Serijal igara Yakuza prošao je razne faze, lokacije, pa čak i žanrove. Ipak, formula je u tim igrama uvijek slična. Dodaj brdo sadržaja kroz razne mini-igre. Ponudi melodramatičnu priču u stilu najboljih sapunica. Usput ubaci neobičnog japanskog humora, nešto što se može postići samo na udaljenom nizu otoka koji su stoljećima živjeli odvojeni od ostatka svijeta. I onda to serviraj tom istom ostatku svijeta. I pusti ih da te gledaju u čudu.

Upravo je Pirate Yakuza in Hawaii pojačao dozu tog čudnog humora u odnosu na prethodne dijelove serijala. Micanjem sa sumornih ulica Japana te stavljanjem našeg glavnog lika u tropsko otočje okruženog odraslim muškarcima koji se čitavu godinu igraju fašnika, taj osjećaj šašavosti je otišao izvan svih mjerljivih okvira. Kad dodamo još i to da je glavni lik glasni i ekscentrični Goro Majima, fanovima serijala bit će jasno da idemo u totalni lunapark.

Nova Yakuza počinje jednim od najvećih klišeja u nastavcima videoigara – amnezijom. Evo, svečano obećavam od ovog trenutka, za svaki nastavak koji započinje amnezijom glavnog lika stavit ću to kao minus u recenziji. Znam, lako je iskoristiti “zaboravio sam sve, pa se trebam sjetiti kako hodati” fora za tutorijal, no što je previše, previše je! Potrudite se malo više!

No, da se vratimo na našeg Gora Majimu koji se budi na plaži omanjeg otočića na području Havaja. Njega pronalazi dječak Noah koji je u problemima sa samoprozvanim piratima. Majima se uz moju pomoć se instinktivno prisjeća svojih borilačkih vještina te od pirata pravim manju hrpu razbacanih tijela po tropskom otočju. Zbog zločeste amnezije nemam previše putokaza što dalje, pa krenem do prvog omanjeg mjesta gdje me ekipa kroz tetovaže povezuje s yakuzama koji se u zadnje vrijeme motaju oko obližnjeg otoka.

Kako nemam novca, jedina logična stvar koju mogu učiniti jest postati kapetan piratskog broda te otploviti do svojih sugrađana bandita! I upravo je tako je i bilo, nakon šamaranja kapetana i njegovih snagatora uzimam kapetanski šešir te preuzimam laskavu titulu vođe gusara. I ne brinite – nije ovo sada neki spojler, doslovno je radnja iz prvih sat vremena igre. I kao što sam rekao, nema ovdje neke prevelike dramatičnosti kao u prethodnim Yakuza igrama. Zapravo, priča više zvuči poput lude dječje avanture, potrage za blagom davno potonulog španjolskog broda Esperanza i vraćanje sjećanja. Sve je to pak prošarano okupljanjem posade opičenih likova koji se igraju gusara.

Nema ovdje neke prevelike dramatičnosti kao u prethodnim Yakuza igrama.

Čitav sustav upravljanja posadom je neki simulator menadžmenta ljudskih resursa, gdje svaki od likova ima svoju ocjenu, kao i neke dodatne pogodnosti koje sam morao pametno rasporediti između raznih pozicija na brodu. Neke likove sam otključao kroz priču, poput Noinog oca koji je poznati kormilar ili sumnjivog kuhara Masarua koji često razmišlja o kanibalizmu. Ostatak posade skupio sam kroz razne sporedne misije, mini igre i druge aktivnosti po obližnjim otocima. Zapravo, čitava posada nakon nekog vremena je izgledala mi je poput predstave frikova, uz niz sumo boraca, zgodnih teta, računovođa iz firmi i ostalih likova različite pozadine na piratskom brodu.

Što se tiče plovidbe, ne očekujte baš Black Flag razinu slobode nego više razmišljajte o nekoj arkadnoj vožnji, samo na moru. Driftanje, skupljanje krugova koji ubrzavaju brod poput nitra iz starih Need for Speedova – takvi i slični elementi donose dosta neobično pomorsko iskustvo. Inače, u pitanju nije jedan veliki, otvoreni svijet, nego niz sekcija između određenih otoka. Jednom kada otvorite nove otoke, možete koristiti i opciju brzog putovanja pomoću svjetionika. Ima tu i razbacanih malih otoka s blagom, većih središta gdje su naselja i sličnih stvari za istražiti.

U plovidbi očekujte driftanje, skupljanje krugova koji ubrzavaju brod i tome slične stvari.

Osim plovidbe, brod sam koristio i za pomorske borbe s drugim gusarima na otvorenom moru. Svoj sam brod mogao nadograditi raznim topovima, a osim toga bilo kojeg trenutka sam mogao prepustiti kormilo i gasiti obližnju vatru uzrokovanu borbom ili izvaditi bazuku za gađanje protivničkog broda. Borbe su vrlo brzo postale prilično lagane, pogotovo kada sam otključao dodatne članove posade te napredno naoružanje broda.

S vremena na vrijeme dolazi i do ukrcavanja na brodove te borbe prsa o prsa, slično kao i na kopnu. Borba se u ovom dijelu užasno približila Dynasty Warriors serijalu, uz kontroliranje mase te razornih udaraca koji odjednom mogu pokositi šačicu neprijatelja. Iskreno, meni se više sviđa akcijska borba iz prethodnih dijelova, koja je bila puno više izazovna kroz konstantu potrebu izmjene stila borbe u odnosu na protivnike.

Borba se u ovom dijelu užasno približila Dynasty Warriors serijalu, uz kontroliranje mase te razornih udaraca koji odjednom mogu pokositi šačicu neprijatelja.

I ovdje sam imao dva stila borbe, no jednom kada sam otključao Sea Dog stil borbe, više nisam ni palio Mad Dog. Sa Sea Dog stilom dobio sam dvije mačete u ruke te kuku za dovlačenje protivnika te pištolj za kontrolu udaljenih neprijatelja. Jednostavno sam postao sam prejak, isti problem koji sam otkrio i na pomorskim borbama.

Jedina radost koju sam imao u borbi bilo je otvaranje novih suludih Heat napada, poput njihanja na konopcu preko palube broda, usput pucajući iz antičkog pištolja ili stavljanjem jet packa na leđa te izvođenjem suludog napada koji me podsjetio na zlatne dane Dragon Balla. Možda i najzabavnija mogućnost je prizivanje raznih čudovišta uz pomoć glazbenih instrumenata. Tako sam sviranjem violine mogao prizvati roj duhova morskih pasa koji bi potamanili protivnike, a puhanjem u misterioznu školjku prizvao bih meduze koje bi paralizirale sve neprijatelje na ekranu. Jedina šteta je što se ovi napadi skrivaju iza sporednog sadržaja, pa postoji vjerojatnost da dio igrača neće nikada ni iskusiti ove fora opcije.

Kao kod svakog Yakuza naslova, i ovdje glavnina sadržaja odlazi na sporedne stvari. Glavni dio priče ima nešto manje od 20 sati sadržaja, što je manje od glavnih Like a Dragona. Ipak, spin-off naslovi su 10 eura jeftiniji pa im možemo progledati kroz prste zbog toga. U bilo kojem slučaju, prava zabava kao i u svakom Yakuza serijalu dolazi kroz bolesno veliku količinu sporednog sadržaja koji trajanje igre može učetverostručiti.

Tu su neke standardne mini igre koje se ponavljaju iz nastavka u nastavak, poput raznih vrsta kockanja, pjevanja karaoka, korištenje arkadnih strojeva i Master System konzole… Pa sve do kartinga ili Crazy Delivery mini igre po uzoru na Segin klasik Crazy Taxi, samo korištenjem bicikla umjesto taksija. A tu su i neke varijacije na prijašnje mini igre, poput zamjene bejzbol mini igre s udaranjem manjih bombi prema nizu bačvi s barutom. Konceptualno slično, no prilagođeno tematici.

Potencijalno najluđa stvar koju sam igrao ove godine je side misija s našim kuharom Masaruom koji je imao svojevrsnu verziju Gospodina savršenog s pet cura.

A zatim imamo i potpuno nove mini igre dodane u repertoar. Nisu sve puni pogodak, poput životinjskog skloništa koji je zapravo samo skupljanje izgubljenih životinja po mapi. No, ima tu i pravih malih klasika. Potencijalno najluđa stvar koju sam igrao ove godine je side misija s našim kuharom Masaruom koji je imao svojevrsnu verziju Gospodina savršenog s pet cura. I ne, ovo se ne odvija u engineu, nego su u pitanju stvarni glumci koji su snimili ove scene, što razinu neugodnosti diže skoro do “A koji ti je datum rođenja” situacije. Urnebesno, ludo, susramlje, toliko emocija u jednoj šašavoj misiji!

I to vam zapravo najbolje ocrtava čitav ovaj ludi serijal. Razina neobičnog još je narasla s ovom igrom te je ozbiljnu naraciju gurnula skroz u drugi plan. Kao da su developeri odlučili otići u totalne krajnosti, kako po pitanju priče, tako i oko borbe ili plovljenja brodom. U svemu tome ipak mislim da se puno više toga moglo izvući od pomorskih avantura. A i čitav odmak prema borbi koja se više svodi na upravljanje masom malo me odbila u odnosu na prethodnike. Sva sreća pa piratski Yakuza i dalje ima onaj slučaj “ma samo ću još jednu mini-igru”, koji vam stalno drži interes za havajskom avanturom.