Zaigrali smo Stormgate – stratešku igru koja ima još jako puno posla da bi bila nasljednik StarCrafta

---

Fascinantno je u kojoj mjeri nekoć super popularni žanr RTS-a stagnira već godinama. Petnaestak godina stari StarCraft 2 tako i dalje uvjerljivo predstavlja sam vrhunac žanra u pogledu kompetitivne scene, a od novijih igara po popularnosti mu donekle konkuriraju tek naslovi iz serijala Age of Empires. No i tu je prisutna jedna ironija; ti su naslovi velikim dijelom prerade već postojećih igara, a ne novi nastavci, što itekako jasno oslikava u situaciju u kojoj su se zatekli današnji RTS-ovi.

Otkako je najavljen 2022. godine, o Stormgateu se pričalo kao jednom od glavnih kandidata koji bi napokon mogli ugroziti prevlast StarCrafta 2. A i kako se ne bi pričalo? Na ovom naslovu rade bivši Blizzardovi zaposlenici, za koje se vjerovalo da znaju formulu uspješnog RTS-a. Iako je naglasak otpočetka bio na kompetitivnoj igri, trebao je Stormgate ponuditi ponešto zabave za svakoga – bilo u obliku kampanje ili co-op načina igre sličnog onom u Starcraftu 2.

Ipak, ako je rana verzija Stormgatea imalo indikativna za konačni proizvod, Stormgate bi se mogao pokazati jednim velikim razočarenjem za praktički svakoga. Kako stvari stoje, eventualno bi tek ljubitelji čiste kompetitivne igre ovdje mogli pronaći nešto što će im pobuditi interes. A da budemo iskreni, i tome je prvenstveno tako jer im je StarCraft 2 već debelo dosadio, a ne jer je Stormgate neko neviđeno remek djelo.

Počnimo od najočitijeg. Apsolutno svaki element Stormgatea nedvojbeno daje do znanja da je riječ o naslovu u vrlo ranoj fazi razvoja koja nije trebala ugledati svjetlo dana. Od šturih izbornika i korisničkog sučelja, preko slabašne optimizacije, do dostupnosti tek nekoliko poglavlja u kampanji… nedovršenost je svepristuna. I dok bih činjenicu da se radi o naslovu u early accessu u drugim uvjetima možda uzeo kao određenu olakotnu okolnost, u slučaju Stormgatea ta ista nedovršenost nije spriječila tvorce da krenu s ozbiljnom monetizacijom i prije nego što je igra postala javno dostupna za besplatnu igru.

Tako su, na primjer, zatražili pedesetak eura za takozvanu Ultimate verziju igre, da bi se ispostavilo da ona ipak nije toliko „ultimativna“ kao što bi se dalo pretpostaviti, jer ste trebali izdvojiti još dodatnih 10 eura da biste otključali posljednjeg heroja za co-op. Naposlijetku, a možda ovo sad već iz mene progovara ogorčenost, bode u oči kad imate dojam da izbornik s mikrotransakcijama izgleda bolje, ljepše i dorađenije od svega ostaloga u igri. A tako mi se učinilo da je slučaj kod Stormgatea kad sam ga prvi put pokrenuo.

Bode u oči kad imate dojam da izbornik s mikrotransakcijama izgleda ljepše i dorađenije od svega ostaloga u igri.

Estetski gledano, Stormgate je promašaj prve klase. Izgleda kao generički, šareni naslov za mobitele, s potpuno promašenim vizualnim stilom koji niti je upečatljiv niti prepoznatljiv. Da vam malo ilustriram, možete izabrati bilo koju od tri dostupne rase (velikim dijelom varijacije onih iz StarCrafta 2) i izgraditi bilo koju jedinicu želite, i jedan obični tenk iz StarCrafta 2 i dalje će izgledati bolje i biti zanimljiviji od svih jedinica koje Stormgate ima za ponuditi. Toliko je to loše.

Neoriginalnost i neupečatljivost nažalost tu ne staju, jer jednom kad pokrenete kampanju brzo ćete uvidjeti da je ona praktički identična prvoj kampanji iz Warcrafta 3 – kako mehanički tako i narativno. Malo upravljate herojima, malo bazom, malo između misija gledate kratke filmiće u kojima se glavna junakinja odlučuje na sve moralno radikalnija rješenja u sukobu s demonskom rasom Infernala.

Besplatno je tek nekoliko misija, odnosno dva poglavlja, dok će se ostatak prodavati u paketima po cijeni od 10 dolara.

I dobro, ipak su ovo radili nekadašnji Blizzardovi zaposlenici, čak bih zažmirio na sve to jednim okom da je barem riječ o dobroj kopiji koja nadograđuje neke od nedostataka Warcrafta 3. No, dok ste u Warcraftu 3 imali pamtljivog Arthasa i njegove suputnike ovdje imate… ma ne želite znati. Pljuska u lice je i činjenica da je besplatno dostupno tek nekoliko misija, odnosno dva poglavlja, dok će se ostatak prodavati u paketima od tri misije po cijeni od 10 dolara, i to u okviru kampanje za koju je već sada rečeno da će biti “ever-evolving”.

Situacija je malo bolja kad se dotaknemo kooperativnog načina igre, ali ne puno, jer se ni taj ne uspijeva istaknuti u odnosu na onaj u StarCraftu 2. I ovdje upravljate različitim zapovjednicima sa sebi svojstvenim moćima pa usput gradite bazu i rješavate zadatke u timu. Iako co-op sam po sebi nije toliko loš, teško je ne pomisliti da je petnaestak godina čekanja nakon StarCrafta 2 ipak bilo previše za toliko malo promjena i inovacija.

Jednom kad zanemarimo estetiku, izostanak identiteta, lošu kampanju, agresivnu monetizaciju, neupečatljiv co-op i opću neoriginalnost, konačno stižemo do čistog 1v1 meča o kojemu se toliko pričalo. Odnosno do čistoga strateškoga gameplaya. Na YouTubeu se tako mogu pronaći stari videozapisi u kojima profići iz drugih RTS-ova igraju alpha verzije Stormgatea pa daju povratne informacije tvorcima kako izgraditi savršeni naslov. I da, nije to bilo bez razloga, jer mora se priznati da je Stormgate u tom pogledu sasvim solidan. Preciznije rečeno, ima solidne temelje koji se daju prilagoditi i uštimavati prema potrebi, što će sigurno biti slučaj u budućnosti.

Što se nekih općenitosti tiče, ovako to izgleda. Brzinom je Stormgate smješten negdje između StarCrafta 2 i Warcrafta 3. S jedne strane, neće vam se dogoditi da na sekundu skrenete pogled s ekrana pa ostanete bez čitave vojske. A opet, ovdje se upravlja velikim vojskama tako da tempo nije niti toliko spor kao u Warcraftu 3.

Brzinom je Stormgate smješten između StarCrafta 2 i Warcrafta 3.

Nekih ogromnih revolucija u žanru nema, no uvedeni su određeni itekako dobrodošli noviteti za poboljšanje pristupačnosti. Tako na primjer ne morate pojedinačno pritiskati mišem na radnike ili zgrade kada želite nešto izgraditi, sve vam je to čitavo vrijeme dostupno na komandnoj ploči. Isto tako, ukinute su generičke +x nadogradnje oružja i oklopa, na koje bi svi ionako zaboravljali, te su zamijenjene unikatnijim nadogradnjama koje često znaju značajno promijeniti ponašanje jedinica. I to je itekako dobrodošla promjena.

Jedna od važnih komponentni gameplaya jest prisutnost kampova s mobovima koji su važan izvor resursa, čime se nastoji spriječiti jednodimenzionalna igra bunkera. Nije to još do kraja ispolirano, pa je trenutačno naglasak možda i previše stavljen na sukobe s mobovima, no potencijal za neku zanimljivu kombinaciju Warcrafta i StarCrafta na esport sceni svakako postoji.

Jedna od važnih komponentni gameplaya jest prisutnost kampova s mobovima koji su važan izvor resursa, čime se nastoji spriječiti jednodimenzionalna igra bunkera.

Volio bih da mogu reći da će to biti dovoljno da ovaj naslov s vremenom poprimi vlastiti identitet u drugim aspektima te tako privuče širi spektar igrača. No, Stormgate je po izlasku igralo svega nekoliko tisuća ljudi, a taj je broj od tada u debelom padu pa se sada nalazi u troznamenkastom rasponu. Jednostavno, ovdje se jasno vidi kako čiste gameplay mehanike nisu same po sebi dovoljne da bi nosile inače sasvim neupečatljivi naslov. Negativni prvi dojam pak posve zakucava činjenica da se agresivno monetizira naslov koji nije dovršen.

Zbilja bih volio da žanr RTS-a ponovno zaživi jer sam s njim proveo veliki dio djetinjstva te bih volio doživjeti neka slična iskustva i u 2024. godini. Ipak, s obzirom na opću krvoločnost koja vlada među free-to-play igrama i brzinu kojom umiru naslovi koji se brzo ne istaknu u gomili, teško je ne biti skeptičan u pogledu budućnosti Stormgatea.