Power Rangers: Rita’s Rewind neodoljivo podsjeća na izvrsni Teenage Mutant Ninja Turtles: Shredder’s Revenge i činio se kao još jedan hit u sve dužem nizu novih beat ’em up igara. Ima poznatu licencu i snažnu nostalgiju za junacima iz minulog vremena, ima grafiku koja duhom podsjeća na 16-bitnu generaciju konzola, dobru glazbu, kooperativno igranje. Što može poći po zlu?
Početna cijena | Recenzirana verzija | Recenzentski primjerak |
35€ | Nintendo Switch | Ustupio izdavač |
Nažalost, Power Rangers ne uspijeva dostići kvalitetu kornjača niti u jednom segmentu, a to uključuje i sadržaj kojim ne opravdava cijenu od 35 eura. Igra na mnogo načina djeluje nedovršeno i nemaštovito. Kooperativni mod putem mrežnog igranja u najavama je obećavao igranje do šest igrača, da bi na izlasku ponudio podršku samo za dvoje igrača. Na Switch verziji koju smo testirali opcije za mrežno igranje trenutačno ni nema.
Kooperativni mod putem mrežnog igranja u najavama je obećavao igranje do šest igrača, da bi na izlasku ponudio podršku samo za dvoje igrača.
Nakon dva prelaska igre dojma sam da ekipa iz Digital Eclipsea uopće nije niti igrala Shredder’s Revenge, a ako jest – onda nisu uspjeli pohvatati što je točno tu igru činilo tako zabavnom. Jedino što su nekim čudom uspješno kopirali jesu njeni nedostaci.
POVRATAK U 1993.
Igra počinje u 2023. godini kad robotska verzija Rite Repulse pokušava realizirati svoj najnoviji plan: otvaranje vremenskog portala kojim će se vratiti u 1993. kako bi se udružila sa svojom humanoidnom verzijom te tako pokorila Power Rangere u njihovu začetku.
Djelići priče izvedeni su kroz brze, gotovo pa stripovske dijaloge likova. Eksplozivna uvodna sekvenca sumira sve ono što je originalnu TV seriju činilo prepoznatljivom, te baš kao i u seriji – prva borba započinje u pustinji da bi se zatim prenijela na urbani dio sunčanog gradića Angel Grove. Nedugo nakon toga rendžeri se suočavaju sa svojim prvim ozbiljnijim neprijateljem: Goldarom.
Izbornik za odabir likova tematski je izveden u stilu Power Rangers baze i to sve skupa rezultira vrlo pristojnim otvaranjem. Dijalozi rotiraju sve bitnije likove iz spomenutog dijela Power Rangers sage, od tinejdžera kojima je zajednička karakteristika opsjednutost jednom određenom bojom do njihovog šefa Zordona. Priča neće odnijeti Zlatnog Dabra za priču godine, ali nije to sve skupa tako loše, te se tu i tamo uspije pronaći pokoja zgodna šala u dijalozima.
BEAT ‘EM UP DIO
U borbi se koriste ukupno četiri tipke za udarac, specijalni napad, skok i izmicanje. Nažalost nije moguće mapirati tipke po želji, a takva dodatna opcija bi itekako dobro došla inače vrlo siromašnom izborniku. Ono što svakako želite odraditi u izborniku ako igrate na Switch platformi je gašenje vibracija. Trešnja kontrolera je toliko isforsirana da sam ju morao odmah ugasiti. I joy-con i Pro kontroler tresu se u krivom trenutku nekakvim čudnim intenzitetom i uopće ne vibriraju na svaki kontakt s neprijateljem koji bi igrač očekivao.
Vratimo se na mehanike i borbu. Opet naglašavam – sve što ova igra tu nudi, posuđeno je iz TMNT: Shredder’s Revenge. Svi napadi u teoriji funkcioniraju isto, samo što je napada drastično manje, kretanje je nekako ukočenije, a detekcija udaraca lošija. Kombinacije su kraće i teže je tempirati udarce pri udaranju protivnika lansiranih u zrak. Jedini dio borilačkog arsenala koji ipak nije posuđen od kornjača jesu bacanja, koja funkcioniraju sličnije starijim nositeljima žanra poput Final Fighta. Uz razliku da zbog loše detekcije udaraca ovdje gotovo nikad nećete postići željeni efekt.
PSEUDO 3D PUCAČKI DIO
Ima jedan običaj u beat ’em up igrama koji datira još iz doba arkada, a isti se svodio na to da se obično tamo negdje nakon drugog ili trećeg nivoa ubaci nešto posve netipično, čisto da se malo razbije monotonija. Tvorci Rita’s Rewinda su očito znali da neće uspjeti oduševiti ljubitelje beat ’em up žanra pa su stoga ubacili mnoštvo takvih dijelova. Zapravo moglo bi se reći da isti čine gotovo pa polovinu igre, pogotovo kad se u obzir uzme umiranje i ponovno pokušavanje koje će vas tu zadesiti u puno većoj mjeri nego dok igrate s rendžerima.
Ovi alternativni dijelovi izvedeni su u stilu pucačine sa pseudo 3D grafikom. Igrač u ovim dijelovima uglavnom upravlja gigantskim robotima iz serije – Zordovima. Sve se odvija u kvazi 3D okruženju. Igri nećemo zamjeriti to što ne poštuje standardnu formu žanra iz dva razloga. Prvi je razlog taj da ova odluka ima smisla jer je otprilike isti omjer viđen i u televizijskoj seriji. Drugi razlog bio bi taj što se radi o nešto zanimljivijem i uspješnije realiziranom dijelu igre.
Iako pucački dijelovi blago popravljaju dojam, situacija i dalje nije sjajna jer se u kasnijem dijelu igre oni otegnu.
Iako pucački dijelovi blago popravljaju dojam, situacija i dalje nije sjajna jer se u kasnijem dijelu igre oni otegnu, te i njih na kraju uspiju zakopati monotonija, reciklirani sadržaji i promašeni balans težine. Mnoštvo inače impresivnih vizualnih efekata me u par navrata uspjelo dezorijentirati u prostoru, što mi se nikad prije nije događalo u igrama istog grafičkog stila.
Megazord borbe koje obično nastupaju na samom kraju levela (baš kao i u seriji) zahtijevaju najmanje vještine. Ponovno kvazi 3D okolina, ali ovaj put iz prvog lica te je potrebno premlatiti gigantskog bossa uz izmicanja u stilu Punch Out igara. Iako su ovaj dijelovi najmanje izazovni, možda su ipak najefektniji po pitanju prezentacije te tako uspijevaju završiti levele na epski način. U svakom slučaju su puno zanimljiviji nego boss bitke u prvom dijelu levela dok upravljamo rendžerima.
CRVENI, ZELENI, PLAVI…
Upravo su pucački dijelovi ti koji izgledaju vrlo solidno, dakako s obzirom na umjetnički izražaj: pseudo 3D grafiku s mnoštvom brzo skrolajućih objekata, hrpom eksplozija i raznih drugih efekata. Na žalost tu se javlja jedna tema levela koja se ponavlja i na koju otpada veliki dio igre (nekakva pustinjska rafinerija s rudnicima) pa do kraja avanture taj ugođaj ipak uspije izblijediti. Ovaj dio sadrži najdosadniju i najnaporniju boss bitku u cijeloj igri i developeri su ju odlučili ponoviti još dvaput do kraja igre.
Grafički stil u segmentima s rendžerima također je “posuđen” iz TMNT: Shredder’s Revenge. S time da mi se čini da je budžet tu bio manji nego plaća originalne glumačke postave iz prve dvije sezone TV serije. Neke lokacije kao da su direktno precrtane iz konkurentske igre (primjerice level na zgradama i lunapark). Samo što ovdje imaju manje detalja, manje slojeva pozadine i nekako djeluju statično, generično i u konačnici – beživotno.
Neke lokacije kao da su direktno precrtane iz konkurentske igre, samo ovdje imaju manje detalja, manje slojeva pozadine i nekako djeluju beživotno.
Unatoč tome što svih šest igrivih rendžera imaju isti stil borbe i identične napade, animacije njihovih pokreta se mrvicu razlikuju. Sve skupa je to dosta slabo animirano, a zvučni efekti također nisu sjajni. Glasovna gluma nije pridružena pisanom tekstu dijaloga, te je prisutna samo u borbi u kojoj se skromne snimke glasova vrlo brzo počinju ponavljati i time smaraju igrača.
Glazbena podloga, počevši od uvodne špice pa sve do Megazord borbi predstavlja najsvjetliju točku ove igre. Osnovna tema preuzeta je iz TV serije, a ostale izvedbe su također energične i uvijek odgovaraju svim vrstama borbi i levela.
MEGAZORDE, SPASI NAAAAAAAS!!!
Ovaj tekst bih s lakoćom mogao pretvoriti u najdulju recenziju u povijesti HCL-a, samo kad bih nabrojao i opisao sve nedostatke od kojih ova igra pati. Stoga ću se fokusirati samo na one najzanimljivije, najžalosnije i najnelogičnije propuste koje još nisam spomenuo.
Iako je pucački dio uspio preuzeti sve bitne elemente iz TV serije (dozivanje Zordova, povezivanje istih u Megazord, te na koncu dokrajčivanje bosseva Megazord mačem), beat ’em up dijelu nedostaju dva ključna elementa na koje je svaki ljubitelj serijala računao: borba mladih protagonista dok su još u civilu, te u konačnici korištenje oružja koje obično nastupa prije faze dozivanja Zordova. Na opće razočaranje ljubitelja serijala – junaci u civilu ili samo stoje ili se pak ušetavaju u level.
Dakako, sve više od toga zahtijevalo bi dodatno animiranje pokreta. S generalno slabom animacijom i za 35 eura to bi bila fer gesta prema igračima. Također razočarava i tragično mali broj različitih vrsta neprijatelja čiji su pokreti još lošije animirani od rendžerskih.
Školska kantina koja junačku družinu okuplja između pojedinih levela ne dozvoljava promjenu lika. Činjenica da su svi likovi po funkcionalnosti isti postaje još tragičnija u trenutku kad shvatite da isto vrijedi i za mnogima najdražeg – zelenog rendžera. Karizmatičnog Tommya potrebno je otključati prvim prelaskom, ali njegovi napadi ne razlikuju od napada njegovih pet prijatelja. Pravo je čudo da ga pohlepni šefovi iz Digital Eclipsea nisu odlučili prodati u vidu plaćenog DLC sadržaja.
Činjenica da su svi likovi po funkcionalnosti isti postaje još tragičnija u trenutku kad shvatite da isto vrijedi i za mnogima najdražeg – zelenog rendžera.
Igra trenutačno sadrži ukupno tri moda. Glavni i osnovni mod – Story, razlomljen je na ukupno 15 levela. Većina igrača će za prvi prelazak trebati između dva do dva i pol sata, ovisno o zapinjanju na onim težim, Zord levelima. Očekivani Arcade mod u potpunosti je izostao. Druga dva dostupna moda su Speedrun i Tutorial. Speedrun mod je identičan Story modu, no sve što ovaj mod dodaje je tajmer na desnom dijelu ekrana. Tutorial je radi oskudnog arsenala poteza zapravo posve nepotreban.
Za kraj ću samo reći da me čudi da uz sve nedostatke i generalni osjećaj nedovršenosti nisam uspio naletjeti na nikakve bugove koji onemogućuju napredak ili neku sličnu manu te naravi. Ako tražite dobar beat ’em up, zaobiđite ovu igru jer za tu cijenu možete kupite dva primjerka neke bolje beat ’em up igre – jedan primjerak za sebe, a drugi za prijatelja. Ipak su blagdani i racionalnije ćete potrošiti novac na taj način.
Komentari (0)
Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!