Svijet gaminga čarobno je mjesto u kojemu nikad ne možeš znati što te čeka iza ugla. Samo nekoliko godina unazad, povratak perzijskog princa činio se vrlo neizglednim te nije djelovalo kako je itko odlučan da ponovno oživi nekoć cijenjeni, no nepravedno zaboravljeni serijal o najpoznatijem Perzijancu. I dok su fanovi s velikim nestrpljenjem iščekivali visokobudžetni povratak na scenu s preradom Pijeska Vremena, iznenada su se pojavila dva izvrsna naslova koja itekako zaslužuju vašu pažnju. Prošlogodišnji Lost Crown bio je fantastična, ali pristupačna avantura s mnoštvom raznolikih neprijatelja, dok nam je The Rogue Prince of Persia odlučio dobrano nažuljati prste.

Perzijski ambijent i parkour ovoga puta fino su se smjestili u roguelike format, što i ne treba čuditi s obzirom da su Rogue dizajnirali isti ljudi koji su nam donijeli Dead Cells. Odmah na početku možemo reći da mistično ozračje PoPa u kojemu se manipulira s vremenom i umiranjem idealno sjeda u roguelite koncept te ga čak i narativno opravdava, što nije uvijek slučaj s igrama ovakvog tipa.

Pomalo ironično, upravo je ta narativna strana najslabiji segment igre. Priča u The Rogue Prince of Persia može se prepričati u nekoliko osnovnih, kriptičnih redaka o opsadi Huna, prinčevoj otetoj obitelji i neumornoj borbi za oslobođenje Perzije. Svi likovi izuzev Princa su jednodimenzionalni, ne postoji glasovna gluma, a čitav element meta-razgovora o ponovnim susretima likova kroz vrijeme gotovo da ni ne postoji.

Sukladno pravilima žanra, priča se polako odmotava svakim vašim umiranjem, a “pravi kraj” dobiva se višestrukim prelaženjem igre. Priča me ni u jednom trenutku nije zaintrigirala niti tjerala da igram dalje, no bogat univerzum Bliskog istoka vrhunski je predstavljen kroz audiovizualnu prezentaciju, dok je gameplay vjerno oživio sve glavne atribute koje vežemo uz Princa iz Perzije.

Glazba koja baca u trans

The Rogue Prince of Persia oduševio me već na prvi pogled sa svojom bezvremenskom crtić-prezentacijom i jarkim bojama koje baš stvaraju taj štimung antičke Perzije. Leveli po kojima se krećete su dovoljno raznoliki da vam ne budu dosadni, a opet tematski dosljedni pa očekujte kraljevske palače i vrtove, okupirane zidine iznad kojih sja krvavo sunce, oskvrnavljene knjižnice te bakljama osvijetljene rudnike.

Puno važnije, svaki od tih levela popraćen je izvrsnom glazbom koja vas uvijek tjera dalje. Riječ je o tematskom križancu između Bliskog istoka i moderne tehno glazbe koji je napravljen tako dobro da vas podsvjesno tjera u onaj blaženi flow u kojemu samo skakućete uokolo i ritmično pomičete glavom.

Primjera radi, jedan od levela odvija se u neprijateljskom kampu prepunom Huna, a popratna glazba neodoljivo podsjeća na grleno pjevanje kakvo koristi poznati band The HU, koje vam ovim putem toplo i preporučujem! Da ne duljim, u našim redovima Rogue Prince of Persia ozbiljno konkurira kao igra s najboljom ovogodišnjom glazbom te garantiramo da nećete ostati imuni na njegove brze i divlje taktove (op. ur.: recenzent očito nije igrao Expedition 33 i Death Stranding 2).

Autentično PoP iskustvo vrlo je izraženo i u petlji gameplaya u kojoj centralno mjesto nema magija već akrobatske vještine i vojnička borba prsa o prsa. Kada radi kako treba, gameplay je iznimno atraktivan i zabavan, ponajprije zbog sustava kretanja.

U Rogue Prince of Persia akrobacije nisu samo dio šminke i estetike već ključni način prelaska. Bez oslanjanja na magiju, na sva područja dolazite isključivo skakutanjem i veranjem po zidovima, s time da animacije glatko prelaze jedna u drugu te se mogu prekidati po želji, što praktički znači da su leveli vaše igraonice.

Savladavanje perzijskog parkoura omogućit će vam da protivnicima skačete po glavi ili da ih napadnete s leđa, a pogotovo će biti korisno kada ćete trebati osigurati idealnu poziciju kako bi ih gurnuli u mnoge prostorne zamke poput šiljaka, biljki mesožderki ili visokih provalija, čime ih rješavate u trenutku.

Zanimljivo, ali prostorne zagonetke nikada mi nisu bile teške, a u igri postoji svega nekoliko opcionalnih ruta koje vam nude klasični PoP izazov s rotirajućim pilama, vatrom, otrovom i svim ostalim divotama koje su idealne za liječenje niskog tlaka. S obzirom da je riječ o roguelite naslovu, očekujte proceduralno generirane levele s raznim nagradama i resursima koje potom koristite da bi se ojačali u vašem kampu, u koji stižete svaki puta kada umrete.

Sedam puta padam, osam puta ustajem

Po uzoru na roguelite naslove, svaka smrt vraća vas na početak, s time da postepeno ojačavate svog lika trajnim poboljšanjima te si tako olakšavate daljnje probijanje. Moram priznati da je sustav napredovanja mješovita vreća. Primjerice, umirući igrajući otključavate razne talismane, odnosno privremena poboljšanja koja sakupljate tijekom svakog prelaska. Oni variraju od banalnih s minornim pojačivačima štete do zlata vrijednih poput onih koji vam daruju dodatni život ili mogućnost paljenja protivnika.

Količina talismana koju možete nositi je ograničena, što samo pojačava tu draž gramzivosti kada se igrača dovede u situaciju da mora birati između više korisnih moći. Osim talismana, otključavate i razna oružja s kojima siječete Hune. Svako oružje ima svoje prednosti i mane, a lijepo je i što svako od njih donosi drugačiji osjećaj borbe pa nije isto udarate li s golim šakama, mačem, bodežima ili teškim bolama.

Ako ovome pridodamo i činjenicu da svako oružje ima svoj specijalni napad te da svako od njih možete privremeno nadograditi u specijaliziranim dućanima skrivenim po levelima, dolazimo do fine raznolikosti koja sprječava dosadu, što je jako bitno kod roguelite naslova. Nažalost, trajna poboljšanja koja otključavate ubijanjem neprijatelja te sakupljanjem iskustvenih bodova vrlo su korisna, no lišena ikakve maštovitosti te se najčešće svode na dodatni napitak za vraćanje zdravlja ili pokoji novčić više pri svakom novom pokušaju.

Otključavanje privremenih ili trajnih poboljšanja zahtijeva trošenje zlatnika ili mračnih duša, a obje valute gotovo isključivo dolaze od ubijanja neprijatelja. E sad, borba s neprijateljima, posebno onim manjim, zapravo je najteži dio igre. Veliki šefovi daju se nabrojati na prste jedne ruke i nikada mi nisu predstavljali problem, što je vrlo diskutabilna odluka u dizajnu.

Primjerice, posljednji šef u igri je general Huna te ima dvije faze i obje sam riješio iz prvog pokušaja bez prevelikih poteškoća. S druge strane, prelazak prvih razina u početku bi mi zadavao redovne glavobolje te me tjerao da preispitujem svoje životne odluke.

Naravno, poanta roguelite naslova je da moraš pokušavati ponovno i ponovno te učiti na svojim greškama i postepeno postajati bolji, no mislim da je omjer težine šefova i običnih protivnika nelogičnom omjeru jer sam se redovito više znojio pri običnom susretu s nekoliko razbijača nego u grandioznim bitkama s hunskim generalima.

Tehnička strane igre je zadovoljavajuća, no nije bez svojih nezgodnih problema. Imao sam nezgodnih trenutaka u kojima igra nije odmah registrirala moje komande, što se zbog vrlo fluidnog gameplaya itekako osjeti. Također, u dva navrata imao sam zamrznuti ekran zbog kojeg sam morao ugasiti igru i početi ispočetka, što nije pohvalno. Ruku na srce, zakrpe redovno stižu tako da će tehničko stanje zasigurno biti bolje u vrijeme izlaska naše recenzije.

Moj prelazak glavne kampanje trajao je nešto manje od deset sati, no ovdje treba naglasiti kako nisam otključao sve medaljone, poboljšanja niti oružja, čak niti mnoge dodatne kostime. U svakom slučaju, nastavljam se družiti s igrom i nakon recenzije, premda moram priznati da i nije nešto bogata sadržajem.

Ono što me tjera da nastavljam igrati je zarazan gameplay i izvrsna glazba, što je za ovakvu igru i najvažnije, ali ne mogu ne primijetiti kako se “bezgranični” proceduralni leveli počinju ponavljati te više-manje znam na kojem dijelu me čeka kakav izazov.

Mislim da bi ova igra postala znatno bolja s kakvim DLC-jem koji bi malo produbio priču ili ubacio neke dodatne biome jer ovako imam dojam da je The Rogue Prince of Persia naslov za vrlo usku skupinu igrača. Ako žudite za naslovima poput Dead Cells i igraju vam se atmosferični izazovni naslovi, s ovim sigurno nećete pogriješiti. S druge strane, ako ste među onom skupinom igrača koji žele perzijsku avanturu u nešto opuštenijom tonu, puno ćete bolje proći ako se odlučite za prošlogodišnji The Lost Crown.