Isplati li se danas zaigrati staru WW1 pucačinu Verdun?

---

Prvi svjetski rat, ili “The Great War” kako kažu Englezi, zapravo je manje “slavni” rat. Poput starijeg sina koji malo padne u drugi plan kad se pojavi nova bebica, te postane prvi, a ne jedini. Prvi svjetski rat nije toliko često glavna tema igara, a još manje filmova, no ipak postoji jedan serijal igara kojeg nikad nismo počastili recenzijom. Nema neko službeno ime, pa ga se većinom pamtilo kao “znaš one WW1 multiplayer pucačine”, jer nije visokobudžetni serijal i ne dolazi od nekog razvikanog developera. BlackMill Games je sam svoj majstor – i razvojni studio i izdavač. Njegova ruka još davne 2015. bacila nas u rovove Prvog svjetskog rata, točnije najpoznatiju bitku zapadne fronte.

Bitka za Verdun, gradić po kome je igra i dobila naziv, inače je bila najduža bitka Prvog svjetskog rata, vođena skoro čitavu 1916. godinu. Napadačke snage njemačkoga carstva procijenile su da upravo tu mogu probiti famoznu Maginotovu liniju obrane Francuske. Ono što je zamišljeno kao brzinska operacija, poput cijelog toga rata, pretvorilo se u gadnu rovovsku bitku gdje su se ofenzive i kontraofenzive često izmjenjivale, a potom se došlo i do skoro potpunog zaključavanja linija. Osvojiti metar tuđeg teritorija postala je skoro pa nemoguća misija, pa se konflikt i otegao na cijelu godinu, a francuske snage izašle kao pobjednik.

Ta povuci-potegni priroda bitke prenesena je i u samu igru, pucačinu iz prvog lica, koju je moguće doživjeti isključivo u multiplayer formatu. U glavnom modu zvanom Frontlines dvije zaraćene frakcije sučeljavaju se na devet različitih bojišta oko Verduna kako bi zauzeli tuđi rov, te ga obranili jednom kada to uspiju. Za uspješno osvajanje rova dobije se bod, a tko ima više bodova na kraju meča biva proglašen pobjednikom. Budući da je Verdun nešto starija igra, nema toliko aktivnih igrača, no ostatak mjesta u bitci 32 vs 32 popunjava umjetna inteligencija, koja usput i nije nešto inteligentna.

Ono što ističe ovu igru je taj iznimno prizemljeni doživljaj rata. Nije vam ovo brzo napucavanje kakvo koriste Call of Duty igre. Tempo je u Verdunu dosta sporiji, gdje je jedan metak dovoljan da vas liši života. Nemate sa sobom čitav arsenal oružja, nego samo ono što vaša klasa nosi, a to može biti i samo jedan pištolj, uz dalekozor kojim možete pozvati artiljeriju jednom u valjda pola sata (pretjerujem).

Kada kažem klasa, nemojte pomisliti ni na onu standardnu podjelu na četiri klase kao u Battlefield igrama, već je ovdje prisutno više vojnih bataljuna i s jedne i druge strane, a svaki je opremljen drugačije. Onaj spomenuti pištolj i dalekozor ima glavni oficir svake od 8 manjih postrojbi koju čine još tri člana (4*8=32), dok ostali članovi imaju razne puške.

Mape jesu velike, ali ne i ogromne, jer su zamišljene da ih prolazite isključivo pješke. Konje i prototipe prvih tenkova, nije moguće koristiti, premda jesu vidljivi kao žrtve bojišnice. Uništeni tenkovi i preminuli konji poslužili su zato stvaranju iznimno uvjerljivog prikaza tog povijesnog rata, tj. jako dosljednom audio-vizualnom prikazu. Još uvijek su se koristile staromodne i raznim bojama ukrašene odore, pa se određene francuske postrojbe ističu svojim plavim kaputima i žarko crvenim hlačama.

Ranjeni vojnici očajno vrište, artiljerija prodorno bruji, naredbe na njemačkom, francuskom i engleskom odjekuju gusto popunjenim rovovima koje brzo razrijedi dobro plasirana granata. Navučete gas masku i mislite da ste sigurni od bio-oružja kada iza sebe čujete vrisku suboraca zapaljenih bacačem plamena.

Međutim valja uzeti u obzir kako se radi o igri iz 2015. godine pa grafički nije baš impresivna. Rekao bih da to nije bila ni te godine kada je izašla. Još jedan minus bio bi manjak modova za igranje koji je nažalost još izraženiji sada kada nema toliko igrača. Osim glavnog Frontlines moda, izvediv je još i svojevrsni kooperativni mod gdje do četvero igrača zajedno brani liniju od valova nadolazećih (priglupih) protivnika. Team Deathmatch je većinom neigriv jer se ne popunjava kompjuterski generiranim protivnicima, međutim ako imate dovoljno prijatelja nije problem stvoriti vlastiti server. Vrijeme ubacivanja u postojeći meč i kreacije vlastitog međutim, odlično je te sve radi bez problema.

Unatoč tome što nije razvikani visokobudžetni naslov, Verdun radi dobro to što je i trebao, a trebao se istaknuti drugačijim gameplayem, ako već ne vrhunskom grafikom i skupim glasovnim glumcima. Ističe se zato jako atmosferičnim i prikladnim audio-vizualnim doživljajem strahovitog Prvog svjetskog rata: od jecaja ranjenika do autentičnih odora i puški, kao i činjenice da sa sobom ne nosite čitav arsenal oružja. Nije potrebno mnogo da se eliminira protivnika, a nije potrebno mnogo ni da se izgine.

Istina je da Verdun nema mnogo sadržaja jer je broj modova multiplayera mali, a single-player ne postoji. Istina i da mu ne bi škodila kvalitetnija grafika, no treba istaći da i dalje nije kasno da okupite ekipu i za malo novca ulupate par desetaka sati u ovaj stariji naslov.

Za sve one koji su željni ipak nečega modernijeg, neka vas raduje informacija da postoje nastavci koji nas sele na ostale fronte, poput istočne i alpske, a ako vam ni to nije dovoljno moderno, marš na polje krajem svibnja! Bitku za Galipolje dočekat ćemo 21. 5. 2026.