Kao dugogodišnji fan serijala, nikako nisam mogao prožvakati nepotrebno napuhanu Mafiu 3. Za mene Mafia nikada nije bila “alternativni GTA”, kako ju često znaju zvati, niti smatram da bi trebala ići u tom smjeru. Umjesto da izmišlja toplu vodu ili još gore, na silu pokušava slomiti već ukorijenjen identitet, Hangar 13 s novim nastavkom Mafia: The Old Country pokazuje da ipak razumije zašto volimo Mafiu i koji su njeni najjači aduti.

Prekrasna, ali surova i krvava Sicilija postaje grandiozna kulisa za prvoklasnu mafijašku dramu od koje vas neće odvratiti ni bolno prosječan gameplay niti tehničke mušice. Mafia: The Old Country dostavlja fantastičnu atmosferu i vrhunsku priču koja će do zadnjeg trenutka držati vašu pažnju, a ako ćemo iskreno, to je sve što jednoj Mafiji treba kako bi vam dala ponudu koju nećete moći odbiti.

Za početak, vrijeme i mjesto radnje nisu mogli biti bolji. Sicilija je na početku prošlog stoljeća postala kolijevkom moderne mafije, a upravo taj jedinstveni spoj glamura, nasilja, ruralnog siromaštva i prekrasne prirode ostavlja bez daha te igrača od prvih kadrova uvlači u svoj tajnoviti svijet.

Vrijeme i mjesto radnje nisu mogli biti bolji.

Cosa nostra je neiscrpna tema raznih knjiga, filmova i igara, no rijetko kad smo imali priliku vidjeti je u njenoj izvornoj formi, što bi mnogim igračima moglo biti posebno intrigantno. Naime, suprotno prikazima u popularnoj kulturi, porijeklo talijanske mafije prilično je vezano uz maskirane razbojnike na konjima, “časne” duele noževima te krvave i iznimno patrijarhalne sukobe glava obitelji zbog komada zemlje, vinograda ili kočije pune švercanih cigareta.

Naglim bogaćenjem i sve kompleksnijim razvijanjem podzemlja, seosko nasilje prerasta u krvave obračune od kojih je strepila čitava Italija, što zbog ekonomskih, što zbog moralnih razloga, a nevjerojatno je što vi kao igrač svjedočite tom naglom skoku kroz priču glavnog junaka.

Jedan od glavnih motiva igre upravo je taj sukob svjetova: konji ili auti, seoski običaji ili tapecirana mjesta u svečanoj operi, tradicionalne talijanske lupare ili kvalitetno američko naoružanje, muške borbe jedan na jedan ili napadi s leđa pod okriljem noći… Mafia: The Old Country pleše između surove prošlosti i neizbježne budućnosti jednog od najvećeg i najtajnijeg društvenog fenomena 20. stoljeća, a za ljubitelje mafije teško da može bolje od toga.

Mafia: The Old Country pleše između surove prošlosti i neizbježne budućnosti jednog od najvećeg društvenog fenomena 20. stoljeća.

Osim zanimljive geopolitičke situacije, igra je smještana u pitoresknoj i prelijepoj Siciliji koja ovdje djeluje tako živo. Šareni gradići s uskim popločenim cestama iznad kojih vise nizovi rublja koje se suši, osunčani trgovi sa štandovima, seoske ceste na kojima se izmjenjuju prašina i kamenje, ostaci antičkih hramova porazbacani po čitavom otoku… Cijela mapa napravljena je tako da dočara ljetni štih mediteranske ljepotice koja često mami osmijeh na lice. Doduše, treba imati na umu da je to u Old Countryju vrlo režirana pozornica čiju “predstavu” ne možete gledati kad god vi to poželite u nekakvom slobodnom istraživanju.

Kako je počeo rat na mom otoku

Mafia ne može funkcionirati bez vrhunske i napete priče, a sa zadovoljstvom možemo potvrditi kako The Old Country ovdje nipošto nije podbacio. U igri pratimo sudbinu Enza, čovjeka koji od roba u rudniku dolazi do pozicije drugog najvažnijeg čovjeka na otoku. Njegova je priča arhetipski primjer one narodne “od blata do zlata”, što je jedno od važnijih obilježja mafijaškog žanra. Ovdje valja istaknuti kako u igri ne postoji loše napisan ili suvišan lik. Svaki od fino odglumljenih likova dobit će svojih pet minuta na pozornici gdje će pomoći pogurati radnju naprijed, na ovaj ili onaj način.

U igri ne postoji loše napisan ili suvišan lik.

Usudio bih se reći kako je ovo najbolja priča u čitavom serijalu, upravo zato što na najjasniji način pokazuje zašto se netko odlučuje na život u kriminalnom miljeu. U prethodnim Mafia igrama likovi su bili u vrlo lošim financijskim situacijama i često na dnu društvene ljestvice, no tehnički su imali drugih opcija. S druge strane, Enzo, poput mnogih njegovih suotočana, baš i nema neki težak izbor.

Iako je mafija zakucala i dodatno unazadila ionako osiromašenu Siciliju, ironično je što ona postaje jedina prilika tamošnjem mladom čovjeku da se uzdigne iz bijede i ostvari svoj potencijal. Ovdje se također prilično suptilno ocrtava motiv kasnijih igara, odnosno slika Amerike kao Obećane Zemlje, ali iz perspektive čovjeka u ratom nagrđenoj domovini, to nisu samo prazne floskule ili mitovi već surova stvarnost o zemlji koja, barem na papiru, sposobnim ljudima dopušta da zarade neuprljan novac.

Lica su vrhunski odrađena, do te mjere da pod nekim kutovima igrane scene možete zamijeniti za kakav starinski film.

Priču dodatno nosi grafika koja najviše briljira kada su u pitanju lica i mimika protagonista. Lica su vrhunski odrađena (specifično oči, jezik i zubi), do te mjere da pod nekim kutovima igrane scene možete zamijeniti kakvim starinskim filmom. Doduše, nije Mafia: The Old Country najljepša igra ikad. Unatoč živopisnoj Siciliji, iznimno realističnom osvjetljenju i realističnim likovima, igra u nekim trenucima izgleda kao naslov prošle generacije. Međutim, kada je riječ o krupnim kadrovima, sve je vrhunski odrađeno. Kao šlag na tortu dodao bih glasovnu glumu na sicilijanskom, koja je uhu ugodan detaljčić i vrlo koristan za produbljivanje uvjerljivosti.

A Ubisoft Original?

Nažalost, Mafia: The Old Country pati i od nekih banalnih problema, od kojih se najviše ističu dosadnjikav gameplay i upitno tehničko stanje pri izlasku. Što se gameplaya tiče, ne mogu reći da nisu pokušali nešto s cijelom stvari, no svi sitni dodaci i promjene gameplayu Mafije u najboljem slučaju ostavljaju bezvezan dojam.

Primjerice, dodali su jahanje koje je s narativne i tematske strane dobrodošao autentičan dodatak, no u gameplayu to se svodi na sporije prijevozno sredstvo koje nema nikakvu drugu funkciju. Imat ćete jednu utrku na konju i nekoliko puta ćete moći birati hoćete li se do misije odvesti s automobilom ili konjem i to je otprilike to. Ne mogu ne prokomentirati da je jedan RDR2 nemjerljivo bolji u apsolutno svakom segmentu koji uključuje konja: od grafike, fizike i osjećaja jahanja do animacija i gameplay segmenata.

Najveći je novitet u gameplayu borba noževima, koja uz svega par napada i jedne siromašne mehanike kontriranja zapravo predstavlja zamaskirane brzopotezne sekvence. Ako ništa, dueli se odvijaju u prilično raznolikim lokacijama koje vam ne želimo otkriti, no vjerujemo da će vas oduševiti. Kontroverzno, a po našem sudu i posve nepotrebno, u igru je implementirana mogućnost detektiranja neprijatelja kroz zidove. Znate, ono posebno čulo s kojim se rodite kao unaprijed predodređeni kandidat za mafijaša!

Borba noževima uz svega par napada i jedne siromašne mehanike kontriranja predstavlja zamaskirane brzopotezne sekvence.

Kažem da je ovo nepotrebno, jer em Cosa nostra nikada nije bila poznata po nošenju kapuljača, em je umjetna inteligencija neprijatelja u The Old Country toliko loša da na normalnoj postavci težine nisam niti morao koristiti svoju… mafijašku viziju?!

Postoji i jedno malo ali zanimljivo gameplay iznenađenje, a osim toga mogli bi pukim slučajem naići i na neke likove iz prijašnjih igara. Vjerujte, mi bismo vam rado sve otkrili, ali znate kakav je zakon Omerte. 

Tu su i neizostavne utrke pa spojeno s dionicama šuljanja, nabrijanih potjera, vožnji do lokacija i napucavanja to djeluje solidno kada je u pitanju raznovrsnost, no ništa više od toga, posebno zbog činjenice kako niti jedan od tih elemenata nije na iznadprosječnoj razini. Kada je riječ o istraživanju, usudio bih se reći da ga gotovo i nema, ali ni to nije novo za serijal. Ovoga puta skupljate novinske članke i mistične kipove, a s neizostavnim novcem kupujete bolja naoružanja, noževe, aute i oblekicu za sebe i svoje kljuse.

Za prelazak igre bit će vam potrebno negdje između devet i jedanaest sati, a nekako sumnjam da ćete imati veliku želju istog trenutka igru ponovo pokrenuti. Jer ruku na srce, priča ima samo jednu verziju, a nije da će vam gameplay u drugom prelasku ponuditi išta drugačije. E da, obavezno moram spomenuti da imate i razne perkove koje otključavate jačanjem svoje krunice, što je jedna od rečenica koju je nemoguće napisati igdje drugdje osim u recenziji igre. Pa što drugo reći nego: hvala svima koji su mi to omogućili!

Obavezno moram spomenuti da imate i razne perkove koje otključavate jačanjem svoje krunice.

S tehničke strane, mogu reći kako je stanje na konzolama znatno bolje od onog na računalima, no situacija ni na PS5 nije sjajna. Na raspolaganju imate dva standardna načina izvođenja, ali problematično je to što ni u onom koji prioritizira izvođenje nisam uvijek mogao dobiti glatkih 60 fps-a, a isti problem imao sam i suprotnom. Samo bi tamo brojka zapinjala između nekih 25 i 30 fps-a.

Kada je riječ o bugovima, moram reći da nisam doživio nikakve sablasne situacije, iako mi je osjećaj uživljenosti uvijek doživio hladni tuš kada bi Enzo otvorio vrata s prstima dobrih 20 centimetara udaljenih od kvake. Ima tu raznoraznih sitnica zbog kojih je igra grubo brušeni dijamant, ali rekao bih da i kao takva svejedno ima dobru vrijednost.

Mafia: The Old Country djeluje tako kako se i zove, poput starog prijatelja iz djetinjstva koji se nije previše promijenio i uznapredovao u životu. No to može biti i dobra stvar, jer i dalje je to netko s kim ste već bili u dobrom odnosu. U ovom slučaju, situacija je prilično jasna: ukoliko volite krimiće, mafiju ili Mafia serijal, ovu igru jednostavno ne smijete propustiti. Ako ste pak među onima koji nisu sigurni je li ovo igra za njih, sačekajte neminovni popust i dopustite si zaron u mističnu Siciliju koja odiše ljepotom, zlobom i vapajem za boljim životom.