RECENZIJA: Fallout je postavio novi standard za serije po igrama

---

Čini se da je Fallout najbolji onda kad ga ekipa iz Bethesde prepusti drugim kreativcima. Tako je bilo s Obsidianovim New Vegasom, a tako je i s televizijskom serijom koja je prošlog tjedna dobila svoju prvu sezonu. Nisam mislio da ću ovo reći, ali kao dugogodišnjem obožavatelju izvornog materijala, Fallout serija čak mi je i premašila očekivanja.

Da se odmah ogradim – ne mislim da je ovo vrhunska serija i ne vjerujem da će pokupiti lovorike kao The Last of Us prošle godine. Bez obzira na to, Fallout serija mi je kudikamo kreativnija i napetija adaptacija od hvaljenog Last of Usa, ali to mogu reći iz perspektive igrača, tj. nekoga tko je prije gledanja serije upoznat s njezinim predloškom. Ovaj kritički osvrt stoga će biti posvećen upravo tom viđenju serije kao adaptacije igara, za publiku koja je s Falloutom već upoznata.

Nije baš sasvim korektno uspoređivati Fallout s The Last of Us jer su to dva različita pristupa. Dok The Last of Us samo prepričava događaje iz igara, Fallout serija ima originalnu radnju unutar postojeće kronologije igara. Međutim, moram reći mi je Falloutov pristup puno draži jer je me podsjetio na Fallout igre i zašto ih volim, a opet je dostavio nešto novo, tj. radnju koja me intrigira i drži u neizvjesnosti unatoč tome što već poznajem svijet u kojemu se ona odvija. Nije ovo prva serija po igrama koja je izvela takvo što, ranije smo imali Halo i Twisted Metal, ali je Fallout naspram toga jedna viša razina.

Serija savršeno predočava neke od temeljnih motiva Fallouta.

Serija savršeno predočava neke od temeljnih motiva Fallouta, na primjer naivnost pripadnika Vaultova, brutalnost vanjskog svijeta, licemjernu stranu raznih ideologija, konfliktan odnos između osjećaja dužnosti i moći, itd. Prvenstveno je to postignuto kroz glavne likove koji svijet Fallouta doživljavaju i na načine kako to u igrama nije izvedivo.

Na primjer, u jednoj epizodi je vodeća junakinja Lucy cijelo vrijeme zarobljena te u mukama spoznaje kako u vanjskom svijetu vlada zakon jačega. U Fallout igrama smo više puta zarobljeni, ali nije kao da su nam ruke vezane i da smo u lancima čitavih sat vremena. Igre svoju nemilosrdnost pokazuju tako da vas otjeraju na Game Over ekran, što si serija ne može priuštiti pa pronalazi drugačije načine za prikazivanje poteškoća u svijetu Fallouta.

Za razliku od igara, serija pa pronalazi drugačije načine za prikazivanje poteškoća u svijetu Fallouta.

Slično je je recimo i u slučaju drugog lika, Maximusa, koji se osjeća nadmoćno kad uđe u Power Armor. Svi smo valjda imali isti taj osjećaj, no Maximus u seriji vrlo brzo uvidi kako nije baš najbolje istreniran za korištenje tog oklopa. Više se puta nađe u škripcu zbog toga, što se pak nikad ne događa u igrama. I to mi je odlična stvar – likovima u seriji događaju se stvari koje ne proživljavamo kao protagonisti u igrama.

Zgodno mi je kako smo kroz lik Maximusa dobili sliku i priliku moralnih dilema kakve imamo u igri. Nekad nam želje i interesi u Fallout igrama nisu uvijek usklađeni. Nekad moramo pristati na kompromise da bismo izvukli živu glavu. I upravo se to u seriji događa Maximusu te u više navrata vidimo da je neodlučan između onoga što bi trebao učiniti kao pripadnik svog bratstva i onoga što mora učiniti kako bi sačuvao živu glavu. Uz to je još simpatično kako mu se događaju greške u procjeni situacija, što je isto jedna od stvari koje se igraču mogu dogoditi u Fallout igrama. Mislim da je to stvarno posebno, kad neki sasvim drugi medij uspije prenijeti ono što je svojstveno igrama.

Posebno je kad drugi medij uspije prenijeti nešto što je svojstveno igrama.

Dakle, s jedne strane imamo poznate elemente Fallouta, a s druge strane neistraženi teritorij. Ta kombinacija u seriji funkcionira uspješno, iako postoje trenuci kad priča ne djeluje baš originalno. Sam pokretač radnje za Lucy je doslovno mješavina zapleta za Fallout 3 i 4, što mi isprva nije sjelo, ali su me kasnije dobili simpatičnom referencom na prvi Fallout i defektnim čipom za pročišćavanje vode.

Svidjela mi se ideja da serija proširuje pozadinsku priču igara prikazujući događaje prije pada bombi, kroz prisjećanja Ghoula iliti Coopera Howarda. Priča o zavjeri Vault-Teca u seriji je predočila ono što je u igrama bilo tek natuknuto u kraćim i nedorečenim crticama, a ovdje se fino uklopilo u stvaranje slike kako postapokaliptična Amerika leži na trulim temeljima. Dojmila me se misao o smaku svijeta kao biznisu na kojemu se treba zaraditi. Isto tako su mi se svidjela razna prepiranja o tome što predstavlja problem postapokaliptičnog svijeta i koje je rješenje prihvatljivo za taj problem.

Priča o zavjeri Vault-Teca u seriji je dočarala ono što je u igrama bilo tek natuknuto u kraćim i nedorečenim crticama.

E sad, vjerujem da je taj dio o enigmatičnoj prirodi Vaultova serija mogla iskoristiti jedino u svojoj prvoj sezoni. Sad kad gledatelj zna većinu pozadinske priče, trebat će iskoristiti nešto novo. Tu vidim prostor za Enclave jer je taj dio ostao nedorečen. Mislim da je bila loša odluka spominjati Enclave već u prvoj epizodi serije, bez ikakvog objašnjenja o čemu se tu radi. Ne treba to pojašnjavati fanovima Fallouta, ali nova publika će imati upitnik nad glavom – i to sve do sljedeće sezone.

Mislim da je podjela priče na osam epizoda baš optimalna. Bilo bi naporno da je više od toga, a ovako je tempo dosta dinamičan i svaka epizoda ima neke specifične događaje za sve likove. Rekao bih kako serija definitivno postaje bolja što sezona odmiče i prva mi je epizoda bila čak i najslabija, gledajući unatrag. No, to „najslabije” i dalje je sjajno otvaranje, pogotovo u prikazu uništenog svijeta. Baš kao i Bethesdine igre, serija fino gradi napetost do trenutka kad nam prikaže što je ostalo na površini Amerike krajem 23. stoljeća. A onda u drugoj epizodi još bolje pokazuje čudnovatost svijeta čim Lucy dođe do prvog naselja.

Da cjepidlačim, seriji bih mogao zamjeriti dosta detalja koji su možda neautentični. Na primjer, Vaultovi su u pravilu uvijek bili skriveni pod zemljom, s ulazom iz spilje, a ovdje Vault 33 vidimo praktički sa crvenim tepihom na površini i velikim vratima na kojima jasno stoji da je to Vault 33. Razumijem zašto – gledatelju treba na neki način sugerirati mjesto radnje (pogotovo kad serija prikazuje više Vaultova), ali eto – nije skroz dosljedno svijetu Fallouta. Nevezano za autentičnost Fallout svijeta, postoje i neke nedorečenosti. Na primjer kod lika Moldaver, koji ima preko 200 godina, ali se nikad ne otkrije kako, a nisam siguran da će to uopće biti relevantno za objašnjavanje u idućoj sezoni.

Bez obzira na to, mislim da je Fallout serija itekako vrijedna gledanja svim fanovima ove franšize. Dobro prenosi neke osnovne koncepte i motive iz samih igara te priča svoju priču iz interesantne perspektive. Potencijala svakako ima i za još jednu sezonu, a kako stvari sada stoje – prije ćemo vidjeti tu 2. sezonu nego novu Fallout igru. Samim time, mislim da biste seriji trebali dati šansu, uz savjet da ne odustanete nakon prve epizode jer kasnije postaje bolje.