Svi bi htjeli imati dugovječne looter shooter muzare kao što su Destiny ili Warframe, ali to je izuzetno teško postići. Naročito ako su besplatne, jer zasebni segmenti takvih igara poput progresije, loota i monetizacije moraju biti detaljno razrađeni i sjesti na svoje mjesto kako bi se dugoročno održao interes igrača. Ako to nije slučaj, ove igre nemaju sredine – ili su izvrsne i uspješne ili vrlo brzo padaju u zaborav.

The First Descendant na papiru ima sve što jedan uspješan, dugovječni looter shooter treba imati: fokus na PvE, fantasy / futuristički otvoreni svijet koji dijelimo s drugim igračima i kul likove sa super moćima. Zašto onda nakon utučenih 70 sati ne osjećam ni najmanju želju da ovo opet zaigram?

Ista stara priča

Premisa The First Descendanta je jednostavna – vanzemaljska rasa zvana Vulgus napada planet Ingris, a vi kao potomak drevne izumrle rase preuzimate ulogu super moćnih Descendanta kako biste ga obranili. Poznata, jednostavna premisa koju su mnoge igre uspjele razraditi u kompetentnu priču što ovdje, nažalost, nije slučaj.

Baš naprotiv, priča je ovdje komično loša, klišeizirana i nema ni trunke originalnosti. Glavni negativci su praktički kopije DC-jevih Novih Bogova u Snyderovoj izvedbi te su parodijski loši samo zato jer su loši. Naravno, što bi takvi klišej negativci bili bez klišej motiva pa je ovdje to naravno lov na magični predmet koji će uzrokovati svojevrsnu sci-fi apokalipsu.

Igrina priča je tek izgovor da vas igra šalje od lokacije do lokacije.

Čak i kada filmići koji guraju priču izgledaju dobro, dojam pada zbog užasno lošeg, klišej dijaloga koji pritom nije sinkroniziran s ustima likova, barem ne kad se igra na engleskom. Možda najoriginalniji dio igre je činjenica da se jedan od početnih vanzemaljskih antagonista zove Greg. Kod nas bi se u lokaliziranoj verziji zvao Đuro. Moram li reći više?

Stvari su nešto bolje po pitanju 14 dostupnih Descendanta gdje svaki kroz priču dobije nešto vremena pod svjetlom reflektora. Naravno, očito je kako je nekima poput Bunny ili Lepica dano mnogo više pozornosti gdje ostali u usporedbi ostavljaju dojam plitkosti i nerazrađenosti. Zapravo, čitava priča i takva kakva jest ostavlja taj dojam plitkoga, naročito jer ovdje nema zadovoljavajućeg kraja nego je sve podređeno nekakvom obećanju budućeg sadržaja.

U suštini, čak i ako u The First Descendant uletite s dozom entuzijazma za priču, samo je pitanje vremena kada ćete posegnuti za tipkom za preskakanje svakog komada dijaloga i cutscene. Ja vam to odmah i toplo preporučam jer je 90% toga samo sadržaj za popunjavanje koji služi kao izgovor za repetitivnu strukturu igrinih misija.

Shoot me baby!

Što se tiče osnovne petlje gameplaya i strukture čitave igre, očito je kako je Destiny bio glavni uzor. Svijet se u igri sastoji od niza lokacija u kojima se borite protiv neprijatelja, izvršavate misije, ulazite u tamnice i slično, a usput vidite druge igrače kako rade to isto. Multiplayer komponenta je u tom smislu relativno dobro realizirana jer za većinu misija imate opciju spontano se priključiti drugim igračima (ili oni vama), a za neke, teže misije vam se nudi opcija matchmakinga.

No, bilo da prolazite kroz priču ili rješavate sporedne zadatke, misije su strašno neraznovrsne i vrlo brzo postanu repetitivne. Sve se svodi na tamanjenje određenog broja neprijatelja, obranu lokacije ili skupljanje predmeta. Iako to ne zvuči lošije nego u mnogim sličnim igrama, problem je u načinu na koji su neprijatelji osmišljeni i kako vam ih igra servira.

Dizajn misija je do bola generičan, a neprijatelji su praznoglavi.

Neprijatelji se, bez obzira na tip misije, teleportiraju neposredno do vas u valovima i toliko su praznoglavi da ih je moguće vrlo brzo potamaniti – naročito ako igrate s drugim igračima. Još gore, često ih se može tako brzo riješiti da nakon toga samo stojite i blejite u prazno, čekajući i do minutu-dvije da se sljedeći val pojavi. Taj ciklus se ponavlja iz misije u misiju, od početka do nepostojećeg kraja igre.

Ne pomaže što na kraju svake regije morate ići u specifičnu tamnicu na kraju koje vas čeka boss protivnik, a njihov dizajn je još repetitivniji i rekao bih sramotan. Svaki boss ima tri segmenta zdravlja, a kad jedan segment spustite na nulu, pojave se tri kugle ili druge slabe točke koje treba uništiti prije nego što im ponovno možete nanositi štetu.

Bossovi dolaze u dvije varijante – jedna zabavna, druga sramotna.

Situacija je nešto bolja s drugim tipom boss protivnika kroz void intercept misije. U tim misijama suočavate se s gigantskim colossus protivnicima koji bi komotno mogli poslužiti kao raid bossovi u drugim igrama. Ne samo da su vizualno impozantni i dobro animirani, nego često imaju i zanimljive mehanike koje zahtijevaju dobru dozu koordinacije sa suigračima kako bi ih se porazilo. Jedina zamjerka je što se borbe protiv svakog od njih odvijaju u relativno malenoj, ultra generičnoj areni i prava je šteta da nisu našli načina prirodnije ih ukomponirati u otvoreni svijet.

Unatoč tome, i te repetitivne misije se mogu izgurati zahvaljujući dobrom osjećaju napucavanja, kretanja svijetom i raznovrsnim likovima. Što se tiče kretanja, svaki lik ima sprint, dupli skok, i vrlo zgodnu kuku s kojom se može privlačiti udaljenim građevinama ili terenu, a neki likovi imaju i dodatne opcije za povećanu mobilnost. Korištenje kuke zna biti naročito zabavno jer se praktički kao Batman možete lansirati iz kuke u skok i tako nekoliko puta po otvorenim mapama kada to dozvoljavaju.

Napucavanje, kretanje svijetom i likovi su kompetentno odrađen segment igre.

Igrine regije su solidno dizajnirane i sastoje se o kojekakvih otvorenih područja gdje se obično kombinira priroda s modernom i futurističkom arhitekturom. Često to dosta lijepo i atmosferično izgleda pa se u početku pravi gušt kretati istima koristeći gore navedene alate i mehanike mobilnosti. Jedina primjedba je što su lokacije poprilično beživotne i sablasno tihe dok neki igrač ne pokrene misiju koja generira neprijatelje, što je problem i primjedba koja se vuče još od bete. Ima tu i hrpa kojekakvih futurističkih postrojenja, baza i pećina u koje vas igra često tjera, a koje su poprilično generične i nezanimljive, naročito jer u njima ove opcije za mobilnost ne dolaze toliko do izražaja.

Korištenje raznih pušaka, sačmarica, snajpera i pištolja je poprilično zadovoljavajuće i daje finu injekciju dopamina, naročito kada po ekranu krenu iskakati indikatori nanesene štete i drugi efekti. U tandemu s oružjima zabavno je koristiti i raznorazne sposobnosti titularnih Ascendanta koji u suštini predstavljaju nekakve labave klase. Primjerice, Lepic je DPS baca granate i pojačava štetu vlastitih oružja. Ajax je tenk koji projicira štitove i može reflektirati štetu protivnicima, Sharen je rogue koja se može skrivati i napadati protivnike iz blizine i tako dalje.

Progresija je u početku igre zadovoljavajuća, a kasnije zahtjeva strahovit grind.

Dobro je to realizirano do te mjere da, unatoč repetitivnoj strukturi misija, skupljanje resursa za craftanje Descendanta, oružja i nadogradnji ostaje jedini aspekt koji ima potencijala držati vas u igri na duže staze. Doduše, iako u početku nemate taj osjećaj, kasnije igra zahtjeva iznimnu količinu grinda da otključate gotovo bilo kakvo oružje ili lika. Šanse da specifični predmeti padnu variraju od 3% do 20% što vam dovoljno govori o vremenu koje je potencijalno potrebno uložiti. I povrh toga, RNG zna biti toliko zlonaklon da istu misiju morate ponoviti 20-30 puta, čak i kada je postotak da neki predmet padne visokih 20%.

Uz sve navedeno jasno je kako je čitava progresija namjerno usporena i dizajnirana da vas polako, ali sigurno gurne u in-game trgovinu. U njoj osim kozmetike možete kupiti predmete za ubrzanje brzine izgradnje predmeta ili jednostavno kupiti potrebne komponente, oružja i likove. Iako to nije ništa novo za free-to-play igre, u Warframeu barem možete premium valutu zaraditi trgovanjem s drugim igračima, dok ste ovdje za to primorani odriješiti kesu.

Puppet show

Već sam u nekoliko navrata spomenuo da igra izgleda dobro što je i za očekivati od Unreal Engine 5 naslova. Lokacije i likovi se naročito ističu u tom pogledu i na momente su pravi melem za oči. Ono što malo smanjuje dojam je dizajn i veličina korisničkog sučelja za vrijeme gameplaya. Sučelje često nalikuje na nekakvu mobilnu igru zauzimajući pozamašan komad ekrana bez opcije da ga smanjite ili uklonite neke segmente. Postoji opcija da potpuno uklonite sve elemente, ali onda ne vidite ni mapu niti gdje morate ići što tu opciju čini korisnom samo za hvatanje screenshota.

Ono što još dolazi do izražaja jest činjenica da igra pati od pravog uncanny valley efekta – cilja na vizualnu realističnost, ali ima strahovito uštogljene i čudne animacije. Bilo da se radi o filmićima ili gameplayu, i vama i drugim likovima fali fluidnosti u kretanju te češće imate dojam da se radi o nekakvim jezivim lutkama nego pravim ljudima. Ne pomaže što za vrijeme gameplaya likovi zapinju jedni za druge u prolazu ili kad ne proizvode nikakve zvukove prilikom kretanja i određenih radnji.

Slično kao i druge UE5 igre, trebat će vam relativno visoke specke da igru pogurate u višoj razini detalja i višim rezolucijama. Srećom, DLSS i FSR odlično odrađuju svoj posao pa ih možete koristiti da si podignete framerate bez brige da će pretjerano negativno utjecati na kvalitetu vizuala. Iako je igra prilikom lansiranja patila od brojnih problema poput nepouzdane veze, problema sa framerateom i nepouzdanog matchmakinga, mogu reći da je većina istih ispravljena u naknadnim zakrpama.

Kakvi-takvi temelji    

Kako sam rekao u uvodu, nakon odigrane dvije bete i 70-tak sati provedenih s igrom – nemam pretjeranu želju ni volju za povratak u The First Descendant. Koliko god jezgra gameplaya na momente bila zabavna, igrina uštogljenost, repetitivnost i struktura koja vas tjera na trošenje novca nedostaci su koje je teško zanemariti. Ne osporavam da igra ima dobre temelje da s vremenom preraste u dugovječan, kvalitetan proizvod, ali mislim da nas do te točke čekaju još  godine posla.