Ronjenje pod vodom nije baš najpopularnija aktivnost u igrama. Neki od najgore dizajniranih levela u povijesti videoigara upravo su vodeni leveli na kojima se gameplay obično uspori, vidljivost se drastično smanji, a kontrole nisu precizne kao kad ste prizemljeni na tlu. No indie naslov Abzu odbija vjerovati u to prokletstvo vodenih levela pa je cijeli smješten u dubinu oceana. Tamo istražujemo priču propale civilizacije, gotovo kao u PlayStation klasiku zvanom Journey. A usporedba nije nimalo slučajna jer Abzu i Journey dijele istog dizajnera te skladatelja glazbe, tako da je ova igra najbolji način da doživite nešto slično Journeyju bez da vam za to treba PlayStation konzola.

Abzu problematični dizajn podvodnih igara zaobilazi na jednostavan način – time što je sama igra vrlo jednostavna. Ovo je jedna od onih avantura u kojoj ne možete poginuti, a pri rješavanju sitnih zagonetki ne trebate dvaput razmišljati jer su rješenja očita odmah čim vidite prepreku. Plivanje je lagan zadatak jer ne morate brinuti o kisiku, a ne osjećate se ni izgubljeno u vodi jer vas morska struja najčešće usmjerava kamo trebate ići. Sporije kretanje pod vodom ovdje se može zaobići tako da se uhvatite za neku ribu, a vidljivost je uvijek dobra jer je ovo šareno podmorje ipak fantazija, a ne stvarni prikaz morskih dubina.

ABZU za sve probleme pri dizajniranju podvodnih levela ima jednostavno rješenje – time što je sama igra vrlo jednostavna.

Abzu vam svojom jednostavnošću neće biti zanimljiv ako tražite raznovrstan gameplay, slobodu istraživanja i otprilike sve ono što od igre obično želimo. Njegovo ronjenje traje najduže dva sata, a nema jasno razumljivu poantu priče ni različite završetke. Usporedba s Journeyjem je na mjestu, ali treba reći da Abzu ipak ne nudi onaj faktor originalnog iznenađenja jer za razliku od Journeya nema multiplayer.

Zbog svega navedenog može vam zvučati kako bi bilo bolje da Abzu nije ni izronio ih svojih dubina. No, to bi bila velika šteta jer se radi o jednoj od najljepših igara ove generacije. Atraktivni se prizori tijekom igranja nižu jedan za drugim, kao da se natječu koji će vas više očarati. Ocean je prepun sitnih detalja i pravo je iznenađenje koliko su ti detalji razrađeni s tehničke strane. Primjerice, ribe nisu samo kozmetički dodatak nego imaju svoju ekologiju pa promatranjem možete vidjeti kako funkcionira njihov hranidbeni lanac.

Ribe u igri nisu samo usputni objekti nego imaju vlastitu ekologiju i hranidbeni lanac.

Ako ste igrali originalni BioShock i pamtite uvodnu scenu dolaska u Rapture, Abzu vam je upravo taj trenutak znatiželje i začuđenosti, samo ne na desetak sekundi nego čitavim svojim trajanjem. A kad se takvo što rastegne na dva sata, onda i nije toliko kratko kao što se na prvu čini.

Posebnu ljepotu druženju s ovom igrom daje njezina usklađenost s glazbom. I to ne nekakvim studijskim miksom nego pravim živim orkestrom. Ritam glazbe tako se ubrzava i usporava točno prema onome što se događa u igri. Rezultat je fenomenalan pa si totalno možete nabaciti neku zen meditaciju dok plivate s ribicama ili ih pojedinačno pregledavate upravo pomoću meditacije u igri.

Baš kao što meditacija nije za svakoga, tako ni Abzu nije zanimljiv onome tko ga neće cijeniti zbog toga što je drugačiji od većine drugih igara. Ovoj je igri važno da impresionira prezentacijom stvari, a funkcionalnost i smisao tih stvari u drugom su planu. Za jedan manji projekt to je prihvatljivo pa je Abzu igra u kojoj se definitivno može uživati pod određenim uvjetom – da prije igranja znate u što uranjate.