj članak nema dovoljno prostora da u njemu navedem lude i često urnebesne kombinacije osobnosti i izgleda orkova kao i dinamičnih događaja koji se u igri mogu dogoditi. Još uvijek u drugim igrama nisam naišao na toliko dinamičan, zabavan i nepredvidljiv sustav do te mjere da i dan danas nailazim na nove kombinacije. Povrh glavne priče, igra time dopušta da si sami gradite svoju, sebi jedinstvenu naraciju na način na koji rijetko koja druga igra uspijeva. Samo provjerite recenzije igrača na Steamu i sve će vam biti jasno.

Rainbow Six Siege

Lovro Maroševac

Siege me osvojio 2016. godine. U to vrijeme nisam mogao vjerovati da postoji igra koja djeluje kao Battlefield na manjoj skali s puno više taktiziranja. Ono što mi je Call of Duty 4 bio kao klincu, to je kasnije postao Siege. Osim destruktivnog temelja igre, očarala me i zajednica koja je u početku bila stvarno jedna od najboljih. Ljudi su vrlo rado pomagali jedni drugima i nitko se nije ljutio ako ste loši.

Jedan od prvih mečeva ikad u rankedu bila je situacija kad sam htio oživiti timskog kolegu i u tom trenutku su u prostoriju uletjeli neprijatelji. Počeo sam paničariti, ubio sam svog timskog slučajno, uletio u drugu prostoriju i tamo sredio dva-tri neprijatelja. Takve situacije su me jednostavno navele da zavolim Siege možda više nego što sam trebao.

Uz Siege me vežu stvarno lijepe uspomene, od mečeva koji su budili veselje, napetost i ljutnju do sklapanja prijateljstva s ljudima s kojima sam si i dan danas dobar. Stvarno bih se mogao raspisati o svojoj ljubavi prema ovoj igri, no ostavit ćemo to za neki drugi put.

Ono što je najvažnije jest da ću Siege igrati s 25, 30, 50 i 65 godina… ako serveri požive koliko i ja. Uostalom, budući da sam 13-14 sezona zaredom bio Platinum, rekao sam si da ću s prestati s igranjem jednom kad uđem u Diamond. To se još nije dogodilo, a sumnjam da će se u dogledno vrijeme i dogoditi jer je Ranked doživio preradu.

Nijedna druga multiplayer pucačina me nije i neće me osvojiti kao Siege. Unatoč problemima s kojima se igra suočavala tijekom godina, ne samo da mi je najdraža, već ju smatram i najboljom koje tržište može ponuditi.

Half-Life 2

Zoran Žalac

Ako ste ikad igrali HL2, imam za vas samo jedno obrazloženje zašto je ovo terapija za duh i tijelo: Gravity Gun. Dobro, ajde – nije samo to jedinstveno oružje razlog zašto svetkujem ovu pucačinu, iako se ne šalim kad kažem da je ispucavanje pila u zombije moj način opuštanja.

Stara je ovo već igra i hvalospjeve o njoj vjerojatno već znate: fantastičan dizajn gameplaya, izvrstan tempo akcije, lokacije za pamćenje… Iz svoje perspektive mogu reći da se i dan danas volim čuditi koliko je tečan bio taj HL2. Znate kako danas u igrama imamo 101 indikator gdje treba ići, ako već ne titra u sučelju, onda su ljestve ili prolazi drugačije ofarbani da nam gamerski mozak registrira to kao smjernicu za navigaciju. Half-Life 2 kao da koristi neki sasvim drugačiji jezik u dizajnu levela – nikad mi ne djeluje usko kao da sam u jednosmjernom tunelu, a ni u kojem trenutku se ne pitam: ok, kamo sad trebam ići?

Volim se isto tako vraćati ovoj igri da se prisjetim koliko je dobro kad fizikalni model ima značajnu ulogu u gameplayu i kad jednostavne kontrole ne znače plitku zabavu. Da je po mome, Half-Life serijal bi, ovakav kakav je bio 2004., trebao živjeti vječno. Nekad čak zapalim svijeću za Episode 3. Tri očenaša, zdravomarije i slavaocu izmolim u nadi da će se vratiti. Alyx je vrhunska igra isto, ali to je ipak drugačija dimenzija i priča za neki drugi članak.

Batman: Arkham City

Dominik Vadas

Jedna pohabana kazeta iz lokalne videoteke s nekoliko epizoda Batmanove animirane serije bila je dovoljna da se zauvijek zaljubim u mračan i prekrasan svijet Viteza Tame. Ljubav prema čovjeku-šišmišu rasla je kako sam sazrijevao i usporedno otkrivao različite medije u kojima se Batman pojavljuje. Iako je Batman dominirao na stripu i filmu, u formi videoigara nikada mi nije dostavio sve ono što sam htio doživjeti od svoje idealne avanture u Gothamu.

Izlaskom Arkham Asyluma moje želje bile su gotovo pa ostvarene, no nisam ni u najluđim snovima mislio da ću samo nekoliko godina poslije dobiti savršen nastavak u vidu Arkham Cityja. Arkham City je nevjerojatno iskustvo koje me svaki put bez greške provede kroz sve ključne segmente zbog kojih toliko volim Batmana.

Priča i atmosfera precrtani su direktno iz najboljih stripova, a gameplay formula doživjela je isključivo poboljšanja. Skučeni i često klaustrofobični Asylum zamijenio je golem zatvor na otvorenom, a njegove tajne uvijek je najzabavnije istraživati leteći uokolo. Osjećaj zadovoljstva i dominacije koji dobivam mlatarajući kriminalce pravi je gušt, a dugo bi mi trebalo da se sjetim kreativnije boss bitke od one sa Mr. Freezeom.

Strogo tehnički gledano, Knight možda je dorađeniji, ako ništa drugo onda grafički napredniji naslov od Cityja, no za mene je Arkham City ipak najdraži i najbolji u čitavom serijalu. Rocksteady je odradio toliko dobar posao da nisam siguran postoji li uopće izvan svijeta stripa medij koji je toliko kvalitetno, precizno, duboko a opet istovremeno zabavno dočarao koliko je teška kukuljica koju Bruce Wayne hrabro nosi.

DOTA 2

Stjepan Fikter

Jedina igra s kojom imam toplo-hladno odnos je Dota 2. To je i igra zbog koje ponekada mrzim samog sebe svaki puta kad je instaliram. Zašto bih je onda izdvojio kao jednu od najdražih? Od vrhunskog gameplay dizajna preko zabavnih heroja pa sve do svih ostalih stvari i sitnica koji dolaze u tom paketu… nijedna online igra mi nije pružila takvu nakon svake pobjede. Zahvaljujući odličnom dizajnu, svaki meč može biti drugačiji ako se igra kreativno. Pogotovo jer slijepo praćenje vodiča i savjeta nije uvijek najbolje i igra je iznimno dinamična.

S druge strane, toksičnost koja dolazi u tome paketu je razlog zašto me pomalo sram. Davnih sam dana vrlo rado volio razvezati jezik prema igračima DOTA-e koji su voljeli isticati moje pogreške ili koji rade krive stvari čak i kad im se želi ukazati na to. No, sad u takvim slučajevima samo obrišem igru na tjedan, mjesec, pola godine.

Ali bez obzira koliko dugo mi nije na kompu, uvijek mi se nešto mota po glavi kako bi mogao opet instalirati DOTA-u 2. Ponekada se zapitam jesam li ovisan. Zatim opet instaliram pa kad nanižem poraze shvatim kako se ne trebam živcirati zbog glupih poteza, što tuđih što svojih. I onda maknem igru. I tako u krug.

Final Fantasy IX

Žarko Ćurić

S obzirom na to da sam veliki fan Final Fantasy serijala, često dobijem pitanje o najdražem dijelu. I svi se često začude kada moj odgovor ne bude jedan iz svetog trojstva: šestice, sedmice ili desetke. Odlične su to igre, svaka na svoj način, ali nisu Final Fantasy IX!

Jer devetka ima baš nešto čarobno u svojoj formuli. Evo, dok ovo pišem u glavi čujem pjesmu s glavnog menija i odmah sam magično tamo. Bez da igram igru! U tom otkačenom svijetu gdje se miješaju steampunk, viktorijanska era i tehnologije naprednih civilizacija. Igra koja priča o smrtnosti, svrsi postojanja i što nas čini osobama, prikazana kroz šarene likove u prekrasnom svijetu.

I upravo zbog toga se vrlo rado vratim Final Fantasyju IX. Znam već priču, sve skrivene bosseve, dobitne taktike… Ali svejedno, osjećam se nekako svjesniji, obzirniji, produhovljen. I pišući ovo, razmišljam se hoću li ponovno instalirati Final Fantasy IX na PlayStation 5 ili Nintendo Switch.

Crash Bandicoot N.Sane Trilogy

Filip Zorić

Crash Bandicoot N. Sane Trilogy je sjajno proljepšao tri klasika, ali meni je predstavljao dokaz toga koliko je fantastično ostarila retro formula Crasha. Dok se sve više igara (uključujući platformere) fokusira na stvaranje većih svjetova i ekspanzivnijih mehanika, ja još uvijek obožavam tu čistu jednostavnost Crash trilogije.

Kroz sve tri igre su kontrole brutalno jednostavne, a leveli su toliko linearni da izgledaju kao hodnici. Ključno je što Crash zna koristiti te elemente tako da budu prednosti, a ne mane. Kontrole možda jesu simplistične, ali igre više testiraju vašu preciznost platformiranja nego baratanje s brdom mehanika. Odmah se sjetim koliko sam trebao izvježbati za prijeći one glupe mostove u levelu The High Road.

Moram spomenuti i ludi šarm koje ove igre imaju. Dok su drugi platformerski junaci kao Mario bili čistunci, Crash se istaknuo luckastim humorom i otkačenim likovima. Logično da u vrijeme PlayStationa 1 nije bilo toliko dijaloga i cutscena, ali onda je još impresivnije što je Naughty Dog stvorio ikonične likove uz pomoć nekoliko rečenica i kul dizajna.

Prve tri Crash Bandicoot igre su jedne od onih u kojima gotovo svatko može uživati. Ponudio sam N. Sane Trilogy skoro svim prijateljima (od kojih većina nisu gameri) i svaki od njih se instantno zakačio za gameplay. Fino je što danas ima brdo igara koje su kompleksne, ali isto se isplati vratiti dobrom, starom Crashu i sakupljanju jabuka. Ne zanima me što je Wumpa fruit, mladom Filipu su to uvijek bile samo jabuke!

Wild Guns (i Reloaded)

Ivan Brekalo

Igra kojom ću načeti ovu temu je 16-bitni steampunk spektakl, neobična pucačina sa Super Nintenda: Wild Guns. Divlji zapad onakav kako ga je Dr. Emmet Brown zamislio, prelijepa grafika, mrak kontrole, ogromne eksplozije, izazovni bossevi, prelasci u dvoje…

Reći ćete da me opako puca nostalgija i da ova prastara igra danas ne može izgledati onako kako ju opisujem. Heh, možda i ne može, barem ako pričamo o originalu kojeg se od nedavno može zaigrati u sklopu Nintendove Switch Online pretplate. Sjajna igra sama po sebi, klasik. Međutim, prije par godina pojavio se Wild Guns Reloaded – netipična prerada s nešto drugačijom filozofijom od one na koju smo navikli.

Zašto netipična? Naime, cilj ovog projekta je bio sljedeći: oživjeti igru, ali ne na način da ona izgleda onako kako je izgledao original, već da izgleda upravo onako kako ga igrači opijeni nostalgijom pamte. I zaista, Reloaded u tom smislu nije razočarao. Popratio je sve ono što si je moja mašta besramno uljepšala sve te silne godine kasnije.

Sve iz originala je tu, ovaj put u većoj rezoluciji i na proširenom ekranu, s time da su svaka pozadina i svaki lik nacrtani iznova i to točno onako kako su developeri prvotno zamišljali izvan limita slabašnog Super Nintendo hardvera. Uz to tu su i dodatni leveli, veće eksplozije, mutliplayer u četvero, psi na dronovima… Čista ludnica, te jedna od najzabavnijih igara kojima se vraćam svako malo. Volio bih kad bi više prerada i reimaginacija počelo primjenjivati opisanu filozofiju na ovako uvjerljiv način.

Max Payne 2

Matija Kodba

Imao sam (ne)sreću odigrati Max Payne 2: The Fall of Max Payne prije originalnog Max Paynea tako da će mi uvijek biti draži od vjerojatno popularnijeg prvijenca. Točno se sjećam osjećaja da sam prvi put u životu odigrao naslov čiji je ugođaj toliko dobar da ga nosi od početka do kraja. Tako sam i godinama poslije pamtio 90 % igre samo zahvaljujući dizajnu lokacija i stripovima kroz koje su bile predstavljene.

Kad sam pak nedavno reprizirao Max Payne 2, iznenadilo me pak koliko se i dalje dobro drži njegov gameplay. Da, možda tu nema nekih kompleksnijih mehanika kao u Max Payneu 3 i drugim novijim pucačinama iz trećeg lica, ali jednostavnost napucavanja je skroz zarazna, a izvedba usporavanja vremena i dalje predstavlja svojevrsni zlatni standard na tom polju.

Naposlijetku, kako zaboraviti Monu Sax, vjerojatno najzanimljiviju femme fatale u igrama, za čiju se priču i dalje jednim dijelom nadam da joj nije došao kraj. Vratite mi Monu, makar me ponovno izdala!

---

I to je to za prvi dio ove serije tekstova. Sad nam dajte jedno godinu dana da ostavimo sve po strani i složimo drugi dio. Ne šalimo se – vjerojatno će prije remaster nego nastavak! U međuvremenu – svakako nam komentirajte koje su vama najdraže igre. Sjetite se – ne nužno najbolje, ali najdraže.