Shinobi: Art of Vengeance pripada onoj kategoriji igara koje su me osvojile od prvog trenutka. S obzirom na to da nikada nisam bio pretjeran fan nindži, Joe Musashi za mene je bio tek apstraktna gaming pojava iz devedesetih. Neopterećen prošlošću ili nostalgijom, zaigrao sam novog Shinobija bez očekivanja, a zauzvrat sam dobio vrhunski 2D naslov koji mirne recenzentske duše mogu preporučiti svima!

Kada pričamo o novom Shinobiju, nemoguće je ne primijetiti impresivnu prezentaciju koja dominira tijekom čitavog igranja. Vizualni stil podsjeća na prekrasne japanske murale s vrlo specifičnim kontrastom tamnih boja i posebnim načinom ocrtavanja predmeta i prirode. Ne pamtim koliko sam puta za vrijeme odigravanja samo stao i uživao u onome što gledam.

Vjerujem da su i developeri bili svjesni kakvu su ljepotu napravili jer Shinobi će vas provesti kroz tematski raznolik pejzaž koji se proteže od pšeničnih polja preko pustinja i podvodnih postrojenja sve do ribarnica, planinskih vrhova i neonski osvijetljenih megalopolisa.

Naravno, sama borba također je vizualno atraktivna, s posebnim naglaskom na vaše ultimativne nindža napade koji su estetski briljantni jer ne samo da izgledaju lijepo već su tako napravljeni da stvarno djeluju kao nešto moćno i posebno. Shinobi: Art of Vengeance izgleda kao pravi slatkiš i zaista vjerujemo da smo s njim dobili jedan od ljepših ovogodišnjih naslova.

NINDŽA JE TIHI UBOJICA

Novi Shinobi ima vrlo bizarnu priču koja podsjeća na nešto što bih pisao tijekom svojih sanjarenja u nižim razredima osnovne škole. Muževni nindža ima kućnog ljubimca vuka i zgodnu ženu, no idilu prekida napad zle korporacije koju predvodi zalizanko s naočalama koji je ukrao moći od same Smrti.

Ta korporacija sačinjena je od plaćenika, vojnika, neprijateljskih nindži, velikih robota i majmuna koji rigaju vatru, a nasuprot ove sasvim logične postave stoji samo naš hrabri junak koji je toliko cool da ne mora niti pričati jer zna da ljudi šute dok katane pjevaju! Šalu na stranu, ali priča u Shinobiju je toliko razvodnjena i besmislena da ju ne vrijedi niti spominjati, no ne mislim da je to pretjerano loša stvar.

Prije svega, neko narativno opravdanje za sav taj pokolj postoji, i koliko god ono blesavo bilo, učinkovito tjera radnju naprijed. Osim toga, sav dijalog u igri je glasovno odglumljen, što je vrlo lijep detalj koji je uvijek dobrodošao u 2D naslovima. Važnije od svega, zarazan gameplay i tematska raznolikost levela je ono što će vas držati prikovanim za ekranom.

Kada bih morao opisati gameplay Shinobija jednom riječju, mislim da bi to bila vertikalnost. U glavnom meniju ulazimo u zasebne levele koji postepeno otključavaju priču, a dobar dio njih izveden je na način da kombinira velike sukobe na otvorenom, sekcije platformiranja, otkrivanje tajni i borbi u užim prostorima.

Ritam je u Shinobiju veoma brz i igra vas aktivno tjera da neprestano ubrzavate i skakućete po ekranu. Svaki level je vertikalni labirint u kojemu su skrivene mnoge škrinje za nadogradnju vaših vještina i opreme, ali treba reći kako nikada nisu kompleksni do te mjere da se osjećate izgubljeno i ne znate kamo trebate krenuti. Samo kretanje po levelima prilično je fluidno i glatko, što naravno i priliči jednoj nindži, a za razbijanje monotonije pobrinuli su se i razni elementi poput plašta za lebdenje ili kandži za penjanje koji malo produbljuju samo skakutanje.

Iako je općenit osjećaj platformiranja dobar, moram priznati kako su me nedavne 2D igre iz serijala Princu iz Perzije pomalo razmazile pa ću reći kako nije to ovdje na onoj najvišoj razini, no daleko od toga da sam se osjećao ograničeno ili nezadovoljno zbog kretanja.

Katano, moja rano

Ponekad će vas igra staviti u situaciju u kojoj morate loviti nešto ili pak brzo bježati od nesavladive prepreke poput vatre, vodenog potopa ili eksplozija i premda kratki, ti trenuci dodatno obogaćuju kretanje po razinama. Štoviše, u takvim sekvencama razina apsurdistana se penje na nezamislive razine, a to ćete i sami shvatiti jednom kada svojim očima vidite nindžu koji bježi od helikoptera tako što jaše na ispaljenoj raketi.

Baš poput kretanja, i borba je glatka, brza i atraktivna. Posebno mi se svidio veliki naglasak na combo sustav i žongliranje s protivnicima u zraku. Svaki laki napad možete prekinuti i ponovno aktivirati nakon skoka, doskoka ili slijetanja na zemlju, što znači da je teško pronaći trenutak u kojemu ne možete nastaviti s napadima.

Varijacija neprijatelja nije bogznakakva, ali je dovoljna da vas natjera na drugačiji pristup borbi jer postoje leteći neprijatelji, oni s dalekometnim oružjima i pratećim projektilima, neprijateljske nindže sa šurikenima i katanama i veliki oklopljeni roboti koji napadaju strujnim udarima.

Na raspolaganju imate razne brze i teške napade, kao i napade u zraku ili doskoku, no puno važniji su oni takozvani specijalni napadi u kojima Musashi pokazuje svoje nindža sposobnosti. Pritiskom tipke Musashi može baciti vatrenu kuglu, prizvati veliku kobru ili brzinom munje sasjeći nekoliko protivnika odjednom. U svakom trenutku možete koristiti četiri specijalna napada, a njih kupujete u shopu uz pomoć zlatnika koji ispadaju iz škrinja ili pokošenih neprijatelja.

Izuzev specijalnih napada, na raspolaganju imate i ultimativne moćne napade koji mogu u svakom trenutku preokrenuti tijek borbe. Prilikom izvođenja ultimativnih napada Musashi počinje isijavati energijom te samo što se ne pretvori u Super Saiyana, a animacije koje slijede nakon toga su nešto posebno te variraju od nježne vile koja vam vraća svo izgubljeno zdravlje do dvoglavog zmaja koji spali sve pred sobom.

Na kraju gotovo svakog levela čekat će vas jedan od glavnih šefova, a premda se svaki od njih razlikuje u vještinama i načinu borbe, ne mogu reći da predstavljaju prevelik izazov, barem na normalnoj postavci težine. Iako je to isključivo subjektivno, Shinobija bi svrstao u onaj tip naslova koji pruža određen izazov, no ne s ciljem pretjeranog frustriranja igrača.

Kad smo već kod toga, neke od vas mogla bi razveseliti činjenica kako Shinobi: Art of Vengeance ima dosta detaljan sustav podešavanja težine, što ga čini vrlo pristupačnim naslovom za one koji samo žele uživati u prezentaciji i akrobatskoj borbi.

Ako ovome pridodamo i besprijekorno tehničko stanje na svim platformama, nije teško zaključiti kako je Shinobi: Art of Vengeance naslov koji govori sam za sebe. Svima onima željnim dobrih 2D naslova igra će sigurno biti pun pogodak, a nekako nam se čini kako bi se Joe Musashi mogao ušuljati i u srca onih kojima će Shinobi biti prvi dodir s ovakvim tipom igara.