Star Fox 64 jedan je od klasika s Nintenda 64 (tko bi rekao?). I danas se vrlo dobro sjećam trenutka kad sam dobio svoj N64 i čuveni trozubi kontroler. Uz njih sam dobio i promotivnu knjižicu s igrama. Između ostalog, u njoj se nalazila i stranica posvećena Star Foxu 64. Dobro se sjećam da sam za Božić mogao dobiti samo jednu igru, dok sam konzolu dobio još tijekom ljeta. Tako sam dobrih četiri ili pet mjeseci listao katalog, vagao opcije, povećalom proučavao slike iz igara i pokušavao procijeniti što bih trebao odabrati. U užem izboru ostali su Zelda i Star Fox, budući da sam Marija već dobio uz konzolu. I nekim čudom odabrao sam Zeldu, iako me Star Fox dugo kopkao.

Iz današnje perspektive mislim da je to bila dobra odluka, ali i razlog zašto nikada nisam odigrao Star Fox 64. Zato mi je ponuda da recenziram remake zapravo došla kao svojevrsno iskupljenje, ali i prilika da napokon vidim što sam točno propustio prije gotovo tri desetljeća.

Za one koji nisu upoznati sa Star Foxom, riječ je o arkadnoj svemirskoj pucačini. Osim glavnog lisca Foxa McClouda kojim upravljamo, u timu su još iskusni zec Peppy Hare, samouvjerena ptica Falco Lombardi i mehaničar Slippy Toad. Zapovijedi pak dobivamo od generala Peppera, čovjekolikog psa. Cilj je zaustaviti ludog znanstvenika Androssa, majmuna koji pokušava osvojiti Lylat sustav.

Znam, zvuči kao moderna znanstvenofantastična basna. Priča nije vrhunac kompleksnosti niti pokušava biti nešto više od klasičnog Nintendo zapleta “zaustavi zločestog čiku”. Ako ništa drugo, remake donosi lijepe animirane sekvence između misija, koje daju nešto više karaktera cijeloj avanturi. No, upravo tu ostaje dojam da se moglo otići korak dalje. Likovi su simpatični, ali uglavnom ostaju zarobljeni u svojim arhetipovima. Nema puno međusobnog zadirkivanja, nema značajnije drame ni razvoja odnosa. Samo još jedan radni dan u svemirskom uredu.

S gameplay strane u preradi nismo dobili gotovo ništa novo. Ovaj remake ostao je izrazito vjeran originalu te, uz ponešto ugodnije kontrole i mogućnost ciljanja pomoću Joy-Con miša, ne mijenja mnogo toga. Kao i nekoć, moguće je naglo skrenuti, izvesti barrel roll kako biste izbjegli projektile, napraviti manevar od 360 stupnjeva ili zasuti protivnike laserima i bombama.

I nemojte me krivo shvatiti – gameplay je i dalje sjajan. Onaj trenutak kada vam dva neprijatelja vise za repom, zaključate metu, izvedete manevar i jednom bombom riješite cijelu situaciju ostaje jednako zadovoljavajuć kao i prije. Svaka misija pokušava ubaciti nešto novo, bilo kroz drugačije protivnike, skrivene putove, posebne ciljeve ili potpuno novo vozilo. Da, ne provodite cijelu igru samo u svemirskom brodu. U pojedinim misijama uskočit ćete u tenk kako biste zaustavili odbjegli vlak, dok će vas druge poslati u podvodnu jurilicu i borbu ispod površine oceana.

Upravo zato boli činjenica da Nintendo nije iskoristio priliku za dodavanje novog sadržaja. Naime, i original i remake koriste sustav grananja putanje kroz kampanju. Početak i kraj priče uvijek su isti, no planeti koje ćete posjetiti između njih ovise o vašim odlukama tijekom misija. Spašavanje saveznika, pronalazak tajnih prolaza ili uspješno izvršavanje posebnih ciljeva može otvoriti potpuno nove rute.

Za svoje vrijeme to je bio revolucionaran koncept koji je poticao višestruke prelaske igre. Upravo je zato šteta što remake nije dobio barem jedan ili dva nova planeta. Takav dodatak dao bi veteranima razlog za povratak, a novim igračima još više sadržaja za istraživanje.

Vrijedi napomenuti kako svaki level ima tri razine težine, pri čemu se Hard otključava tek nakon prelaska Normal moda. A budući da je riječ o igri starog kova, čak i srednja težina zna biti prilično zahtjevna, dok će Hard bez problema testirati reflekse i strpljenje većine igrača. Osim toga, završetkom kampanje otključava se zaseban Challenge mod. Tu vas čekaju zadaci poput uništavanja tri broda jednim hicem, završavanja misije unutar tri minute ili eliminacije svih robota na mapi. Veteranima će to biti još jedan način dokazivanja vještine, dok je meni pružilo dodatni razlog za povratak na već prijeđene planete.

Uz kampanju te izazove tu je i multiplayer mod. Borbe između više igrača bile su dostupne još u originalu kroz split-screen, no sada ih je moguće igrati i online. Nažalost, taj dio nisam uspio testirati jer igra u vrijeme pisanja recenzije još nije bila službeno dostupna, pa je bilo gotovo nemoguće pronaći protivnike. Navodno je moguće koristiti i filtre kamere koji vaše lice pretvaraju u jednog od članova Star Fox ekipe tijekom mečeva. Mogla bi ovo biti prava mala furry arena.

Vizualni redizajn podijelio je zajednicu, no meni izgleda odlično. Likovi podsjećaju na visokobudžetni animirani film temeljen na originalnom predlošku, dok su sami leveli dobili značajno više detalja i života. Fanovi originala bez problema će prepoznati poznate lokacije, samo sada u znatno raskošnijem izdanju.

Igra se pritom vrlo glatko vrti u 60 sličica u sekundi. Tijekom igranja nisam primijetio značajnije padove performansi, bez obzira na količinu projektila, neprijatelja ili efekata na ekranu. Istina, nisu svi leveli jednako impresivni i poneki djeluju skromnije od drugih, no u konačnici riječ je o vrlo uspješnoj modernizaciji jednog N64 klasika.

Baš je to možda najbolji sažetak cijelog remakea. Ovo je izrazito vjerna rekonstrukcija originala, obogaćena Challenge modom i značajno unaprijeđenom grafikom. Obožavateljima originala to će vjerojatno biti više nego dovoljno. Istovremeno, gameplay se i danas drži iznenađujuće dobro te bi bez problema mogao osvojiti i potpuno novu publiku.

No teško se oteti dojmu da je Nintendo ovdje previše išao na sigurno. Jedan novi planet, nekoliko dodatnih misija ili malo više prostora za razvoj likova pretvorili bi ovu vrlo dobru restauraciju u nešto doista posebno.