Metro Exodus nas je prije pet godina odveo izvan tunela u otvorene prostore, a sada se poglavljem Awakening poglavljem vraćamo u istraživanje moskovskog metroa. Istraživanje koje je sad značajno intimnije zahvaljujući VR okruženju, a radnje koje smo prije odrađivali pritiskom tipke ovdje su značajno drugačije. Virtualna stvarnost osim uvođenja taktilnih elemenata predstavlja i priliku za bliži doživljaj strahota postapokalipse. Od drugačije percepcije mračnih tunela do veoma bliskih, licem u lice susreta s mutiranim protivnicima.

Awakening je tako potpuno novo iskustvo Metro serijala koje također ima i originalnu radnju gdje Artyom nije protagonist. Sad smo ušli u čizme doktora Serdara koji je aktivni sudionik u priči zahvaljujući tome što nije šutljiv kao Artyom. Jedna od stvari koju sam brzo primijetio naspram prijašnjih igara jest da likovi imaju prirodniji dijalog, a isto tako i zvuče kvalitetnije. Uzevši u obzir kako se radnja uglavnom odvija preko radija, bitno je da likovi imaju dobro napisan dijalog, uz napomenu kako ima i dosta monologa tijekom gubitka veze u tamnim hodnicima.

U ovoj je Metro igri fokus priče stavljen na motiv obitelji. Postavlja se pitanje što bi jedan suprug sve učinio da spasi svoju suprugu, te s kakvim bi se posljedicama morao nositi zbog toga. Doktor Serdar tijekom potrage za svojom suprugom Yanom upoznaje nekoliko likova te sam očekivao usput otkrivati zanimljive detalje o svijetu Metroa. No, do toga nije došlo, što je šteta jer VR može ponuditi nove načine interakcije s okruženjem kako bi se otkrivale stvari. Ovako jedino što se može pokupiti su razglednice koje ne nude nikakav poseban uvid u priču.

Interaktivnost sa svijetom nije previše bogata van pokretanja generatora, okretanja ventila i otvaranja vrata, ali Awakening ipak ima elemente zbog kojih je ovo drugačiji doživljaj Metroa. To se brzo ustanovi već na samom početku, kad stanete iza strojnice. Takav osjećaj pucanja iz oružja velikog kalibra se ne može jednako doživjeti na ravnom ekranu. Strojnica ovdje ima neograničeno streljivo, ali morate paziti na pregrijavanje cijevi, što je pametna odluka jer je ostavljeno dovoljno prostora za iživljavanje nad protivnicima.

Ruksak i lampa su primarni elementi koji daju taj drugačiji doživljaj iskustva života u tunelima. Počevši od same lampe koju uključujete tako da si dotaknete glavu, a kako bi se baterija napunila potrebno je zavrtjeti punjač umjesto pritiskanja tipke. Samo što se prije toga prvo mora skinuti ruksak te uzeti punjač u ruku kako biste ga mogli zavrtjeti. Riječ je o detalju koji pruža prirodniji osjećaj tijekom igranja, odnosno preživljavanja u tunelima. Isto vrijedi i za mijenjanje oružja. Potrebno je iz ruksaka fizički odabrati primarno oružje koje će se nositi dok je pištolj uvijek smješten na boku.

Potrebno je iz ruksaka fizički odabrati primarno oružje koje će se nositi dok je pištolj uvijek smješten na boku.

Kao i u ostalim pucačinama koje su u virtualnoj stvarnosti, punjenje oružja je element koji može biti veoma napet kad se to radi tijekom sukoba s protivnicima. Awakening nema puno naoružanja, ali i tih nekoliko oružja je dovoljno različito za dobar akcijski segment. Uz standardno punjenje pištolja i puške zamjenom okvira, meci za sačmaricu se stavljaju direktno u nosač. Za staviti strijele u samostrel potrebno ga je prvo otvoriti, ubaciti i zatim pomakom zgloba zatvoriti bubanj. Posljednje oružje je cijev za ispaljivanje otrovnih strelica i mogu reći kako mi se više puta dogodilo da mi je prva reakcija bila puhnuti umjesto pritisnuti tipku na kontroleru.

To možda zvuči blesavo, ali je i dokaz koliko VR produbljuje mogućnosti doživljaja u igranju. Susreti s protivnicima u VR-u su za razinu napetiji nego inače. Rasipanje metaka u trenutku panike nije ništa neobično, pogotovo ako vas više protivnika napada u isto vrijeme, barem kad je riječ o mutiranim stvorenjima. Tu je istaknut odličan detalj – oči svijetle u mraku pa lakše raspoznajete odakle vam dolazi opasnost.

Kad vam se te oči protivnika zalete direktno u lice, nije vam svejedno. Pogotovo ako je riječ o paucima. Manji i veći “štakori” su impresivni na svoj način, ali mutirani pauci su posebna vrsta gadosti u tunelima. Od malih pauka koji nam se penju po rukama pa ih je potrebno zgnječiti u šaci do onih većih koji nisu samo teži za pogoditi nego mogu direktno skočiti na lice i puzati po glavi. Neću ni spominjati koliko mi se puta znalo dogoditi da sam slučajno skinuo gas masku s glave, a zapravo sam htio uhvatit pauka i bacit ga na pod kako bi ga propucao. U svakom slučaju, tko ima fobije od pauka, najbolje da ne prilazi ovoj igri.

Ne bi Metro bio to što jest bez ljudskih protivnika. Osim napucavanja s njima, postoji i mogućnost uštede metaka tako da ih pošaljete na spavanje. Nisam siguran jesam li radio nešto krivo pa šaka u glavu nije djelovala, no padali su zato kad bih ih opalio pištoljem po glavi. Sami stealth opet nosi svoju razinu napetosti jer protivnici ne odustaju lagano jednom kad “nanjuše krv”. Osim toga, zabavno je izvirivati iza ugla i gledati gdje se nalaze. Sve u svemu, šuljanje je dobra alternativa napucavanju jer se ne mora uvijek riješiti sve trošenjem ograničene količine streljiva.

Protivnici ne odustaju baš lagano jednom kad vam nanjuše krv.

Postoje u Metro Awakeningu i “mirniji” dijelovi gameplaya u kojima se upoznajete s tunelima, od onih lijepo osvijetljenih do onih vrlo tamnih. Mogu reći kako je omjer između akcije i hodanja dobro pogođen jer ne dolazi do zamora jednog ili drugog segmenta. Iako Metro Awakeining nije horor igra,  prolazak kroz tamu ovdje je dio koji vam može izazivati nelagodu, a njoj doprinosi i odlična zvučna kulisa. To posebno dolazi do izražaja u jednom dijelu igre kad vam lampa prestane raditi pa se na temelju zvuka trebate orijentirati po cijevima iz kojih se čuju ne baš ugodni zvukovi…

Kapa dolje developerima što nisu išli na jeftine horor trikove nego su elemente horora prezentirali kroz sve gadosti koje ljudi mogu napraviti. Osakaćena, obješena, rasporena tijela – u tunelima ima svega za vidjeti i preko takvih elemenata se stvara ta neugodna atmosfera. Ona je mogla biti još efektivnija da ima više detalja koji bi oživljavali svijet. Neke stvari su tako dvodimenzionalne teksture umjesto da je riječ o interaktivnim objektima pa se malo urušava dojam, no u globalu igra grafički izgleda sasvim solidno.

Jedan od elemenata koji se izgubio naspram dosadašnjih Metro igara odnosi se na oružja koja se ne mogu nikako modificirati, niti postoji različita municija. To je donekle i razumljivo jer ipak igramo kao liječnik, a ne vojnik, ali je šteta što se prigušivač za pištolj pronađe tek kasnije u tunelima. Do tada je samostrel jedino tiho oružje. Još jedan minus koji malo narušava dojam je prolaženje kroz jedne te iste tunele, a može se i reći kako se u zadnjoj trećini igre malo gubi momentum. Ostavlja se dojam kao da je bilo potrebno što prije završiti igru i onda su se neki dijelovi reciklirali kako bi se ova avantura mogla privesti kraju.

Srećom, igra nije predugačka i može se završiti za devet do deset sati na normalnoj težini. To je dobra satnica za ovakav tip igre, a i sama izazovnost nije loša. Na srednjoj težini nećete prelagano ostati bez metaka, ali se ipak treba malo paziti tijekom pucanja. Dovoljno je napeto, a bez osjećaja frustracije. Vrijedi i spomenuti kako se Awakening može bez problema igrati sjedeći, a tu su i šarolike opcije za podešavanje različitih asistencija za što ugodnije igranje.

Nakon uspješnog izlaska iz tunela, Metro Awakening je naslov koji opravdava ime svog slavnog serijala. Ugođaj ruskog podzemlja je produbljen u odnosu na standardne igre, a onda tu su još taktilni elementi s ruksakom koji cijeli taj doživljaj obogaćuju i čine svježim u kontekstu Metro serijala. Doduše, Metro Awakening je isto tako igra s kojom se nije previše riskiralo pa nema ni nekih neočekivanih noviteta. Nema na primjer nekih zagonetki koje bi mogle funkcionirati zahvaljujući drugačijem pogledu na cijeli svijet, kao npr. u Half-Life: Alyx. Unatoč tome, riječ je o naslovu koji je zabavan te pruža kvalitetan osjećaj napetosti i neugodnosti. Bilo to tijekom hodanja, šuljanja ili napucavanja. Traume od prokletih pauka liječit ću još neko vrijeme.