Svojim iznenađenjem prozvanim simulatorom genocida, indie studio Destructive Creations jednim je potezom naljutio pola interneta te natjerao ljude da iz podruma izvade grablje i baklje. U njihovom Hatredu igrači preuzimaju kontrolu nad čovjekom kojem je stalo samo do jedne stvari – smrti svih stanovnika planete Zemlje na što brutalniji način. Po tom pitanju sama igra zapravo i nije toliko drugačija od mnogih drugih u žanru, brutalnost u igrama već nam je odavno poznata kao normalna pojava.

No Hatred predstavlja nasilje bez razloga pa kao takav vuče paralele s jednako kontroverznim Postalom i donekle Rockstarovim Manhuntom, no dok je Postal nasilju pristupio u donekle šaljivom i karikiranom načinu, a Manhunt obrazložio nasilje svojeg nepravedno osuđenog lika kao potrebno zlo u svrhu preživljavanja u okrutnome svijetu, Hatred po tom pitanju ne pokušava baš ništa, osim naravno zgroziti vas svojom jednostavnom morbidnošću.

Iako smo se nadali da traileri za Hatred nešto lukavo skrivaju, sa žalošću vas obavještavam da to ipak nije slučaj. Motivacija našeg bezimenog manijaka nikada ne dolazi u pitanje, on želi biti samo jedno – hladnokrvna ubojstva. Glavni lik utjelovljuje samo jednu emociju – mržnju prema svemu što diše. Jednostavnom željom da pogine brutalnom smrću kreće u svoju poremećenu misiju da sa sobom povede što je više žrtava moguće.

Kao ljubitelj ekrana ja sam na takvo virtualno nasilje već odavno otupio, a pretpostavljam da se isto može reći za većinu vas što ovo čitate pa tu i zaista ne treba dizat previše prašine. Svaki će igrač za sebe odlučiti želi li se uopće upuštati u takvo što, a vi ste uostalom tu da saznate jel’ valja taj Hatred išta ili ne.

Ukratko, ne baš, ali dopustite da objasnim.

Hatred je twin-stick pucačina s top-down pogledom na akciju, a kako naš mili manijak vidi svijet u crno-bijelom stilu, tako je i igraču forsiran crno-bijeli filter preko cijele igre. Jedine boje vidjet ćete kad se na ekranu pojavi krv, eksplozije, poneki neonski natpis na zgradi, televizija koja emitira samo slideshow i naravno već izuzetno klišejzirane crvene eksplozivne bačvice. Taj crno-bijeli filter čini igru vizualno nestimulirajućom i zamornom za gledati. U nekim trenutcima čak i otežava igranje jer je lako izgubiti gospodina manijaka u ostatku crno-bijelog svijeta, pogotovo vani u šumi, a često ćete i zapinjati za stolce, ograde, stupiće i ostale gluposti koje jednostavno ne primjećujete radi visoke perspektive i crno-bijelog kontrasta.

Hatred screenshots

Većina igre odvija se po noći pa ni to ne pomaže situaciji, a leveli koji se odvijaju po danu su toliko bijeli da često izgubite pogled na poziciju nišana i jedva možete pročitati koliko vam je municije još ostalo. Cijela stvar je “zabavna” možda pola sata do sat vremena, a onda kreću repeticije – pucate, vršite smaknuće, još malo pucate, opet smaknuće, i tak dok vam se mozak ne izlije iz lubanje.

Dobiti ćete zadatke da, kako igra kaže, “očistite” lokacije poput hotela, parkova, benzinskih pumpi i naravno svima omiljenih kanalizacija. Leveli su dosta otvoreni pa nije loše kako tu ima nešto slobode da pođete pravcem kojim želite, time možda i zaobiđete neke čvorove i riješite ih kasnije iz druge perspektive. Tu su također side questovi, često se samo vrte oko broja žrtava, no tu i tamo se zna naći nešto barem malo zanimljivije kao paljenja novca u banci.

Osim glavnog zadatka da većinu terena “počistite”, na svakoj mapi imati ćete i od tri do pet takvih side-questova koji vas nagrađuju novim životom ukoliko ga odlučite obaviti. Iako nisu ništa posebno, barem dodaju malo varijacije igri te vas također i malo motiviraju da zapravo istražite područje.

Kako se radi o twin-stick pucnjavi, jasno je da sam probao igrati s kontrolerom, no kontrole su užas i ne daju se mijenjati. Utiskom lijeve gljive trčite, a utiskom desne vam se ispišu zadaci i osvijetle predmeti i žrtve. Obje gljive naravno morate držati utisnutima cijelo vrijeme ukoliko želite išta od toga. To su relativno bitne stvari i koristiti ćete ih često, no ubrzo postane naporno i neugodno za prste jer ih stalno morate vrtiti dok su utisnute.

Hatred screenshots

Tipka za dokrajčivanje žrtava je pak ista tipka kojom mijenjate oružja, pa se često dogodi da vam u ruke padne nešto neočekivano dok se pokušavate izliječiti. Da, smaknućima vam se puni energija, i to je nešto što ćete itekako često raditi. Ta smaknuća su u principu jedina glavna mehanika kojom Hatred raspolaže, izuzev samog pucanja. U tim trenutcima kamera se spušta bliže zemlji kako bi igrač propisno svjedočio brutalnom pogubljenju žrtve.

Filmski kadrovi otkriti će vam brojne nepravilnosti poput clipinga i frizuru protagonista sastavljenu od crnih špageta. Ta smaknuća također znaju i malo zaštekati te su upitnog frameratea jer dosta ovise o okolini. Iako sama igra uglavnom lijepo radi, stvari se promjene kad se kamera približi tlu pa ćete zapravo prema tome morati balansirati grafičke postavke. Barem ako želite konstantno fluidno iskustvo.

Inteligencija ljudi koje naš manijak susreće također je upitna. Civili znaju pokupiti pištolj palog murjaka kako bi se obranili, ali paljba policajaca također će zahvatiti nedužne civile. Ne možete se sakriti među nedužne prolaznike jer će policajci radije sve pokositi nego malo pričekati da se odvojite i možda spasiti koji život, a dok vi u jednoj od onih animacija smaknuća bodete čovjeka nožem oko sedam puta, policajci će džentlmenski pričekati da završite posao prije nego nastave pucati po vama. I civilima.

Svjedočio sam i trenutku kada su se brojni vojnici međusobno rešetali, a da ja uopće nisam bio na istom katu. Oni uvijek znaju točno gdje se vi nalazite, čak i da ne pucate, kretati će se ravno u vašem smjeru i gađati će vas kroz zidove čak i kada nemaju vidnu liniju.

Hatred screenshots

Ima tu doduše i nekih fora detalja, npr. možete se sjesti za volan i malo vozikati, a Unreal Engine po pitanju grafičkih efekata obavlja svoj dio posla sasvim solidno. Zidovi se nakon eksplozija lijepo ruše, auti krasno eksplodiraju, drvena vrata se dinamički lome i kaputi se pokretom njišu. Šteta što ostalim detaljima nisu pridali podjednaku pozornost. Primjerice, jedna od lokacija koju ćete u Hatredu “čistiti” biti će putnički vlak. Iako će putnici tog vlaka pokušavati pobjeći od vas k’o muhe bez glave, nitko se nikad neće sjetiti potegnuti kočnicu u slučaju opasnosti pa će vlak mirno voziti dalje sve dok vi lijepo meljete do strojovođe. Također se, usred putničkog vlaka, iz nekog razloga nalazi vagon pun specijalaca.

Izvesti masakr ne bi trebalo biti jednostavno, tj. izvesti ga i preživjeti posljedice. Prvih nekoliko minuta napucavati ćete lake mete, no kada dođe policija koja vas okruži cijela situacija neće vam ići u korist. Igra uopće ne nudi normalnu težinu, već samo laganu, tešku i ekstremnu, ali zato će vas pitati jeste li pijani (ozbiljno, to je jedna od opcija). Na početku se cijela stvar čini malo prelaganom pa ćete se zapitati gdje tu leži poanta, ali kasnije, kad uglavnom imate posla samo s vojskom, iz naporne repeticije stvari prerastu u frustrirajuće.

I ovak je već teško uočiti iz kojeg smjera metci stižu, a kad u jednadžbu dođu granate i rakete… došlo mi je da si kosu čupam. Igranjem Hatreda zaželio sam da i meni kroz prozor uleti takav pacijent i da mi skrati muke. Svakih sat vremena zapitao bih se – kad će više taj kraj? Srećom, broj nivoa možete na prstima nabrojati, a dužina igre dolazit će prvenstveno iz silnog ponavljanja nepravednih scenarija, gdje vas drugi gađaju izvan granica ekrana.

Iako donekle realno, nasilje u Hatredu mogu opisati samo kao jednostavno i nemaštovito. No baš i nije realno da jedan čovjek običnom strojnicom pokolje pola grada, da se s pištoljem ušeta u policijsku postaju i sam pobije pedesetak murjaka, oživljavajući se pritom svojom vampirskom sposobnošću.

Jasno je, Hatred je ipak samo još jedna nasilna arkadna igra, ali Hatred tvrdoglavo želi biti ozbiljan i surov umjesto da pokuša zabavit igrača, jer u protivnome nebi namjerno ignorirao ostale popularne konvencije videoigara, one koje ih upotpunjuju i čine iskustvom za pamćenje. Za usporedbu, iako tehnička izvedba Spec Ops: The Linea i nije bila nešto pretjerano napredna, on je hrabro dodao spin na priče koje gutamo svake godine i napravio nešto posebno od sebe.

Hatred screenshots

Hatred je imao jednaku priliku, ali njega takvo što uopće ne zanima, poput trogodišnjaka on jednostavno… mrzi. Čak i s premisom kakvom se bavi, svojim genocidalnim sklonostima mogao je učiniti i nešto zanimljivo, prikazati žrtve kao ljude koji imaju život, djecu, snove i želje, te tako i dočarati stvarne strahove o kojima ljudi često možda i ne razmišljaju, no on svoju priliku koristi da bude naslov u novinama, zaradi nešto na Steamu na osnovu toga i ništa više. Ključna i naravno zanimljiva stvar u toj priči bila bi vidjeti razloge i motivaciju čovjeka koji se odluči za takav bijesan pohod, no Hatred vam to neće poslužiti, on ne želi da vam do njega stane na nekoj dubokoumnoj razini. Ono što zato želi je besciljno nasilje, i tako ćete vi bez ikakvog razloga provoditi sate pucajući po šupljim lutkama. Ispričavam se ako se već po stoti put ponavljam, ali jednostavno ne mogu dovoljno istaknuti koliko je cijela stvar glupa i nepotrebna.

Ako vam se igra twin-stick pucačina, imate puno boljih izbora od Hatreda, a ako vam je do virtualnog nasilja, također ima boljih i zabavnijih naslova koji osim svoje prezentacije nude i široki spektar drugih kvaliteta. Hatred je jednostavan, nema priču, nema twist, nema statistika, nema multiplayer, nema napredovanja lika ili neke značajne interakcije s okolinom, osim naravno pucanja i eksplozija.

Hatred će vam niz grlo gurati svoja pogubljenja, njegov svijet doslovno je crno-bijeli, dosadan i nemaštovit, pun lutaka koje padaju poput čunjeva, plitkog i repetitivnog gameplaya od kojeg bole i oči i prsti, u kojem težina dolazi samo zbog nepreglednosti i nepravednosti.