Činjenica da je Noć vještica upravo prošla ne mora značiti da je sezona zastrašivanja završila. Baš naprotiv – hladnije i kišovito vrijeme pravi je poticaj za baciti se na neki upečatljiv horor naslov. Treće poglavlje antologije Dark Pictures, sada nam već dobro poznatog razvojnog studija Supermassive Games, donosi još jedan takav sablasni bombončić upakiran u celofan napetosti, klaustrofobije i tjeskobe.

Za one koji možda nisu najbolje upoznati s Dark Pictures Anthology serijalom, radi se o igrama koje nalikuju malo dužim interaktivnim filmovima s gomilom različitih završetaka, te određenim brojem igrivih likova od kojih svi mogu okončati tragično. Sve su igre u serijalu koncipirane kao zasebne priče pa se tako u prvom nastavku susrećemo s duhovima prošlosti na sablasnom brodu Man of Medan, dok se u drugom radnja seli u mjestašce Little Hope čija je zanimljiva prošlost vezana kako za vještice tako i za jednu mračnu tragediju bližu sadašnjosti.

House of Ashes smješten je u nešto bližu prošlost, odnosno u 2003. godinu, kada operacija traženja oružja za masovno uništenje u Iraku pođe po zlu. Potpukovnik zračnih snaga SAD-a Eric King i njegov tim dolaze na lokaciju te ulaze u zasjedu iračkih vojnika, nakon kratke izmjene vatre tlo se pod njima počinje urušavati i vojnici propadaju ispod površine zemlje u tisućljećima star akadski hram. U datom trenutku spuštanje dublje u nepoznato izgleda kao jedini mogući izlaz, no ubrzo postaje jasno da je podzemlje krcato krvožednim beštijama koje su tisućljećima bile zakopane ispod površine zemlje.

Pozabavimo se za početak s likovima koji su okarakterizirani bolje nego ikad prije. Igrač ovaj put upravlja s četvero američkih vojnika i jednim iračkim, što donosi odličan pogled na ozračje tijekom iračko-američkog rata te napete odnose s obje strane. Spomenuti vojnik Eric King dolazi u ratom zahvaćeni Irak u potrazi za kemijskim oružjem, a ondje ga dočekuje njegova supruga, inače terenska službenica CIA-e Rachel King te njezin šaroliki tim. Već se na samom početku jasno nazire kako je jedna od sporednih grana fabule vezana za komplicirane odnose između Erica i Rachel. Njihov brak je već neko vrijeme na klimavim nogama, razdvojenost zbog prirode njihova posla i fatalna nesreća iz prošlosti samo su neki od razloga zašto njih dvoje imaju drugačije poglede na svoju vezu. Uz sve privatne probleme, Eric svojim dolaskom preuzima zapovjedništvo, što nije najbolje sjelo ni Rachel ni ostatku njene uigrane ekipe.

Prvi poručnik Jason Kolchek i narednik Nick Kay druga su dva igriva lika. Jason i Nick prvotno nisu oduševljeni Ericovim dolaskom, no iz poštovanja prema Rachel odlučuju što bolje sakriti svoje nezadovoljstvo. Između njih također postoji složena mreža osjećaja i odluka koje pažljivo birate kroz njihove međusobne dijaloge. Upravo ti dijalozi tvore uvjerljivu emocionalnu povezanost s likovima, a neki naoko nebitni razgovori ne ostavljaju vas ravnodušnima. Veze između likova puno su čvršće i uvjerljivije nego u prethodnim nastavcima, a čudnih i nepovezanih odabira i razgovora u globalu je manje nego prije. Tako Jasona i Nicka, a u jednu ruku i Rachel, prvenstveno veže njihova zadnja misija koja je pošla po zlu. Dok je Nick zbog svojih osjećaja u vezi te situacije mislima gotovo odsutan, Jason prijatelja ne odlučuje napustiti u nevolji pokušavajući mu objasniti kako je to bio samo nesretan slučaj.

Likovi su ovoga puta okarakterizirani bolje nego ikada, a veze među njima puno su uvjerljivije.

Posljednji i meni najzanimljiviji lik je poručnik iračkih kopnenih snaga Salim Othman. On je jedini igrivi lik s iračke strane, koji se nesretnom igrom slučaja ponovno našao na bojišnici. Kroz njegove oči napokon dobivamo drugačiji pogled na cjelokupnu problematiku iračko-američkih odnosa i besmisla rata.

Priča zvuči dobro, no s pravom se pitate kako će vas točno ova igra prestrašiti? Likovi se nalaze u bezizlaznoj situaciji, živi zakopani u mračnoj dubini okruženi neprijateljima koji vrebaju iza svakog ugla, a jedini izlaz je ulaženje dublje u taj pakao. Iako u ovom nastavku prvi put ne igramo s civilima već s ekipom koja je istrenirana za ono najgore, ta činjenica ne umanjuje užase s kojima se susreću. Suočeni s nečim potpuno nepoznatim i nevjerojatnim njihova sofisticirana oružja postaju gotovo beskorisna. Nesigurno tlo pod nogama koje se neprestano trese, uski i skučeni prolazi, te sama radnja koja se više naslanja na potenciranje određenih strahova kroz duži period igranja nego na brzinsko plašenje igrača .

Dobar dio straha proizlazi iz klaustrofobičnog okruženja uskih i mračnih hodnika.

Mislite li da to samo po sebi nije dovoljno, igra pred vas baca novu nepoznatu vrstu neprijatelja, leteće krvopije kojima tek treba pronaći slabost. House of Ashesu definitivno ne fali krvi, kao ni spektakularnih načina umiranja. Možete se tako nagledati svega i svačega: od probadanja kopljima, odrubljivanja glava, odstranjivanja raznih ekstremiteta pa sve do vađenja iznutrica i probadanja lubanja. Ovakva razina brutalnosti zapravo je fascinantna i ne viđa toliko često u drugim igrama.

Očekujete li neke novitete na području samog gameplaya, tu ćete ostati kratkih rukava. House of Ashes je po tome gotovo identičan svojim prethodnicima. Nemojte me krivo shvatiti, za jednu interaktivnu horor dramu to je dobitna kombinacija koju ne treba drastično mijenjati. Formula se sastoji se od sekvenci u kojima trebate odabrati određeni odgovor, te quick-time sekvenci kada točnim odabirom tipki morate reagirati u pravom trenutku.

Noviteta u gameplayu nema, no to nužno ne mora biti loša stvar.

Zadovoljstvo je vidjeti kako su developeri poslušali kritike publike pa su situacije u kojima su kretnje likova nespretne zbog loše pozicije kamere u potpunosti izbjegnute. Iako je kretanje likova u mnogim situacijama još uvijek pomalo sporo i tromo, problemi vezani za nespretnu interakciju s objektima vješto su odstranjeni. Prilikom slobodnog istraživanja kamera je gotovo uvijek pozicionirana iza leđa lika, što je odlična alternativa nespretnim pozicijama iz prethodnih nastavaka.

Ako ćemo baš cjepidlačiti, jedan od razočaravajućih elemenata su karakteristike likova koje su kroz sva tri nastavka igre neobično detaljne. One se mijenjaju doslovno nakon svakih par rečenica, a možete ih pogledati u svakom trenutku unutar menija. Iako bi one možda trebale imati utjecaj na moguće odabire, razgovore između likova ili određene događaje, to ipak nije tako.

Igrate li na normalnoj razini težine možete bez problema predvidjeti kada je koji lik u smrtnoj opasnosti, a čak i ako vam se dogodi da uprskate koji dio QTE sekvence do samog kraja možete se izvući ako ne promašite zadnji odabir u sekvenci. Sličan je koncept i sa razgovorima, kroz cijeli razgovor možete vući u određenom smjeru, ali ga doslovno promijeniti zadnjim odabirom odgovora u sekvenci. Ono što je dobro kod ovog nastavka jest da napokon možete odabrati težinu igranja, dodana su tri stupnja težine: Forgiving, Challenging i Lethal. Možete ih doslovno poistovjetiti s laganim, normalnim i teškim razinama, a razlike između njih odnose se na vrijeme za reakciju u QTE sekvencama.

Kad sve skupimo na jednu hrpu, House of Ashes je do sada najbolji dio mračne antologije. Svojom kvalitetnom karakterizacijom likova, vrlo dobro pogođenom tematikom i dobrim elementima horora tvori dobitnu kombinaciju. Mješavina brzog napucavanja s neprijateljem, istraživanja mračnog podzemlja drevnog Akada, interesantnih zapleta te neočekivanih preokreta ljubitelje interaktivnih drama neće ostaviti ravnodušnima. Potrebno vam je otprilike šest sati da završite igru, što je po mom mišljenju savršena dužina igre ovog tipa, no velik broj različitih završetaka nagnat će vas da igru odigrate barem još koji put.