Još jedna godina, još jedan Call of Duty naslov. Po tko zna koji put vraćamo se u razdoblje Drugog svjetskog rata, no ovog puta u nešto drugačijem zapletu – kako je rečeno kroz marketing ove igre. Kad vam je tematika jedne četvrtine igara u cijelom serijalu usmjerena prema najvećem ratu u ljudskoj povijesti, logično je da će svaki novi naslov buditi sumnju. Što još mogu pokazati, a da nisu u prethodnim igrama? Call of Duty: Vanguard pokušava odgovoriti na to kroz nešto drugačiji prikaz kraja samog rata. I ne vodi se u potpunosti povijesno točnim informacijama, više vuče inspiraciju po ljudima iz tog razdoblja i kroji neku svoju fiktivnu priču. No, prije nego sve spoilam u uvodnom dijelu, idemo redom…

Kampanja s likovima koji žele biti ikonični

Kampanja započinje eksplozivno i odmah vas baca u akciju. Nacistički režim polako se bliži svom kraju, razaranje Njemačke i Berlina je pred vratima te je pitanje vremena kad će vođa Trećeg Reicha pasti. Već poznata Call of Duty formula upoznaje nas s glavnim likovima, njihovim zadacima, antagonistom i onime čime ćemo se voditi kroz cijelu kampanju. Šesteročlana ekipa sastoji se od dvojice Britanaca Arthura Kingsleyja i Richarda Webba, agilne Ruskinje Poline Petrove, američkog fakina Wadea Jacksona, australskog ovisnika o adrenalinu Lucasa Riggsa i Novaka. Ovaj tim vojnika dolazi iz različitih savezničkih trupa u posebnu jedinicu zvanu Vanguard koja traži tajnu nacističku operaciju imena Projekt Phoenix.

Kroz samu igru upoznajemo se sa svakim likom, doznajemo odakle dolaze i koje su im posebne vještine pomoću kojih obogaćuju Vangurad jedinicu. Sasvim je jasno što su iz Sledgehammer Gamesa željeli ovime postići. Razrađeni likovi uvelike pomažu u narativnom aspektu igre jer vas drže prikovanima uz ekran kako biste pokušali suosjećati s istima. Međutim, iako je ideja dobra, Vanguard ju baš i ne uspijeva realizirati na najbolji način.

Svaki lik ima neki svoj šmek, ali ipak nedovoljno zanimljiv da bih rekao kako su to likovi koje ću pamtiti i nakon završetka kampanje. Ovdje se očito htjelo postići to da protagonisti uđu u povijest Call of Duty serijala, zajedno s ostatkom epske ekipe koju predvodi kapetan Price. Nije uspjelo, ali to nužno ne mora značiti da su u potpunosti pogriješili s njima. Dajte si slobodu i budite otvorenog uma, možda će vam se u nekoj mjeri svidjeti.

Sve navedene likove bolje upoznajemo kroz prisjećanja. Vidimo tako čime su zaslužili da ih se pozove u ovu posebnu jedinicu za tajne operacije. Arthur i Richard tako se bore na Normandiji, Polina spašava živu glavu u Staljingradu, Wade se bori protiv Japanaca, a Lucas briše prijetnje u Libiji. Ono što svakako valja napomenuti je da naši protagonisti imaju posebne vještine koje možete iskoristiti tijekom igranja s njima. Arthur je vođa pa može davati naredbe gdje napasti, Polina ima mogućnost izmamiti neprijateljske snajpere, Wade svojevrsnu kombinaciju šestog čula u obliku orlovog vida i aimbota (automatskog ciljanja na neprijatelje) i Lucas kao stručnjak za rušenje može nositi više eksplozivnih naprava.

Temelji korištenja ovih posebnih vještina postavljeni su dobro, ali nisu usavršeni kako je to prvotno bilo zamišljeno. Realno ne igraju neku veliku ulogu u cjelokupnom pogledu igranja kampanje. Koristit će ih tu i tamo, no ubrzo ćete na njih i zaboraviti jer vam u velikoj većini neće ni trebati.

Posebne vještine likova su dobro zamišljene, ali nemaju veliku ulogu u samom gameplayu.

Ono što je svakako problem kampanje je taj da ista traje prekratko. Nema čak ni dvoznamenkasti broj misija, a svaka je relativno kratka što vam na kraju donosi svega četiri sata igranja – barem je toliko meni bilo potrebno za prelazak. Shvaćam u kojem je smjeru razvojni studio želi ići s igrom i njenom pričom, no djeluje kao da je krajnja linija bila što prije završiti. Priča je u nekom konačnom pogledu vrlo mlaka. Iako je uvod obećavajući, ubrzo postane previše predvidljivo i nezanimljivo, a ne trebam ni spomenuti da joj fali kompletan treći akt. Također sam dojma da je previše vremena utrošeno na scene između misija, a manje na same misije.

Veći dio vremena provedete u prošlosti prolazeći misije svakih od spomenutih likova, a jako malo onih u sadašnjosti. Dobro, ima tu scena između svakih misija u kojima upoznajete glavnog negativca Hermanna Freisingera i njegovog potrčka Jannicka Richtera, ali samo kao u ulozi gledatelja – ne i nekoga tko u nekoj mjeri može utjecati na način ishoda. Bez da pokvarim doživljaje glavne kampanje, kraj ostaje otvoren pa me ne bi čudilo da za koju godinu dobijemo nastavak. Isto tako me ne bi čudilo i da ga ne dobijemo, ako se igra proda slabije od očekivanog.

Veći dio vremena provedete u prošlosti prolazeći misije svakih od spomenutih likova, a jako malo onih u sadašnjosti.

Misije su raznovrsne, ali ništa što već prije niste vidjeli. Od spašavanja žive glave preko zauzimanja neprijateljskih područja do akcijskih sekvenci u vozilima. Atmosfera je u misijama odrađena vrlo dobro, što i ne čudi s obzirom da je riječ o visokobudžetnom naslovu, pa u ponekim situacijama osjetite napetost koja pluta oko vas. Našlo se tu par misija koje su na djelić sekunde djelovale kao da igrate neku horor igru, upravo zbog te atmosfere. Osobno su mi se najviše svidjele misije u Staljingradu s Polinom gdje sam se morao šuljati kroz razrušeni grad, izbjegavati neprijateljske snajpere i loviti osobu odgovornu za strahotu koju su stanovnici i naša protagonistica morali proživjeti. Naravno, sve misije su linearne iako tako ne izgledaju u pojedinim navratima.

Kako to biva u kampanji, uz vas uvijek ide barem jedan NPC koji vam govori gdje se trebate kretati i što napraviti. To je postao standard Call of Duty igara, ali svakom novom igrom imam osjećaj da se primatelje istog sadržaja gleda sve gluplje i gluplje. Najgore od svega je i to što misiju ne možete završiti ako vam taj NPC ne dođe do točno do određenog mjesta, bez obzira što je vama kao liku rečeno da baš vi prvi morate biti tamo. Iako je to normalna pojava u franšizi, lagano postaje naporno.

Sama umjetna inteligencija uopće nije na razini. Ne očekujem tu Bog zna kakve kretnje suboraca ili neprijatelja, ali programiranje istih navelo me da se zapitam igram li ja to visokobudžetni Call of Duty ili nešto rađeno u fušu. Postoji jedna misija s Lucasom u pustinji gdje se možete prošuljati kroz neprijatelje koji vas traže. Malo me to podsjetilo na legendarnu All Ghilled Up misiju, ali taj osjećaj je brzo nestao kad sam vidio svoje suborce koji stoje na otvorenom, a neprijatelji gledaju u njih i prolaze pokraj, bez da reagiraju(?!). Isto tako, kad sam se srušio sa stabla ispred šest neprijatelja, direktno njima pod noge, oni su se pravili kao da ja ne postojim. Stvarno nedopustivo za ovakav naslov.

Budući da je ovo visoka produkcija, ne treba ni čuditi odlično napravljenu audiovizualnu prezentaciju. Ona je vrhunski odrađena pa Vanguard zvuči dosta dobro i izgleda još ljepše, ali opet ne toliko da bismo mogli reći kako je napredovao u odnosu na prethodna dva naslova. Glasovna gluma također je na zavidnom nivou; toliko da patnju i veselje likova možemo čuti u njihovom glasu. Tu i tamo se znaju potkrasti nešto lošije teksture i topljenje likova, ali ništa što bi pokvarilo doživljaj.

To je otprilike to što se tiče kampanje. Dosta neiskorištenog potencijala ostavlja gorak okus u ustima jer Vanguard je uistinu mogao imati unikatnu priču o Drugom svjetskom ratu. Ne treba tugovati radi toga, samo se nadati da će nam budućnost donijeti neku bolju i zanimljiviju iteraciju originalne priče u ovakvom ratu. Ili ne mora, tu i dalje postoje WWII, Call of Duty 2 i ekipa.

Zombiji bez mase

Zombiji su u Call of Dutyju u posljednjih nekoliko naslova donosili priču koja običnim igračima može biti izrazito kompleksna za pohvatati. Ovdje je očito fokus bio da se tim igračima više približe pa tako za sada imamo samo jednu mapu koja donosi nekoliko portala sa zadacima. Cilj je da uđete u portale, koji vas teleportiraju u mala klaustrofobična područja, odradite zadatke i vratite se natrag. Cijeli taj proces odlaska u krug je iznimno nezanimljiv jer pred vas stavlja konstatno vrtnju u krug koja brzo dosadi.

Ovo je dosta usporedivo s početkom Zombies moda u prošlogodišnjem Cold Waru, ali vjerujte mi da je ono bilo puno sadržajnije od zombija u Vanguardu. Količina sadržaja je izrazito siromašna, a cijeli Zombies mod je jedno veliko razočaranje u ovom početnom stadiju. Vjerujem da će u narednih godinu dana izbaciti još neke mape, zadatke i produbiti priču, ali u trenutnom stanju ne bi bilo pogrešno izbjegavati ga. Vanguardov Zombies mod nastavio je tamo gdje je stao onaj Cold Warov, ali uz evidentne dokaze koji upućuju da se unazadio više nego smo mislili da može. Postavljen je kostur moda, ali koža i mišići koji ga objedinjuju se jednostavno nisu htjeli primiti.

Multiplayer kao glavna uzdanica

I dok su modovi kampanje i zombija otišli u pomalo negativnom smjeru, multiplayer je barem dokazao da se koliko-toliko možete vezati za Call of Duty: Vanguard. Bez ikakve sumnje stoji da je mrežni dio igre najveća uzdanica Call of Duty: Vanguarda. To je sasvim razumljivo jer CoD je uvijek zadržavao igrače zbog svojeg eksplozivnog i ludog napucavanja među igračima. Prošlogodišnji Cold War malo je promijenio taktiku, no već ga je Vanguard vratio tamo gdje bi trebao biti. Razumljivo je da ovdje ne treba očekivati velike promjene, pogotovo zato što je riječ o igri koja izlazi na godišnjoj bazi.

Prvi i osnovni novitet je taj da možete birati u kojem formatu želite igrati: Tactical, Assault ili Blitz. Tactical vas približava nešto kompetitivnijem način igranja s manje igrača u timovima, Blitz vas stavlja na bojišta na kojima može biti od 16 do 48 igrača, dok je Assault nešto između spomenuta dva. Dobra je to stvar i osobno mi se sviđa imati sve tri opcije uključene kako ne bih stalno ganjao jednu te istu stvar. Ovime se dobiva na dinamičnosti i širini multiplayera.

Prvi i osnovni novitet je taj da možete birati u kojem formatu želite igrati: Tactical, Assault ili Blitz.

Druga, možda i najznačajnija stvar, jest nikad veći broj mapa po lansiranju. Vanguardov multiplayer tako u sebi ima sveukupno 20 mapa, od čega je 16 u klasičnim modovima. Ostale četiri plod su Champion Hilla, moda koji je najbolje opisan kao prekopirani Gunfight iz Modern Warfarea prije dvije godine. Mape su svakako raznolike pa se tako možemo naći po razrušenom Berlinu, pacifičkim otocima ili pak pjeskovitoj pustinji. Sam dizajn mapa je već stoput prožvakan, ali mape i kao takve mogu poslužiti u pronalasku solidnog mjesta za skidanje meta.

Ostale modove ne treba previše spominjati jer su već viđeni i prepoznatljivi u svojem stilu i ruhu. Team Deathmatch, Domination, Search & Destroy, Free for All, Kill Confirmed, Hardpoint i Patrol. Ovaj potonji bih možda i izdvojio, ponajviše jer je novi mod koji djeluje poput pokretljivog Dominationa. U Patrolu vam je cilj da zauzmete određenu poziciju koja se nalazi u stalnom pokretu i bazira se na bodovanju. Timovi koji zauzmu poziciju, moraju se stalno kretati i smišljati defanzivne taktike kojima bi sačuvali bodove i time prije stigli do određenog broja koji bi značio njihovu pobjedu.

Ono što je važno napomenuti je da smo u Vanguardu dobili blagu destrukciju okoliša na mapama. Određeni dijelovi mogu se uništiti i tako promijeniti krajolik u kojem igrate. Nije ovo na razini uništavanja u Battlefieldu, ali je opet dovoljno da za Call of Duty djeluje novo. Kamen po kamen i neprijatelj više se nema gdje sakriti. Ruku na srce, CoD nije serijal čija će publika objeručke prihvatiti nekakvo taktiziranje. Kako je i dalje fokus na otvorenoj paljbi bez pitanja tko je tko, destrukcija u cjelokupnom iskustvu nije previše značajna.

Osjećaj pucanja i kretanja nešto je fluidniji i precizniji u Vanguardu, ali to ne znači da je najbolji u klasi. Bolji je nego prije, ali ako niste igrali prijašnje Call of Duty naslove onda pomake nećete ni primijetiti. Slično je s većinom drugih stvari kod Vanguarda. Promjene možete uočiti u sitnim detaljima, ali da biste ih cijenili morate biti okorjeli fan Call of Dutyja. U suprotnom vam nisu baš od nekog pretjeranog značaja. Tako je to valjda sa serijalima koji dobivaju nove igre svakih 12 mjeseci, a ponekad i u kraćem rasponu.

Znamo da je Vanguard opravdao svoje postojanje Activisionovim investitorima i dioničarima, no vrijedi li isto opravdanje i za igrače: možemo li reći da je Vanguard za igrače apsolutno nužan kao još jedan Call of Duty? Nisam baš siguran. Sve je teže po punoj cijeni opravdati kratkotrajnu kampanju i zombi mod koji je sada tu samo da kaže kako će imati sadržaj za kasnije. Sadržajniji multiplayer je za pohvalu, samo se teško otresti dojmu da je dolazak jedne nove mape u Warzone nekako uzbudljiviji i iščekivaniji događaj od pojave 20 novih mapa u Vanguardu.

Da se razumijemo, nije Vanguard loša igra. Postoji hrpa naslova s kojima možete proći gore. Samo nema dovoljno jak argument zašto bi ga itko trebao zaigrati baš sada, po punoj cijeni, a ne ostavlja ni dojam da će biti išta privlačniji nešto kasnije, kad za pola godine bude najavljen neki sljedeći Call of Duty.