U Alien: Rogue Incursionu uništio sam toliko Xenomorpha da me nisu plašila ta vanzemaljska bića nego mogućnost da ostanem bez streljiva. Iako bi se Alien: Rogue Incursion po nekakvim žanrovskim okvirima mogao svrstati u akcijski horor s elementima preživljavanja, zbog količine protivnika u igri element straha je izgubio svoju smisao. Doduše, bilo je nekoliko situacija kad mi se gamad tiho prišuljala iza leđa i natjerala mi srce da poskoči. Ne mogu poreći da mi je bilo zabavno uništavati pokretne ljigavce, ali od onoga što je u početku ostavljalo dojam napetosti, kasnije je prešlo u pomalo naporne sukobe.
Početna cijena | Recenzirana verzija | Recenzentski primjerak |
40€ | PS VR2 | Ustupio izdavač |
Rogue Incursion bazira se na originalnoj priči, a mi ulazimo u čizme Zule Hendricks s kojom proživljavamo skoro sve tradicionalne sastavnice Alien iskustva. Iako je radnja u svojoj osnovi veoma jednostavna, detalji leže u slušanju glasovnih zapisa i čitanju poruka, čime se polagano sastavlja slagalica na kakvoj smo se lokaciji zapravo našli. Istraživačka postaja kroz koju se korača uzduž i poprijeko vjerno rekreira svijet Alien franšize te je razvojni studio pokazao kako poznaje materiju na kojoj počiva igra.
Glavne zvijezde ovog naslova su Xenomorphi te je poprilično zanimljivo u VR-u vidjeti kako se kreću po stropovima te zidovima. Tome u prilog ide dizajn svemirske postaje jer postoji hrpa ventilacijskih prostora iz kojih gamad može iskočiti. Nažalost, kad prođe taj element zadivljenosti protivnikovom fleksibilnošću, oni ne predstavljaju zapravo nekakav pravi izazov. Veća je panika kad ih bude nekoliko u sceni jer tad izazov zapravo leži u brzom punjenju oružja nego u tome što oni mogu kretati po svim površinama. Pa čak i kad situacija zagusti, brzo možete poskočiti u stranu, a ako se pravilno pozicionirate da su leđa uvijek sigurna, takvo što čak nije ni to potrebno.
Prava je šteta što su Xenomorphi tako svedeni na razinu običnih protivnika koji opasnost predstavljaju u brojevima, a ne po tome što su zapravo vrhunski predatori kako su prikazani kroz filmski medij. Uzrečica “manje je više” ovdje bi se svakako mogla primijeniti, jer vam igra glazbom naglasi prisutnost protivnika i prije nego ga ugledate. Zbog toga praktički nije niti potrebno vaditi skener jer će protivnici kad tad doći pred nišan. I to shvatite doslovno – pojavljuju se u redoviti intervalima, sve i da samo stojite na jednom mjestu i nikamo se ne krećete.
Osim upitnog dizajna akcije, gubljenje života u Alien: Rogue Incursionu također zna bit frustrirajuće. Naime, igra se bazira na sustavu snimanja pozicije u sobama za paniku. Tih soba ima sasvim dovoljno po razinama, no kad igrate sporije i oprezno, može proći i po 15-ak minuta bez mogućnosti snimanja napretka. Onda vas protivnici zaskoče, ne stignete se pozicionirati, dobijete poljubac smrti i natrag na posljednju točku. U drugom pokušaju će se tih 15 izgubljenih minuta smanjiti na pet jer znate što vas čeka, ali je svejedno taj izostanak pravih checkpoint točaka značajno izraženiji u VR igrama nego što je to kod klasičnih naslova. Nije isto izgubiti 15 minuta u VR-u i 15 minuta u klasičnoj igri.
To je posebno izraženo kod dvije situacije koje ostavljaju dojam čistog gubitka vremena ako ih ne uspijete proći iz prve. Jedna od njih je kad se mora aktivirati antena za slanje poruka pa je taj segment izveden kroz nekoliko faza. Problem je što se nakon prve faze svaki puta mora slušati ista poruka koju snimamo umjesto da točka povratka nastupi odmah prije početka iduće faze. No, netko je odlučio kako je bolje da igrač sve to ponavlja ako izgubi život nego da postoje checkpoint točke. Kao da se radi o nekakvom umjetnom produživanju trajanja igre.
Kad se već zadržavam kod negativnih dijelova, moram spomenuti i drugu polovicu igre koja ostavlja dojam namjernog rastezanja bez puno uvođenja novih elemenata. To se ponajviše osjeti povratkom na lokacije koje ste ranije posjetili, jer radnja naknadno traži stvari koje se prije nije moglo prije pokupiti. Doduše, postoji i nekoliko svježih trenutaka poput segmenata penjanja koji su zabavni, pogotovo nakon tko zna kojeg vala potamanjenih protivnika.
Unatoč svojim manama, Rogue Incursion ima i pozitivnih stvari koje iskustvo preživljavanja čine zanimljivim i zabavnim. Jedno od njih je samo pucanje jer revolver i Pulse Rifle ostavljaju dobar dojam kod korištenja, pogotovo kad se prati protivnika koji su malo na stropu pa malo na zidu. Treće oružje je sačmarica koja prilično varira kod korištenja. Najveći problem je što neće uvijek najpreciznije detektirati kad se ubacuju metci ili pak repetira za pucanje. To me znalo koštati života bez obzira jesam li postavio područje za igranje u sjedećem ili stojećem položaju. Pokret rukom kod sačmarice mi jednostavno nije uvijek bio prepoznat, dok takvih problema nije bilo s druga dva oružja.
Bombe su također zanimljivo naoružanje jer ih se može zalijepiti na površine, Odličan alat za osiguravanje prostora pogotovo ako je riječ o nekakvim otvorenijim dijelovima. Osim pucanja, tu i tamo preusmjeravate tok struje kako bi se otvarala vrata. Jednostavan element gameplaya koji pravu napetost pokazuje ako se pojave protivnici dok premještate kablove. Isto tako, u prvoj polovici je zanimljiv dio i kad android Davis 01 sudjeluje u radnji pa vas štiti od protivnika.
Naravno, tijekom radnje dolazi i do neizbježnog intimnog trenutka i s Facehuggerom koji u VR okruženju izgleda zabavnije i impresivnije nego u bilo kojoj klasičnoj Alien(s) igri. Pogotovo u segmentu kad se probudimo pa imamo ograničen pokret ruke kako bi ciljali s revolverom u Facehuggere. Igra ima takvih nekoliko trenutaka koji odlično reproduciraju poznate elemente iz filmskog predloška, pa je prava šteta što je na kraju Zula gurnuta više u Rambo ulogu nego da se išlo drugačije dizajnirati akcijski segment igre. Ono što me je kompletno iznenadilo, igra završava takvim cliffhangerom, kao da su automatski računali na još igara, a u današnje vrijeme nema garancije da će ovo dobiti nastavak.
Alien: Rogue Incursion nema kompletno nestabilne temelje za bolji nastavak, no broj čudnih dizajnerskih odluka je ipak popriličan za jedan VR naslov. Uz interesantnu radnju, kvalitetnu atmosferu, zabavno pucanje kojeg ipak ima previše, riječ je o vjernom prikazu Alien franšize, ali jednom koji ipak nije na razini drugih VR pucačina. Dojam bi možda bio i bolji kad bi igra bila kojih sat vremena kraća, iako ni u startu zapravo ne traje dugo. Nekakvih osam sati je dovoljno za prolazak, ali kasnije se jednostavno uvodi premalo noviteta da bi se opravdalo toliko hodanja po istraživačkoj postaji. Možda će drugi dio, ako ga bude, promijeniti neke od navedenih stvari koji srozavaju iskustvo preživljavanja u okruženju punom ljigavih protivnika. Do tada, Alien: Rogue Incursion je tek prosječno VR iskustvo, unatoč ogromnom potencijalu svog predloška.
Stringer Bell
27.12.2024 - 19:14Ok igra, ali prešao za 5 sati.
SanKa
07.01.2025 - 09:53loše. dajte nam alien igru u stilu avp nekoć