Sindikat je organizacija koju stvaraju zaposlenici. Sindikat može predstavljati zaposlenike u određenoj gospodarskoj grani ili u određenoj tvrtci, a uspostavlja se kako bi poboljšao i održao plaće, naknade i radne uvjete. Fina je to mogućnost koju Ustav Republike Hrvatske omogućuje hrvatskim radnicima, no zajebano je kada sindikati odluče zaratiti jedni protiv drugih pa izvrše naprednu obuku agenata koji su zaduženi za eliminaciju protivničkih sindikata. I tako Samostalni sindikat tekstila, obuće, kože, gume Hrvatske pošalje svog agenta Đuru u punoj opremi da izvrši atentat na šefa Nezavisnog sindikata medicinskih sestara, tehničara i djelatnika u zdravstvu Hrvatske, no Đuro nije očekivao da i djelatnici zdravstva imaju svog konja za utrku – agenta Slavka koji ima čip za usporavanje vremena. Stvari su postale posebno napete kada se u priču uključio i Samostalni sindikat radnika tehničkih pregleda vozila u Hrvatskoj, koji nije imao dovoljno sredstava za obuku agenata, no njegovi surovi djelatnici zato su dali sve od sebe da pribave apsolutno sve komade oružja preostale iz Domovinskog rata, a iako su malo zahrđali, protiv starih tenkova ni napredni agenti nisu mogli ništa.

Syndicate screenshots

Dobro, barem sam zamišljao da ova igra tako izgleda kada sam prvi put čuo za nju. Ustvari je ipak riječ o ponešto drukčijem naslovu. Za početak, dobro je znati da je 1993. godine Bullfrog Productions, tadašnji studio Petera Molyneuxa, izbacio PC strategiju imena Syndicate, u kojoj je igrač kontrolirao tim od četiri agenta koji rade za super-korporaciju koja želi doći do potpune dominacije nad svijetom. Starbreeze Studios je, eto, odlučio napraviti reboot naslova i pretvoriti ga u futuristički FPS. Kako nam se svidio, otkrivamo u nastavku. Vjerovali ili ne.

Daaakle, 2025. je godina, svijetom vladaju megakorporacije koje se još nazivaju i Sindikatima. Eurocorp sindikat je izbacio neurološki čip imena DART, koji omogućava pristup te kontrolu uređajima i čini većinu dotadašnjih elektroničkih uređaja nepotrebnima. Dakako, svaki Sindikat želi dominaciju nad tržištem, pa dolazi do očekivanih sukoba između konkurenata, što dovodi do kreacije „Agenata“: obučenih i naprednih momaka i djevojaka koji štite interese svojih šefova. Upadamo u cipele (očajno otrcana fraza, javite mi gdje se može povoljno nabaviti kilogram kreativnosti) momka koji se zove Miles Kilo, novi je EuroCorpov agent, a u njega je ugrađen novi prototip čipa DART 6. Čini se kako i protivnički sindikat, Aspari, ima razvijen sličan čip, pa je Miles poslan na misiju eliminacije glavnog konkurentskog znanstvenika. Tako barem stvari počinju, no s vremenom se priča razvije u drugom smjeru i naš protagonist bavi se otkrivanjem svoje prošlosti te pitanjima za što i za koga se zapravo bori.

Syndicate screenshots

Osim što nije posebno originalna, priča, koja je u ovom settingu i mogla imati potencijala realizirana je na neuvjerljiv način. Detalji su nedovoljno objašnjeni, a čak ni bitnim likovima nije dano dovoljno pozornosti, pa vas za svih jednostavno boli… rame. Znate onu „boli me rame“ kad vas za nešto nije briga? E, da. Čak ni naš Miles ne djeluje dovoljno kao osoba od krvi i mesa, budući da je jedan od onih junaka koji nisu sposobni progovoriti ni riječ, a ne dobijemo puno prilika ni za upoznavanje s njegovom fizionomijom. Igra ima svojevrsnu enciklopediju u kojoj se može otkriti puno više detalja o svijetu, likovima, pa i oružjima, no ako ćemo biti iskreni – nitko to nema volje čitati. Još jedna zamjerka igrinoj kampanji ide i dužini – Syndicate ćete prijeći u nekih šest ili sedam sati.

Esenciju gameplaya čini, dakako, čip koji Milo ima, a koji omogućuje nekolicinu finih stvari koje našeg Agenta čine nadmoćnim i omogućavaju preživljavanje u situacijama kada ga protivnički vojnici brojčano debelo nadjačaju. Za početak, treba istaknuti „DART Vision“, privremenu vrstu pogleda koja svijet oboji u sivo, neprijatelje ističe u narančastoj te ih pokazuje čak i kada su skriveni iza zidova, a dok je uključen, vrijeme se usporava, možete primiti više metaka i vaša oružja su učinkovitija. Ugodna stvarčica, čije trajanje je ograničeno i treba joj ponešto vremena da se ponovno napuni pa u napetijim situacijama treba znati tempirati kada je iskoristiti. Nadalje, zahvaljujući čipu možemo koristiti tri aplikacije koje olakšavaju borbu: backfire, persuade te suicide.

Syndicate screenshots

Backfire nakratko oslabi neprijatelja i izbaci ga iz zaklona, dok persuadeom neprijateljskog vojnika natjerate da otrči kupiti burek i jogurt do obližnje pekare… Dobro, neistina, zapravo pretvarate čovjeka u suborca koji, nakon što pobije kolege, na kraju sam sebi puca u glavu. Mrvicu korisnije od bureka ipak. Mrvicu. Suicide, logično, natjera jadnika da počini samoubojstvo – detonacijom granate. Aplikacije svakako olakšavaju borbu, no voljeli bismo da su i ponešto raznolikije. Učinkovitost u borbi nagrađuje se punjenjem aplikacija te visiona, pa ćete se truditi postići što više headshotova i zaredati što je moguće killova zaredom, zbog čega igra dobiva taj energični, zabavni ritam.

Zahvaljujući čipu možemo koristiti tri aplikacije koje olakšavaju borbu.

Čip nam omogućuje još jednu esencijalnu mogućnost, na kojoj se zapravo bazira velik dio gameplaya: Breach, ilitiga „proboj“ po naški – služi za otključavanje vrata, reprogramiranje turreta koji pucaju po vama te onesposobljivanje oklopa kod mini-bosseva. Krađa čipova iz mozga drugih agenata omogućava unaprjeđivanje vašeg čipa, a u ponudi je unaprjeđivanje raznolikih bitnih aspekata vezanih uz oružja, aplikacije, vision, otpornost na metke i slično. Taj proces upgradeanja solidno je odrađen, zamjeramo samo što nije i ponešto kreativniji. Što se osnova tiče, igra je dosta klasična, ili da kažemo tradicionalna: naš Mile može sa sobom u isto vrijeme nositi dva oružja te granate. I krunicu. Plastičnu. Oružja nisu posebno inovativna i teško da će vas iznenaditi, većinom je riječ o standardnoj FPS mašineriji koja ima i secondary mode. Cover sistema praktički nema: zakloni su tu, ali naš junak se neće lijepiti za njih kao što smo to navikli u modernim pucačinama, već jednostavno možete čučnuti iza zaklona kada odlučite da bi bilo vrijeme da prestanete primati metke. Tim potezom se vjerojatno htjelo postići što manje taktiziranja i što više čistokrvne akcije.

Syndicate screenshots

Boss fightovi zapravo su borbe protiv drugih agenata, a pošto i oni imaju napredni čip, sposobni su izvoditi zabavne stvarčice poput postajanja nevidljivima ili umnažanja, dok Mile može koristiti samo svoj DART Vision za usporavanje vremena, ostale aplikacijice ne pale. Stvari su tu malo jednolične: bossovi se ponešto razlikuju u metodama napadanja, oružjima ili spomenutim điđa-miđama koje im omogućuje čip, no borba protiv njih zapravo je uvijek isti proces, koji se sastoji od izbjegavanja njihovih napada, pravilne odluke za korištenje usporavanja vremena te udaranja po njima u najranjivijem trenutku. I onda opet. I opet. I… Da. Razvojni tim se dosjetio mudre odluke da nam oduzme Persuade i Suicide aplikacije na neko vrijeme u jednom dijelu igre, što bi, pretpostavljamo, trebalo učiniti stvari napetijima, no zapravo je samo pomalo naporno. Loša odluka momci i cure, loša odluka.

Protivnici su dosta agresivni i davat će sve od sebe da vas istjeraju iz zaklona.

Težina igre je pristojna, AI je dosta agresivan i davat će sve od sebe da vas istjera iz zaklona granatama ili vas čak proba okružiti ukoliko je to moguće. Ne možemo reći da su najmudriji neprijatelji protiv kojih smo ikada igrali, no definitivno su inteligentniji od praznoglavih morona u brojnim drugim naslovima ovog žanra. Zahvaljujući agresivnom i solidnom AI-u, za prelazak nekih dijelova trebalo nam je ponešto više vremena, što zapravo podržavamo jer volimo izazov. Ili smo samo mazohisti. Kako hoćete.

Syndicate screenshots

Dok se singleplayer malo muči s nekolicinom spomenutih problema, Syndicate zato ima co-op koji pozitivno iznenađuje. Dakle, četiri igrača zajedno prelaze jednostavne misije, kao što su krađa hard diskova ili ubojstvo zadane mete, a poanta je u kvalitetnom timskom radu, jer ćete drukčije teško doći do kraja nivoa. Co-op traži drukčije razmišljanje od kampanje, potrebno je konstantno kretanje, a svaki trenutak je napet i nabijen akcijom. Moguće je healanje ozlijeđenih suboraca, pa čak i rebootanje jednom kada prime previše metaka, no važna je odluka kada to učiniti, budući da za vrijeme izvršavanja tih zadataka ne možete raditi ništa drugo. Mudro je igrati s punom postavom od četiri igrača, budući da misije očito ne prilagođavaju težinu broju igrača i predstavljaju malo prevelik izazov s manje suboraca. Igranjem online dobivate bodove, koje ćete trošiti na napredak lika, oružja ili aplikacija koje koristite, a sistem napredovanja je vrlo dobro odrađen i igranje online je podosta ovisničko iskustvo upravo zbog njega.

Igrin svijet trudi se izgledati futuristički, čini nam se kao da je kao nekakav uzor poslužio kultni film Blade Runner, a neki elementi nas čak podsjećaju na Mirror’s Edge. Sučelje je jednostavno i odgovara ugođaju, a zapravo je dio čipa koji smo spomenuli toliko puta i ne zamara viškom informacija već otkriva samo esencijalne detalje. Grafika nas nije posebno impresionirala: iako na momente zna zablistati i izgledati vrlo kvalitetno, usudio bih se reći da je većinom ipak malo ispodprosječna, a posebice je iritantna sveprisutna blještavost te cake poput lens flarea koje znaju čak i onemogućavati normalno igranje. Čitamo kako ti problemi posebno pogađaju PS3 verziju, a čuda li, to je upravo verzija koju smo imali priliku odigrati. Dizajn interijera je nekad malo problematičan, primjerice – vrata kroz koja treba proći su ponekad nedovoljno jasno označena.

Syndicate screenshots

Što se glazbe tiče, nema razloga za paniku – onaj loš dubstep koji smo čuli u trailerima za igru ipak nije u njoj, a pozadinska glazba je solidna i prati razvoj situacije na ekranu. Voice acting je pristojno odrađen. Nije nas ostavio bez daha, no ipak je primjetno da se iza mikrofona našao pokoji glumac s iskustvom.

Syndicate je zapravo jedna solidna pucačina s nekoliko odličnih ideja koje jednostavno nisu realizirane kako treba. Igra ima solidan setting, no priča je predvidljiva, neoriginalna i kratka, a s likovima je nemoguće osjetiti ikakvu povezanost. Mogućnosti koje omogućuje čip su zabavne, no mogle su biti i ogirinalnije. U ovakvom naslovu očekivali bismo i ponešto inovativnija oružja, ali možemo pohvaliti barem njen energični ritam te agresivan AI. Singleplayer definitivno ne blista (no hej, zato grafika blješti, nažalost – doslovno) i teško da ćete mu se vratiti, no co-op zato je uistinu jako dobro odrađen, njegov sistem napredovanja te napetost koju nudi mogao bi biti razlog da Syndicate upalite još koji put. Definitivno nije riječ o lošoj igri, no potencijal je mogao biti i bolje iskorišten.

Što vi kažete – jeste li zaigrali Syndicate? A originalnog prethodnika? Planirate li to učiniti nakon ove recenzije? Uh, koliko pitanja. Proceduru znate – ako ste registrirani, svoje komentare možete ostaviti ispod ovoga teksta.