Sedam godina nakon začetka Ubisoftovog najunosnijeg serijala, Assassin’s Creed Unity u jednom trenutku sam sebi daje interesantnu kritiku komentarom o tome da se red Assassina ne bi trebao petljati u politiku niti vezati za nacije. Zanimljiv je to komentar i definitivno potiče na razmišljanje. Jer uoči francuske revolucije, Assassini itekako se petljaju u politiku, a svi znamo da politiziranje najčešće vodi do kompliciranja.

Zbog toga je stanje takvo da u AC Unityju imamo više upetljanih priča koje nisu jednako zanimljive. Naime, imamo priču o Parizu s kraja 18. stoljeća, imamo ljubavnu fabulu između glavnog lika Arnoa i njegove golubice Elise; obje u okviru postojeće sage o Assassinima i Templarima, i onda povrh svega priču o templarskoj tvrtki Abstergo i njihovim projektima u sadašnjosti. Bogu hvala, a i scenaristima iz Ubisofta, što je Unity lišen dodatnog zapleta s drevnim civilizacijama, globalnim zavjerama besmrtnih bića i tome slično.

Assassin’s Creed Unity screenshots

Unity na svim tim frontama želi biti zanimljiv, a pri tome kao da se ne može odlučiti što mu je najvažnije. Arno i Elise su primjerice simpatični likovi, ali tek na samom kraju počnu razvijati međusobnu kemiju dok im je odnos prije toga nekako umjetan. Uostalom, ono što bi im trebala biti glavna prepreka – to da su na suprotstavljenim stranama – uopće se ne prikazuje kao takvo, nitko se jednostavno ne protivi toj njihovoj „zabranjenoj ljubavi“. A ona je daleko od teatralne, kakvu sam osobno očekivao nakon odličnog trailera kojim je Elise otkrivena. Na kraju ne samo da nema te napetosti iz trailera nego u igri uopće nema ni tog događaja koji se prikazuje.

Pogledajte kako izgleda Pariz na početku igre dok obavljamo jednu sporednu misiju koja uključuje potragu za nekim odrubljenim glavama.

Dio s modernim templarima iz Absterga sad je već toliko suvišan da je sveden na nekoliko animacija i nema važan značaj za širi kontekst radnje. Više nema zasebnog lika s kojim možete upravljati, a s jedne strane to je i bolje jer se lakše fokusirate na Arnoa. Ako ništa, barem je priča o revoluciji odrađena kvalitetno, i to je ono što drži konce Assassin’s Creed Unityja. Doduše, bolje je odrađena kroz kooperativne i sporedne misije negoli one glavne za jednog igrača. Ali bez obzira na to daje vam stvarno bogat uvid u to važno povijesno i kulturno razdoblje za Francusku. Upoznat ćete francuske znamenitosti, poznate ličnosti poput Markiza de Sadea i Napoleona, a i prilike tadašnjeg vremena kroz razne novinske članke i slično.

Assassin’s Creed Unity screenshots

Pariz je dočaran nevjerojatno, s gomilama ljudi (i životinja) na ulicama. Svaki dio grada ima nešto po čemu se ističe, a možete vidjeti stvarno svega, od lijepih parkova do blatnih sirotinjskih četvrti. Mapa je ogromna, aktivnosti ima jako puno, ali ako ste igrali prethodni Black Flag osjetit ćete da tu ipak fali raznovrsnosti. Stalno ste na nogama (nema jahanja, ni vozila, ni plovila) i stalno unutar slične arhitekture, a to što možete ulaziti u pojedine zgrade ne znači toliko mnogo. Korisnije bi bilo kada bismo mogli posjetiti okolna sela. Black Flag nas je tu malo razmazio i pokazalo se istinitim da će Ubisoftu biti teško nadmašiti slobodu koju je ostvario s tim nastavkom.

Utjeha je tek što povremeno možete posjetiti Pariz u drugim razdobljima. Nisu te tzv. Time Anomaly misije naročito posebne po strukturi – u njima samo trebate doći od jedne točke do druge, ali su interesantne jer donesu nešto drugačije taman da se malo odmorite od jednih te istih zadataka. Međutim, iako su zadaci manje-više isti kroz cijelu igru, ne može se reći da su monotoni jer imate više načina kako rješiti neku misiju, to jest kako doći do svoje mete.

Veliki pomak napravljen je uvođenjem težina za misije. Ne možete sami birati težinu, ali se možete, na primjer, odvažiti na zahtjevniju misiju bez naprednih vještina i opreme, a osim što je završavanje iste na taj način slađe, to vam je i nagrada korisnija. Može se reći da je sustav izazova i nagrada općenito mnogo bolje razrađen nego ranije. S novcem imate dosta toga za kupiti, ali ćete se uvijek morati nekako potruditi da do njega dođete. Primjerice, većina kovčega s „blagom“ od sada nije dostupna bez lockpick vještine i lockpicka.

Assassin’s Creed Unity screenshots

Igra vas nagrađuje ako obavljate dodatne zadatke, ali ne prašta ako igrate bez plana. Više se ne možete okružiti hrpom neprijatelja i sve ih rješiti protunapadima jer oni neće čekati da ih sredite pojedinačno nego napokon napadaju kako bi i trebali. Vatrena oružja su daleko smrtonosnija pa i pri bježanju morate biti spretni i kreativni inače vas čeka metak u leđima.

Štoviše, kod glavnih misija nema „kukavičkog“ ubijanja iz daljine (pištoljem i sl.) nego se zahtjeva da svaka meta bude smaknuta na klasični Assassin način – skrivenom oštricom. Sukladno tome, stealth je malo dorađen uz zasebnu tipku za šuljanje, različite karakteristike opreme, ghost pozicije koja se pojavljuje gdje vas je neprijatelj zadnji put vidio itd. Ipak, ono na čemu se nije poradilo jest umjetna inteligencija neprijatelja kojima se još uvijek nevjerojatno lako prišuljati i zabiti oštricu.

Pogledajte kako izgledaju nove misije dok mi pokušavamo naći najlakši način za ubiti jednog gospodina usred katedrale Notre Dame.

Brzo kretanje iliti takozvani parkour ponešto je fluidniji s novim animacijama, iako u dosta slučajeva to ne funkcionira kako je zamišljeno jer u automatiziranom procesu pentranja lik zna napraviti nešto što niste željeli. Ili pak suprotno – da odbije napraviti ono što želite. Najgori i najnespretniji je ulazak u prozor za koji trebate biti kirurški precizni inače ćete završiti iznad njega. Kontrole za spuštanje niz objekte su dobar dodatak, ali najčešće to funkcionira slično kao i prije – umjesto da vam lik stane na rubu, odmah će se objesiti na njega. No kako ga kamera prati i automatski mu se postavlja iza leđa, kad se prizemljite svejedno ju morate okretati što baš i nije fluidno kada ste u potjeri.

Assassin’s Creed Unity screenshots

Ti su problemi, međutim, bubice prema tehničkoj nedorađenosti igre. Istina je da je Assassin’s Creed Unity trenutno jedna od najljepših dostupnih igara u ponudi, ali je isto tako i jedna od najneoptimiziranijih. I to ne samo na PC-u, jer čak ni na konzolama ne može držati stabilnih 30 sličica po sekundi. Osim toga, često imate prilike vidjeti kako vam likovi iskaču doslovno pred nosom, ili rade razne gluposti jer je igra prepuna bugova. Dio toga bit će već popravljen zakrpama dok vi ovo budete čitali, ali šteta je već napravljena i ovaj si je Assassin’s Creed zaradio lošu reputaciju. Kao i sam Ubisoft koji nije dao odobrenje da se recenzije igre objave prije njezina izlaska.

I dok je Ubisoft za takvu praksu zaslužio kritike, Assassin’s Creed Unity pomalo je nezasluženo „oderan“. Jer pored svih bagova, neoptimiziranosti i pretjeranog kompliciranja s pričom, Unity je uspio biti masivna i inovativna igra. Uspješno je integrirao kooperativni multiplayer, donio pametnije dizajniran sustav misija i nadasve nevjerojatnu prezentaciju, s elementima koje nitko do sada nije pokušavao dostići.

Ništa od toga ne pravda Ubisoftovu pohlepu da igru izbaci što prije, makar i tehnički nedorađenu, ali ipak predstavlja činjenicu da se radi o dobrom napretku za serijal. Kao što se u samoj igri navodi, napredak je spor i možda u ovom trenutku ne izgleda značajno. Ali za njega se trebalo odvažiti. A sad bi najkorisnije bilo kada bi Ubisoft na temelju ovog iskustva uzeo godinu dana pauze i kontemplirao oko toga kamo vodi ovaj serijal.