HCL preporučuje: Wrath: Aeon of Ruin – ima vezu sa starim Quakeom

Stari Quake ima nasljednika. Spiritualnog, doduše, ali i to je više u smislu tehničke strane jer se Wrath: Aeon of Ruin vrti upravo na tehnologiji prvog Quakea. Ima tu još pokoja poveznica, no Wrath je ipak više stvar za sebe što u ovom slučaju funkcionira sasvim dobro. Izazovna pucačina koja i na normalnoj težini neće puno opraštati ako se ne razmišlja dok se napucava okolo naokolo.

O kakvoj se igri tu radi?

• Kretanje skoro kao na klizaljkama – Kako je vrijeme prolazilo, a stilovi se u pucačkim igrama počeli mijenjati, brzo kretanje tako je postajalo sve sporije. Wrath poput drugih retro pucačina vraća osjećaj kretanja koji je skoro kao da smo na ledu, no “čvrste” kontrole drže našeg lika na položaju u kojem ga želimo usmjeriti. Čak i u pokojoj platformerskoj dionici, ne može se okriviti kontrole ako nam lik odleti dalje nego što smo planirali. Tu je riječ o jednostavno krivoj procjeni kad skočiti u zrak.

• Sustav snimanja pozicije koji se troši – Izazovnost kombinirana sa snimanjem pozicija koje nisu neograničene donosi dodatni sloj napetosti jer možda ne treba uvijek snimiti nakon većeg sukoba. Pogotovo ako imate mali broj kosturskih glava koje vežu našu dušu za lokaciju kad pritisnete quick save. Ovo je zanimljiva odluka pogotovo ako nemate naviku svako malo snimati. Doduše, u opcijama se može uključiti neograničeno snimanje pa svako može igrati kako želi.

Zašto bi ovo trebalo igrati?

• Impresivna arhitektura razina – Wrath: Aeon of Ruin podijeljen je na tri poglavlja po pet razina. Dok su hub svjetovi nelinearni pa se može birati što prvo krenuti čistiti, leveli su priča za sebe. Svaka od razina je pametno dizajnirana tako da ostavlja dojam kompleksnosti, a opet mapa nije potrebna jer se teško može izgubiti unutra. Kad se pokupi novi ključ, nije potrebno stati i razmisliti gdje se nalaze vrata koja se sad mogu otvoriti jer je dizajn takav da su lokacije kvalitetno povezane. To je pogotovo vidljivo među posljednjim levelima. Pohvala ide i što se nisu forsirali elementi poput vrata kroz koja kad se prođe dobijemo krila ili vrata koja uništenim dijelovima razine vrati stabilnu strukturu. Ono što dodatno treba pohvaliti kod dizajna su i pametno posložene tajne za otkriti. Od onih jednostavnih poput pogledati ispod stepenica do naočigled skrivenih. Iako broj levela nije velik, u prosjeku traju između kojih 30-40 minuta pa se može reći kako se Wrath neće vrlo brzo završiti.

• Arsenal naoružanja za svaku situaciju – Hrpe protivnika zahtijevaju i kvalitetno naoružanje i srećom po nas Wrath na ovom području nije zakazao. Od početne oštrice čiji je sekundarni napad letenje kroz zrak, pištolja, sačme, pa čak i strojnice koja ispaljuje zube sve do razornog buzdovana. Zašto razorni? Pa osim što je odličan osjećaj sabijati protivnike, kad se skupi deset duša alternativni napad je njihovo razbijanje u hrpe projektila koji uništavaju sve pred sobom. Tu je i demonska puška čiji se laser veže na više protivnika kad su blizu jedni drugima, a sekundarni napad je pretvaranje neprijatelja u kristal koji se može lagano razbiti. Oružja neće nedostajati, ali metaka može ako se pametno ne troši, pogotovo u većim bitkama.

• Srce, štit, jaje, napitak, prsten, oko…  Osim oružja, život spašavaju i dodatni elementi koji se skupljaju po razinama. Tako imamo srce kojeg kad konzumiramo vraćamo zdravlje ubijanjem protivnika. Suprotnost tome je štit kojeg kad se aktivira spusti zdravlje na 1, ali smo potpuno neranjivi tijekom trajanja tog efekta. Tu je i granata koja uvlači protivnike u crnu rupu. Pa i jaje iz kojeg izraste stacionarna strojnica. Oko otkriva tajne, a prsten izbacuje struju. Nije to sve što je dostupno, ali je svejedno riječ o zanimljivim dodacima koji bitkama dodaju još malo začina za bolju zabavu.

Gdje ću pronaći igru?

Wrath: Aeon of Ruin dostupan je na PC platformi po cijeni od 24,99 eura, a nekad u budućnosti trebao bi stići i na konzole.