Zanimljivo, takva pitanja najcesce postavljaju krkani kojima je svakodnevna ruta kauc, “kladara”, birtija, kauc i tako cijelo vrijeme u krug, takvome bi ulazak u nesto poput Elden Ringa, BG3 ili neceg sl bilo napornije od one tri godine osnovne kroz koje su se jedva progurali 🙂 🙂 🙂 . Mene ljudi na poslu pitaju sto novo igram i nitko se gejmingom ne sprda, cak stovise, hrpa ljudi igra (muski/zenski, svjedeno)

Ne sjećam se da me itko takvo što pitao. Možda i je ali sam zaboravio. Načelno, ne nailazim na takva pitanja kod poznanika koje ne vidim jako dugo, ili više ne razgovaramo zbog nekog desetog razloga ili oni iz pristojnosti ne pitaju. Na kraju, ima i drugih tema za započeti razgovor od ‘a ti još uvijek igraš igrice’. Da, igram p…. ti m…., je li to tvoj problem????

Samo im kažem: ne igram igrice, nego igre. Ajde, bok.

Imam 42 god. i da, igram igrice kad god pronađem mrvu vremena. To me opusta i nije mi problem to reci ako me se pita! Nisam neki birtijas, a i ne osuđujem nikoga tko sjedi po cijele dane po krcmama na pivi. Svatko neka radi sta ga cini sretnim🙂

Mislim da odrasli puk koji ne igra igrice’ gleda na to, kao da igranje igrica nije hobi već gubljenje vremena,i u smislu mogao si za to vrijeme nešto korisno napraviti a ne buljiti u ekran.Problem i istina u svemu tome je prekomjerno igranje koje narušuje društveni život i zdravlje.

Postoje dvije vrste ljudi, oni koji igraju igre i oni koji ne žele priznati to!

Dok vas to pitaju samo odgovorite “Jedan, dva, tri; što govoriš to si ti!”

Jednostavno je to moj nacin da se opustim i uzivam. Neko voli nesto, a ja volim na kraju dana kada sve obavim i dijete zaspe raspaliti na sluskama na najjace. I da, dosta dugo sam oklijevao hocu li kupiti sluske ili ne jer mi je bilo zao dat 150 e za to, ali na kraju se totalno isplatilo. Prelazim ponovo igre koje sam vec odigrao jer je sa slusalicama totalno novo iskustvo 😁

Slično sam pitanje dobio od lika kojeg se samo sjetim kada uđem u instagram. Pitate se zašto? Pa to je jednostavno: Svaki deseti reels nije lajkovao.

Boli me ona stvar uopće za mišljenje ljudi koji su sposobni postavit takvo pitanje

Gorw je vec kolega John constatine odgovorio moj uvod odgovora ljudima koji se petljaju di im nije mjesto ne igram igrice nek igre,drugi dio odgovora mi je da spomenem igranje ko hobi kj i je jer nisam jos dosao do situacije da bi mi zbog igranja patio drustveni zivot ili obaveze,a ako su naporni(vecinom su to poznanici) onda im odgovorim s njihovim hobijima (kaj se vecinom svodi na opijanje) i onda sam miran par zabava od doticnih ljudi 🙂 i postavljanja pitanja kaj jos igram igrice jer me pocinju zaobilaziti u sirokom luku 🙂 Da se razumijemo familija i prijatelji nikad nista nisu rekle u vezi toga jer znaju da je to moj hobi i stil zivota.Ja to smatram hobi ko svaki drugi a jos imamam i sreca da imam puno slobodnog vremena za taj hobi iako se tu i tamo zapitam a stvarno nisam mogao bolje to vrijeme iskoristiti 🙂

Najčešće dobijem ovo pitanje od ljudi sa kojima sam se družio tokom osnovne, ali donekle ga smatram i opravdanim jer moj odnos prema igricama je bio malo je reći nezdrav. Jer u periodu od 6 razreda do druge srednje zbog porodičnih razloga sam se povukao u sebe, a igrice su mi bile beg od toga, a korona nije mnogo pomogla. A nakon što se život vratio u normalu posle korner došlo je neko novo društvo, izlasci i sve po redu, a igrice su otišle u neki drugi plan. Danas igrice igram tu i tamo fazon igram jednu igricu, pa sledeću tek za dva tri meseca, jednom se desilo da na Steam nisam ušao 6 meseci. Ali kad krene sa pitanjem zašto skroz ne batališ, ide odgovor šta te boli kurac šta ja radim u slobodno vreme, ako stignem da se posvetim faksu, društvu, a do skoro i devojci (sad bivšoj, hvala bogu😂). A ovo pitanje je jednako iritantno kao i zašto pušiš ili zašto si se tetoviraš.

To je možda bilo aktualno prije 15 godina. Sad čujem samo pitanje “Ti ne igraš igre?”. Masu mojih vršnjaka nešto igra, a starije generacije više nemaju pravo glasa u društvu tako da problem rješen

Čujem to i dan danas, ali kad si siguran u to što voliš, prestaneš takve stvari doživljavati osobno. Nekad je zlonamjerno, nekad samo neinformirano, ali s vremenom skužiš da te uopće nije briga. Prst u uho i igraš dalje. Pogotovo s godinama, shvatiš da nemaš vremena brinuti tko se čime bavi. Svatko ima svoj film, a ovo je naš.

Sa ponosom cu uvijek reci da tko voli neka se druzi tko ne neka produzi <3

Možda to ima veze sa time što gaming nikad nije postao mainstream za sve generacije, iako je jako evoluirao, čak je po meni i napredniji od većine tv programa. Ali zato je tv program mainstream i opće prihvaćem, kao i instabook i facegram. Iz tog razloga većina ljudi srednje i starije dobi smatraju da je gaming gubljenje vremena i ovisnost poput narkomanije, dok ove prave teške droge poput dnevnika, farmi i slično, gutaju svaki dan u nemjerljivim količinama. Na kraju, smatram da svako može raditi što želi, ali isto tako mislim da bi pravo pitanje trebalo biti: “Još uvijek gledaš big brother?”

Istina je da mi to nikada nitko nije bas tako rekao ali nije sva komunikacina uvijek ni izjavna a ni verbalna. Problem kod igrica je sto je puno lakse izgubiti slobodan vikend na to nego na citanje iako na oboje gledam kao podjednako. Kao argument uvijek naide ono “ovisi sto citas” medutim malo ljudi kuzi da ima i “ovisi sto igras”. Koliko se da nauciti iz neke knjige da se nauciti i iz igre, a koliko god se da wasteati s igrama moze se i s knjigama npr. ljubicima ili s trash knjigama masovne proizvodnje. Gaming kao medij je puno vise stimulativan nego knjige pa je zbog toga lakse stvoriti ovisnost. Izmedu gaminga i knjiga su serije zbog kojih ljudi cesto ni ne spavaju. Gaming je problem kada osoba nema nista drugo za raditi osim gejmati, a s obzirom na intezitet dozivljaja to moze biti put u propast. Ukoliko osoba ima kontrole a i zivot, gaming je po meni jedan jako kvalitetan hobi.

Dobar tekst i pogođena tema. Svaka čast
Ma ja sam se prvo susreo sa pitanjem: Ti još čitaš crtane romane?” Đabe meni što bih ja pričao tih osamdesetih godina prošlog stoljeća o Crumbu, Hermannu, Moebiusu, Jose Ortisu i da će strip ući i u osnovne i srednje škole i na fakultetu i bit će 9 umjetnost. U to vrijeme Francuska je i priznala strip kao 9 umjetnost i bio je u programu svih škola i fakulteta. I onda mi dođe tip koji je otkrio strip sa 55 godina i sere mi (Ja sam tad imao 54 godine) o Crumbu i ostalim autorima koje sam davno otkrio i kaže mi, ti nisi nikad čuo za te. Ti čitaš samo Komandanta Marka, Bleka Stenu,Zagora i te. Ja ga gledam i ne vjerujem.
Danas je reći strip pogodna riječ. U školama se ući kako su to grafičke novele ili grafički romani.
Isti sam problem imao sa video igrama. Tamo sredinom devedesetih kad sam imao 30 i koju godinu pričao sam mojim vršnjacima kako će video igre biti 10 ili čak će zamijeniti film i biti 7 umjetnost. Razgovor krene spontano, jesi vidijo što nam radi vlada, gori su od srpa. Jebomater fulo sam jedan par, a ti igraš one tvoje vidijo igrice? Kažem ja njemu, igram, a on će meni de odrasti. Hebiga ne da mi se odrasti. Volim taj svijet mašte .
I da se niko nije usudio nazvati me Vidovitim Milanom.