Top 5 stvari koje želimo vidjeti u Assassin’s Creed: Empire

---

Assassin’s Creed serijal bio je sretna nezgoda za Ubisoft. Počeo je kao nova Prince of Persia igra da bi u idućih deset godina prerastao u najprofitabilniju franšizu francuske tvrtke. Međutim, sreća ne traje vječno, a ganjanje uspjeha po principu „dok traje-traje“ naposljetku dovodi do silazne putanje. Na vrhuncu svoje popularnosti AC3 je prodan u preko 14 milijuna primjeraka. Tri godine kasnije, AC Syndicate jedva je zgrnuo trećinu toga. Direktna usporedba tih dvaju igara nije baš najpreciznija jer je AC3 izašao u petoj godini ciklusa PS3/X360 konzola, a Syndicate tek u drugoj godini PS4/XBO ciklusa. Ipak, zanimljivo je da Ubisoft pri objašnjavanju slabije prodaje Syndicatea nije okrivio manju bazu korisnika nego fijasko AC Unityja godinu dana ranije.

Naravno, govorimo o tehničkom fijasku, festivalu bugova i neoptimiziranost kakvoj smo svjedočili po izlasku AC Unityja. To je definitivno naštetilo imidžu serijala, no leži li objašnjenje slabije prodaje doista u tehničkim poteškoćama? Iskreno sumnjam. Istina je da se AC unazad nekoliko godina posve udaljio od izvorne premise te izobličio u avanturu koja više nema veze s motom reda Assassina koji djeluju u mraku. Nije to nužno kritika same priče – dapače, svidjela su mi se previranja u samom redu Assassina, tj. transformacije kroz koje je red morao proći u modernim vremenima. Međutim, Ubisoft je od novijih igara praktički napravio superherojski blockbuster spektakl.

Godina dana pauze za ovakav serijal je veća investicija nego da se milijuni dolara utuku u još jedan takav spektakl. Prilika je to da se „stane na loptu“, sagleda trenutna situacija, prijašnje greške i temelji na kojima serijal počiva. Vjerujemo da je Ubisoft Montreal to i učinio, no to nećemo znati dok novi Assassin’s Creed, navodno podnaslovljen kao Empire, ne zaigramo ove jeseni. S tim na umu, evo pet promjena koje bismo željeli vidjeti u sljedećoj AC igri.

5. Odbacivanje priče u modernom vremenu

Zaključivanjem Desmondove trilogije moderni sukob Assassina i Abstergovih Templara postao je trivijalan, bez pravih tenzija. Ubisoft za njega nije imao jasnu ideju pa je već s Unityjem izbacio igrive dionice u zamjenu za animacije. U Syndicateu je prekidanja glavne priče bilo još i manje pa je sada pravo vrijeme da „moderna priča“ u potpunosti ode.

Naučili smo već kako Animus funkcionira, nakon Desmonda nismo dobili protagonista kojega bismo znali imenom i prezimenom, a moderno doba ionako nikad nije bilo atrakcija ovog serijala. Zapravo, ako Ubisoft misli privući novu publiku, shema poduplavanja priče im je uteg koji bespotrebno komplicira stvari.

To pak ne znači da taj segment priče ne bi dobro funkcionirao iz perspektive lika kojim stvarno upravljamo. Iako je sukob modernih Assassina i Templara dosadan, čitanje genetskog nasljeđa zanimljiva je tema. Zamislite samo da se priča AC Empirea vrti upravo oko ranih egipatskih razumijevanja o pojmu nasljeđa i kapacitetima ljudskog organizma za skladištenje i prenošenje vještina.

Mislim da bi se takva premisa dobro uklopila u širu priču o civilizaciji koja je bila prisutna prije čovječanstva. Vrhuncem genijalnosti AC serijala smatram promatranje budućnosti kroz „prošlu sadašnjost“, odnosno trenutak kada Minerva kroz Ezia prenosi poruku Desmondu. U novom AC-u želim vidjeti upravo to. Ne želim slušati rasprave o politici u redu Assassina koje nemaju veze s time kako moj lik izvršava svoje misije. Želim slušati razmišljanja o smrtnosti i tehnikama koje prošloj civilizaciji, Assassinima i Templarima omogućuju da nadžive raspadanja carstava i nacija te da sačuvaju svoje ideje u protoku vremena.

4. Izbacivanje Eagle Visiona

Mehanika osvjetljivanja interaktivnih stvari u igri danas se eksploatira u neviđenim razmjerima i glavna je okosnica gameplaya bilo da ste Batman, Lara, Hitman, Aloy ili netko treći. „Detektivski mod“ u AC serijalu prisutan je od originala, no svakim je nastavkom igraču davao sve više mogućnosti. Dok je u prvom dijelu služio samo da lakše pronađete metu u hrpi ljudi, u Syndicateu je već bio alat da u bilo kojem trenutku vidite gdje se nalaze svi neprijatelji oko vas.

Šuljanje u Syndicateu time je postalo vrlo jednostavno i ubilo dobar dio napetosti kakvu je igra mogla imati. Naravno, tehnički niste prisiljeni koristiti tzv. Eagle Vision, ali je igra očito dizajnirana tako da imate potrebu za „skeniranjem“ okoliša. To je jedna od metoda kojom se igranje pojednostavljuje za casual publiku tako da ne vjerujem da će tvorci Assassin’s Creeda dići ruke od nje, no optimistično se nadam da će ju barem modificirati da služi priči.

Primjerice, bilo bi odlično kada bi s novim Assassinom razvijali Eagle Vision od nule. Dobar uzor za to bio bi sustav prisluškivanja iz The Last of Us. Primjerice, kada bi se za otkrivanje položaja obližnjih prijetnji morali nasloniti na zid, to bi bilo daleko uvjerljivije nego da naš Assassin već u startu ima čula kojima može nanjušiti neprijatelja s deset kilometara udaljenosti.

3. Vraćanje značaja visini

Sjećate se penjanja na najvišu katedralu u Akri u AC1? Sjećate se penjanja na Big Ben u Sydicateu? Penjanje na katedralu bilo je izazov – trebalo je pronaći putanju do vrha. Penjanje na Big Ben svelo se na to gdje ćete zakačiti svoje uže i popeti se njime na vrh kao da ste Batman. Premda to nije isključivo krivica igre – jer je širenjem ulica u moderno doba doista postalo nemoguće skakati s jedne zgrade na drugu, AC je općenito izgubio osjećaj opasnosti od visine kad je u Black Flagu bilo brže skočiti s visoke zgrade i izliječiti se nego se spuštati po njoj.

Unity je to pokušao ublažiti povećavanjem zgrada i uvođenjem lakšeg spuštanja, ali je granica tolerancije za padove još uvijek ostala visoka. Na kraju krajeva, prečesto mi je djelovalo neprirodno da Assassin može skočiti s tolike visine bez da mu išta bude. To je ono što sam rekao na početku – Ubisoft je od kasnijih Assassina pravio superheroje.

A ovaj problem zapravo je jednostavno za riješiti. Smatram da bi uvođenje mehanike kotrljanja za padove s visine bilo vrlo korisno. Takvo što moguće je pronaći u Mirror’s Edge igrama i ondje funkcionira vrlo dobro. Nadalje, mislim da bi AC konačno trebao dobiti sustav različitih ozljeda. Komično je da se rez mačem i skok sa visine od 5 metara liječe istim ispijanjem napitka za zdravlje. Metal Gear Solid 3 davnih je dana imao genijalan sustav ozljeda koje su nanosile poteškoće igraču dok ih nije zaliječio. Nema veze što slomljenu ruku liječite u roku minute, ali barem je donekle uvjerljivije kad vam ozljeda ne predstavlja problem samo na mjeraču zdravlja. Bilo bi odlično kada bi Assassin, primjerice, gubio mogućnost sprintanja ako se ozljedi zbog lošeg doskoka.

2. Uvođenje novog sustava izravne borbe

Assassin’s Creed serijal muči se s izravnom borbom otkako postoji. Borba se sve do Revelationsa bazirala samo na eksploataciji protunapada, a sa Edwardom Kenwayem postala je spektakl u kojem ste jednom tipkom mogli pokositi do tri neprijatelja. Unity je pokazao znakove napretka, no Syndicate je sve vratio na nulu jer mu se borba svodila na što brže pritiskanje tipke za udarac, a uvođenje levela za neprijatelje značilo je da neprijatelje iznad svog levela trebate udarati duže od ostalih.

Za pristojan sustav borbe koji bi odgovarao novom Assassinu ne treba gledati dalje od nedavnog For Honora. Taj sustav obračuna ima dovoljno dubine da ponudi izazov – jer izravna borba u AC serijalu nije glavna već sporedna mehanika. Problem je samo kako ju izvesti izvan 1v1 sukoba, što znači da bi se sustav morao donekle modificirati. S obzirom da ga je razvio Ubisoft Montreal, čiji drugi ogranak radi na novom AC-u, nitko nije sposobniji za modificiranje borbe od njih samih. Naravno, nije baš izgledno da će se takvo što i ostvariti, ali bilo bi zanimljivo kada bi razvoj drugih Ubisoftovih igara pomogao njihovom najpopularnijem serijalu.

1. Uvođenje momentuma u parkour

Sam Fisher je u Splinter Cellu još prije 15 godina znao raskrečiti noge i napraviti tzv. split jump usred nekog prolaza. Iako to nije parkour/freerunning potez, smiješno je da se vješti Assassini skrivaju u zaklonu umjesto da rade takve vratolomije. Parkour je u AC-u općenito degradiran kao sredstvo kretanja koje se uzima zdravo za gotovo. Postalo je to jasno nakon što se skakanje u trojci automatiziralo, a izmicanje u gužvi praktički više nije ni postojalo.

Stoga je pravo vrijeme da brzo kretanje i penjanje u AC-u konačno evoluira u nešto što ponovno koristi samom gameplayju. Vožnja brodova i kočija je zanimljiva, ali AC je specifična igra zbog svoje freerunning mehanike. Potjere i bježanja postale su sve rjeđe u AC-u, a upravo su ti segmenti igre donosili najviše adrenalina. Sama stealth mehanika također bi se mogla povezati s parkourom, a dobar primjer vertikalnosti pri stealthu dao je nedavni Dishonored 2.

Ono za što mislim da parkouru u AC igrama definitivno nedostaje jest hvatanje momentuma. Brzina kretanja u AC-u uglavnom se postiže na I/O principu – osim hodanja imate trčanje i sprintanje, ali brzina trčanja i sprintanja jednaka je neovisno o podlozi po kojoj se krećete. Ne krećete se brže ako idete nizbrdo, a to je nešto što bi se moglo promijeniti. Bilo bi zgodno da pri potjerama morate gledati kako bolje iskoristiti okoliš za dobivanje na brzini. Bilo bi korisno kada bi parkour potezi odbijanja od zid u smjeru lijevo/desno (uz automatsko pomicanje kamere) ubrzavali kretnje pri bijegu od neprijatelja.

Ovo su neke stvari koje bih osobno volio vidjeti u budućim igrama Assassin’s Creed serijala. Svjestan sam da neke od njih nisu sasvim ostvarive i vjerojatno nisu u Ubisoftovim planovima za AC Empire, ili kako se već sljedeći nastavak bude zvao. No, sve ovo su želje iznesene u najboljoj mogućoj namjeri – toj da Assassin’s Creed ponovno bude u samom vrhu ponude akcijskih avantura.

Imate li vi ideje za novi Assassin’s Creed? Komentirajte nam što biste voljeli dočekati u svojim budućim Assassin avanturama.