Vidjeli smo Control Resonant u akciji i uvjerili se da Remedy opet zna što radi

---

Čvrsto stojim pri tome da je originalni Control jedna od Remedyevih najboljih igara – i to sam potvrdio visokih 90 bodova u svojoj recenziji. Igra nije bila savršena, ali mene je poškakljala točno gdje je trebala: intrigantna priča isprepletena s ludim lokacijama, zabavna borba u kojoj ste s nadnaravnim moćima koristili i okoliš kao oružje, i atmosfera koja je izgledala kao epizoda Dosjea X-a smještena brutalističkoj zgradi punoj živih hladnjaka i letećih gumenih patkica. Ako je originalni Control bio pilot epizoda tog istog serijala, Control Resonant produkcijski izgleda kao veliko zatvaranje sezone.

Imali smo prilike baciti oko na proširenu verziju gameplaya prikazanog na nedavnom State of Playu, uz niz novih informacija koje nam je podijelila ekipa iz Remedya. I na temelju svega viđenog, čini se da Control Resonant cilja biti sve što od jednog nastavka možete očekivati – veće, brže i bolje u gotovo svakom pogledu.

Više ne igramo kao Jesse Faden. Protagonist Resonanta je njen brat Dylan – lik kojeg donekle poznajemo iz originalne igre. Dylan je moćan, ali donekle nestabilan i asocijalan lik koji je cijeli odrasli život proveo u izolaciji – prvo kao zatvorenik, a zatim u komi. Sad je na slobodi, Manhattan se doslovno urušio sam na sebe kao posljedica anomalije Hissa, a Dylan je možda jedina osoba koja to sve može zaustaviti. Dobra vijest za one koji tek ulaze u Control svemir je da Remedy potvrđuje kako predznanje nije nužno jer je Resonant osmišljen kao samostalna ulazna točka.

Unatoč otvorenijoj strukturi svijeta, po pitanju priče ovo izgleda kao relativno linearna akcijska avantura / RPG. Dijalog u kojem birate što ćete reći ne vodi u različite ishode, nego služi da Dylanovim interakcijama date vlastite note i usput saznate više o bogatom svijetu koji Remedy gradi. Dylan nije sam u svojoj avanturi. Jedan od likova predstavljenih u prikazanom gameplayu je Zoe De Vera, djelatnica Federalnog ureda za kontrolu koja mu dodjeljuje misije i preuzima odgovornost za njegove postupke.

Dylan nije sam u svojoj avanturi.

Zoe je bila odsutna za vrijeme događaja iz prve igre pa nema pojma što se tamo događalo – ona uči o Dylanu dok on uči o vanjskom svijetu, i taj dinamičan odnos, hladan i nepovjerljiv na početku, izgleda kao jedan od ključnih narativnih pokretača igre. Zanimljivo je i to da glazba igra konkretnu ulogu u njihovom međusobnom zbližavanju. Zoe ima svoju pažljivo odabranu glazbenu kolekciju i Remedy naglašava da glazba nije samo pozadinska kulisa nego aktivni dio world buildinga. Za one privržene originalu, Jesse Faden ima određenu prisutnost, ali Remedy potvrđuje da nije igriv lik.

Originalni Control je imao hrpu potencijala za istraživanje, ali sve je bilo stisnuto unutar jedne zgrade imena Oldest House. Resonant to mijenja iz korijena i praktički vam kao igralište daje veliki komad anomalijom zahvaćenog Manhattana. U Resonantu je on podijeljen na više zona koje su vizualno međusobno različite, a Remedy je očigledno iskoristio izlazak iz Oldest Housea za maštanje. Do sada viđeni segmenti grada su impresivni, kaotični i grandiozno raskošni na način koji sterilni hodnici prvog Controla jednostavno nisu mogli biti. Posebno upadaju u oči one Inceptionom inspirirane vizuale gdje su se ulice i zgrade presavile same na sebe kao posljedica prostorno-vremenskog kolapsa, i to je vizualni identitet koji Resonantu daje tonu karaktera i instant prepoznatljivost.

Do sada viđeni segmenti grada su impresivni, kaotični i grandiozno raskošni na način koji sterilni hodnici prvog Controla nisu mogli biti.

Uz vizualnu raznovrsnost, struktura istraživanja je otvorenija nego prije. Postoji linearna putanja glavne priče i zasebni sporedni zadaci unutar zona, a između svega je dovoljno slobode za spontanim istraživanjem. Tome svakako pridonosi i kretanje koje je, sudeći po viđenom, jedan od upečatljivijih dijelova javno prikazanog gameplaya. Dylan lebdi, juri, doslovno manipulira gravitacijom i lijepi se uz površine koje krše svaki fizikalni zakon, tako da putovanje kroz Manhattan samo po sebi izgleda kao uživancija.

Po pitanju borbe, Control Resonant je u usporedbi s originalom nešto potpuno drukčije. Jesse je uglavnom napadala protivnike iz daljine koristeći transformirajuće vatreno oružje, dok je s Dylanom borba puno prljavije, intimnije iskustvo. Prije svega treba odbaciti brigu koju sam viđao kod dijela igrača: Resonant ne ide u smjeru soulslike igara. Remedy je to eksplicitno potvrdio i po svemu viđenom ovo je klasična, brza akcijska igra – toliko brza da se na trenutke čini kao da se približava radionici Platinum Gamesa, na moje opće oduševljenje.

Resonant ne ide u smjeru soulslike igara. Zapravo je brza akcijska igra koja se na trenutke približava djelima Platinum Gamesa.

Dylanovo transformirajuće oružje zove se Aberrant. Tamo gdje se Service Weapon iz prve igre mijenjao u dalekometne opcije, Aberrant se transformira isključivo u hladna oružja koja u borbi možete brzo prebacivati i slobodno kombinirati. Svaki udarac nešto znači unutar borbenе petlje: bliskim napadima punite resurse za nadnaravne sposobnosti, sposobnostima omamljujete protivnike, omamljene možete pogubiti, a pogubljenje privremeno pojačava sljedeće napade. Remedy tu sam navodi kako je namjera bila napraviti sustav gdje se nagrađuje agresivnost umjesto čekanja i po svemu viđenom se to čini kao pun pogodak.

Uz Aberrant, Dylan raspolaže i nizom nadnaravnih sposobnosti čiji puni opseg još nije otkriven. No, i ono malo viđenog poput lebdenja, telekineze, privlačenja gravitacijskih anomalija i pozivanja saveznika bilo je dovoljno da završim gledanje gameplaya s osmijehom na licu. Naročito zanimljivo izgleda sustav Resonant bossova koje Dylan mora pronaći i poraziti, a čije nadnaravne sposobnosti nakon pobjede nasljeđuje i ugrađuje u vlastiti stil borbe.

Zanimljivo izgleda sustav Resonant bossova koje Dylan mora pronaći i poraziti, a čije sposobnosti nakon pobjede ugrađuje u svoj stil borbe.

Progresija se vrti oko Gapa, Dylanovog unutarnjeg mentalnog prostora u koji ulazite pritiskom jednog gumba izvan borbe. Tamo gradite svoj stil igre kroz tri stupa: nadnaravne sposobnosti koje nasljeđujete od poraženih Resonanta, nadogradnje Aberranta i talente koji sve to lijepe u koherentnu cjelinu. Svaki boss pri porazu nudi izbor između više sposobnosti pa postoji dodatna motivacija da se Resonant zavrti barem dva puta.

Ipak, vrijedi naglasiti da smo u prikazu vidjeli dosta fragmentiran gameplay iz različitih dijelova igre, bez kontinuiranog iskustva koje bi pokazalo kako sve to sjeda zajedno u jednu cjelinu. Tu svakako ostaje vidjeti hoće li tempo, priča i postavljanje pozornice u konačnici poduprijeti ono što mehanike gameplaya obećavaju.

Ono što smo vidjeli zasad definitivno ulijeva samopouzdanje. Control Resonant izgleda kao igra koja je naučila prave lekcije iz originala i odlučila ih primijeniti u znatno ambicioznijem okviru. Za ljubitelje Remedyjevih igara ovo bi trebala biti još jedna poslastica, ali otvorenija struktura i brža borba čine ga i potencijalno dobrom ulaznom točkom za one kojima zatvoreni, labirintski dizajn originala nikad nije sjeo ili jednostavno za ekipu kojoj nedostaje dobar akcijski naslov otvorenog tipa.

Control Resonant izlazi ove godine za PC, PlayStation 5 i Xbox Series, no još uvijek nemamo precizan datum izlaska.