Današnje pucačine uglavnom su dizajnirane tako da vam ne ostavljaju prostora za predah. Po nekom nepisanom pravilu na ekranu se stalno mora nešto događati kako igraču ne bi bilo dosadno. Iako takva režirana akcija može donijeti zabavu, mene kod FPS igara najviše zabavlja eksperimentiranje izvan predviđenog događanja. Znate ono kad u Half-Lifeu pajserom na zid upisujete svoje ime ili kad se u Crysisu šuljate koristeći mod za nevidljivost? Takve stvari razbijaju monotoniju napucavanja.

PlayStation VR igra Blood & Truth ponudila mi je više nego dobar spoj te režirane akcije i trenutaka u kojima sam se mogao zabavljati na svoj način. U jednoj misiji pucao sam po svemu što se kreće, a u drugoj sam devastirao muzej. Malo sam se igrao Johna Wicka i precizno gađao neprijatelje, a onda sam se glupirao i bacao predmete po likovima koji su pokušavali voditi ozbiljan razgovor sa mnom.

Očekivao sam standardnu VR igru koja ničim neće pomaknuti granice gameplaya jer sam već naviknut na prizore u kojima moje virtualne ruke prolaze kroz objekte i likove. I stvarno, Blood & Truth nije revolucionaran VR naslov, ali moram priznati da me uspio iznenaditi tamo gdje to nisam očekivao. U jednoj sam situaciji tako ostao bez streljiva pa sam instinktivno rukama počeo udarati protivnika. Igra mi prethodno nije otkrila da je takvo što moguće izvesti pa sam ostao iznenađen što je moj očajnički potez upalio.

Blood & Truth nije revolucionaran VR naslov, ali moram priznati da me uspio iznenaditi tamo gdje se tome nisam nadao.

Druga stvar koja mi se s Blood & Truth dogodila instinktivno je ta da sam prilikom ciljanja žmirio na desno oko u pokušaju da budem precizniji. Mislim da je to imalo skroz suprotan efekt te da bih bez žmirenja zapravo bio precizniji. Međutim, to vam dokazuje koliko sam se „uživio“ u igranje i fantaziju da sam neki akcijski heroj. Kako u pucačinama inače ne gađam žmirećki, u Blood & Truthu mi je takvo iskustvo bilo inovativno, a samim time i jako zabavno.

Blood & Truth je u principu pucačina na tračnicama (tipa Time Crisis serijal), s tim da igrač ponekad može birati zaklon i prebacivati se lijevo ili desno između zaklona. Na nekim misijama također se može odabrati rutu kojom će se doći do zadane točke. Sve u svemu, takav sustav kretanja dosta je ograničen, ali funkcionira dovoljno dobro. Na primjer, nikad se ne možete vratiti natrag, no igra je dizajnirana da za to nemate potrebe. Tu i tamo možete promašiti priliku da pogodite neku metu s kojom otključavate dodatke za oružja, ali svaku misiju naknadno možete ponoviti u bilo kojem trenutku pa to nije smak svijeta.

Sustav kretanja po levelima je vrlo limitiran, ali služi svrsi jer se nikada ne pitate gdje treba ići.

Postoje dva dosta različita načina na koja se Blood & Truth može igrati. Prvi je kontroliranje igre putem standardnog DualShock 4 kontrolera. Ta metoda donosi lakši proces punjenja streljiva (gotovo automatski), ali ne dopušta da svaku ruku kontrolirate zasebno pa zbog toga imate osjećaj kao da sve radite zavezanih ruku. Drugi način kontroliranja je onaj preporučeni – uz pomoć PlayStation Move kontrolera. Na taj način ciljanje vam je potpuno slobodno – npr. možete pištoljem u desnoj ruci pucati u lijevo, a onim u lijevoj ruci pucati prema desno.

Jedina stvar koja povremeno frustrira kod igranja pomoću Move kontrolera je sustav punjenja streljiva. S Move kontrolerima morate jednom rukom izvući streljivo sa svojih prsa te ga postaviti u oružje koje držite u drugoj ruci. U principu, osjećaj je izvrstan kad to izvedete kako je zamišljeno. Međutim, reloadanje usred akcije zna biti jako nespretna radnja. Prvo možete promašiti streljivo na svojim prsima jer si prsa ne vidite i vibracijski feedback na pokupljeno streljivo je praktički nepostojeći. Zatim možete promašiti i ubacivanje streljiva u oružje bez da shvatite da ste promašili. Stvar se dodatno komplicira kad u svakoj ruci imate po jedno oružje, jer tipka za uzimanje streljiva s prsa je ujedno i tipka za pucanje pa se zna dogoditi da streljivo u jednom oružju potrošite dok nastojite napuniti drugo.

Punjenje streljiva usred akcije zna ponekad biti jako nespretna radnja.

E sad, gornji problemi većinom dolaze s hardverske strane jer PS Move kontroleri koriste zastarjelu tehnologiju i nisu jednako precizni kao ostala rješenja za ostale VR headsete. Dakle, nije to u potpunosti problem same igre, ali svejedno može biti frustrirajuće jer su Move kontroleri i pored toga daleko bolji izbor za igranje ove igre.

Raspisao sam se ja o osjećaju junaštva u VR-u i metodama kontroliranja, a nisam spomenuo ni o čemu se u samoj igri radi. Ukratko, vi ste Ryan Marks, vojnik čiju obitelj ucijeni jedan londonski mafiozo. Marksovi nisu obitelj koja se predaje bez borbe pa je vaš zadatak pokvariti planove mafijaša. Naravno, u svemu tome ima malo obiteljske drame, a postoji i širi zaplet kojega razotkrijete u drugoj polovici igre.

Priča je u konačnici sasvim solidna, da ne kažem kvalitetom pristojnija od zapleta većine akcijskih filmova B produkcije.

Priča je u konačnici sasvim solidna, da ne kažem kvalitetom pristojnija od zapleta većine akcijskih filmova B produkcije. Jedino su mi likovi bili prilično dosadni kao plitki zlikovci s kojima nema prave interakcije. Ako se sjećate, Blood & Truth je 2017. najavljen kao naslov u kojemu ćemo likovima prijetiti oružjem kako bismo iz njih izvukli informacije. Scena koja je demonstrirana u prvom traileru u konačnoj igri izgleda totalno drugačije i nema tu nikakvog zastrašivanja ili iznuđivanja informacije prijetnjama.

Svejedno, treba reći da su likovi odglumljeni dosta dobro. Kad ih promatrate u virtualnoj stvarnosti doista imate dojam da se pred vama kreću stvarni ljudi, a ne skriptirani skeletoni. Animacije lica također su izvrsne, uvjerljivo najbolje koje sam do sada vidio u nekoj VR igri. Ostatak grafike je kvalitetan taman toliko da vam ništa značajno ne upada u oči kao neprirodno. Vidite da tu nema previše detalja ni efekata, ali ono što je prisutno tvori dovoljno dobar ugođaj da povjerujete kako ste stvarno u Londonu, gdje se igra inače odvija.

Netipično za VR naslove (ili barem one koje sam ja do sada igrao), Blood & Truth traje zadovoljavajućih desetak sati te sadržajno opravdava cijenu od 270 kuna. Osim glavne kampanje postoje još i Time Attack izazovi, a možete i otključane misije ponovno prelaziti s drugačijim/nadograđenim oružjem. Najavljeno je također da će igra kasnije dobiti besplatno proširenje s New Game+ modom i većim izazovom, a nadam se da će buduća ažuriranja pokrpati i poneke game-breaking bugove na koje sam naletio, poput protivnika koji odvijaju doći na nišan, a vi ne možete napredovati dalje dok oni ne dođu pred vas.

Da zaključim: ako posjedujete PlayStation VR, Blood & Truth je iskustvo za kakvo ste ga vjerojatno i kupili. Ako u virtualnu stvarnost tek planirate uploviti, ovo je jedno od preporučenih iskustava koje si možete osigurati. Imajte samo na umu da je igranje DualShock kontrolerom ovdje tek polovica iskustva te da punu slobodu omogućuju tek Move kontroleri. S njima dolazi i malo frustracija, ali igra sve to na kraju zapakira u vrlo zabavnu avanturu.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PlayStation VR. Primjerak igre za recenziranje ustupio nam je njezin izdavač.