2005. godine LucasArts je izdao tada nepoznati, novi naslov zvan Mercenaries: Playground of Destruction. Igra je pokupila pozitivne kritike i solidan uspjeh najavio je nastavak. No kako to često biva, Pandemic Studios ciljao je višlje nego prvi put. Stoga je nastavak dobio i novog izdavača, koga drugog nego Electronic Arts. Svi znamo da spomenutoj tvrtci rastu zazubice od uspjeha Grand Theft Auto serijala, no Take Two još uvijek ne podilazi novcu; i zato nije teško zaključiti da EA pod hitno želi sandbox naslov koji bi konkurirao GTA serijalu. A Mercenaries je upravo takav naslov. Doduše ne u potpunosti, jer Mercenaries je oduvijek imao namjeru isticati gameplay kakav preferira velika većina GTA igrača – destrukciju i kaos. Ipak, zaključili smo da je upravo to glavni kamen spoticanja World in Flames-a.

Vođen mirisom novca (što se može uočiti i u samom meniju igre) Pandemic Studios obećao nam je gotovo brda i doline. Kad je dotadašnji PS2/XBox naslov najavljen i za PC, našem veselju nije bilo kraja. Sve dok igra 5. rujna nije konačno stigla u DVD-ROM uređaj. Iako je nekakav običaj da vam prvo iznesemo dobre i lijepe stvari igre, ovaj put napravit ćemo inverziju, a već pred sam kraj teksta shvatit ćete i zašto.

Mercenaries 2 donosi nam priču smještenu u Venezuelu. Vaš lik u ulozi plaćenika obavlja gotovo rutinsku misiju oslobođivanja kontroverznog generala i pri tome u „Rambo stilu“ pokosi stotinu gerilaca koji mu stanu na put. No uspješan završetak te tutorial misije donese preokret kakav često viđamo u raznoraznim sapunicama. Umjesto da za obavljen posao naš plaćenik dobije itekako zaslužene pare, ljudi koji su mu ponudili posao okreću se protiv njega. U nekoliko napetih borbenih poteza glavni lik bježi i pritom dobiva metak u stražnjicu. Da nije bilo tog metka vjerojatno bi on sve oprostio bivšem prijatelju plaćeniku Blancu, novopečenom diktatoru Solanu i generalu Carmoni, no izgleda da je metak u dupe prelio čašu. Minutu kasnije Solano preuzima vlast nad Venezuelom uz pomoć oslobođenog generala i uskoro počinje rat u koji se umiješa nekoliko interesnih skupina. No sam rat naše plaćenike ne zanima toliko kao osveta trojici izdajnika, i upravo u tom trenutku počinje osvetnička misija nakon koje će sve ljepote Venezuele izgledati nešto manje lijepo.

Igra vam na izbor daje tri lika viđena u prethodniku, ali stvarno ne vidimo nikakav razlog zašto bismo igru prelazili još jednom s drugim likom. Razlike između njih su minimalne: jedan brže obnavlja health, drugi nosi više streljiva, a ženski lik brže trči. Sami prosudite koliko to i kako utječe na gameplay. K tome još dodajmo i blesavu karakterizaciju – Mattias Nillson Šveđanin je kojemu je u životu stalo samo do ubijanja i zabave, Chris Jacobs je bivši Delta-Force operativac koji se pomirio da nema pravde u svijetu, a Jennifer Mui ovisna je o novcu i ne može vjerovati kako postoje ljudi kojima smisao života nije novac.

Kao što ste shvatili, isfurana osvetnička priča na razini je američkih Kick-boxer filmova – osim neizbježnih stereotipa vuče i nevjerojatnu površnost. Srećom, ovu igru možete igrati bez da i uopće imate pojma što se događa oko vas. U biti, to će se većim dijelom i događati, željeli vi to ili ne. Ponekad se priča odvija u žaru borbe i uz silnu pucnjavu na bojištu rijetko tko će se pokušavati usredotočiti na ono što pričaju vaši pomoćnici i ljudi od kojih dobivate ponude za posao.

Mercenaries 2 je open-ended igra u kojoj možete ići gdje hoćete i raditi što hoćete. No dok igra zapravo nudi poprilično puno prostora i slobode kretanja, ne može se reći da imate što i raditi. Glavnina igre otpada na obavljanje misija koje dobivate od šest frakcija unutar igre. Prvo ćete oformiti svoj PMC tim od troje ljudi, a onda ćete preko ostalih frakcija saznati podatke o boravištima trojice nesretnika kojima se trebate osvetiti za onaj metak u stražnjici. Prvih nekoliko misija u igri zanimljivo je i pomislit ćete da Mercenaries 2 ima dosta toga za ponuditi. Ali prava istina je ta da nakon polovice igre svi zadaci svode se na već viđene stvari, a igra se počinje uvelike ponavljati.

Sustav skupljanja novca, goriva i streljiva u srži je skoro besmislen. Naravno da je kupnja novog, boljeg oružja primamljiva, samo ne toliko kad shvatite da u igri nije toliko važno čime pucate. Osobine oružja dakako postoje, no njihove stvarne prednosti i mane gotovo su nebitne. Korištenje shotguna tako uopće ne ostavlja dojam da pucamo iz tog moćnog oružja – neprijatelj neće odletjeti unatrag od siline pogotka već će pasti kao da je pokošen običnim pištoljem. Također, zračni napadi za koje skupljamo gorivo i streljivo pomoću helikoptera zvuče korisno i zgodno, ali kad većina misija u igri zahtijeva da sačuvate nekoga ili nešto, rijetko će kad biti od prave koristi jer njihovim korištenjem možete navesti sami sebe da misiju igrate od početka.

Sigurno se pitate nudi li ova igra nešto više od glavnih misija i gore opisanog sustava? Pa da, nudi. Problem je jedino što nijedan od tih elemenata nema raznovrsnost koja bi vas privukla. Dakako da postoje side-misije koje obavljate za ostale frakcije, ali shvatit ćete da one nemaju pravu vrijednost zbog koje biste željeli nastaviti s igrom. Tu su još i mini-misije uništavanja određenih objekata i hvatanja određenih meta za koje dobivate nešto veću svotu novca, ali znate već… kad obavite jednu od tih misija vidjet ćete da su sve druge iste. Na kraju krajeva, teško zarađeni novac često ćete bacati na potplaćivanje frakcija s kojima ste zaratili baš zbog tih misija. A to je apsurdno.

Poneke izvedbe u igri naprosto su smiješne. Da biste se neozlijeđeni provukli kroz neprijateljsku zonu morate se kamuflirati u neprijatelja. S tim da možete zaboraviti Hitman fore preoblačenja u protivnika, ovdje je dovoljno uzeti vozilo određene frakcije i odaljiti se od neprijatelja te se vratiti za nekoliko sekundi. Iako su prethodno pucali po vama, sada vas gledaju kao suborca. Nažalost, glupostima tu nije kraj. Poželite li oteti neko veće vozilo poput tenka uslijedit će iritantna interaktivna animacija u kojoj morate pritiskati određene tipke u određeno vrijeme. Problem je što se na ekranu pokazuju samo ikone akcije, a na vama je da shvatite koju tipku stisnuti. Ako vam se prikaže ikonica nogu vi prvo trebate prepoznati što znači ta akcija, a potom i koja je tipka dodijeljena istoj. Kriva tipka, naravno, prekida čitavu akciju i vraća vas na sami početak. U ranoj fazi igre ovo nevjerojatno iritira, srećom pri kraju čitavu proceduru znate napamet.

Pogađate, ni tu se ne nazire kraj bedastoćama. Što reći o fizikalnom modelu kad motorom možete srušiti stablo od tri i pol metra pri brzini od 20kmph? Što reći kad sudaranje autom ne ostavlja nikakvu štetu, a pokušaji razbijanja stakala u igri rezultiraju izgledom auta koji kao da je pao niz liticu?

Kad bi smo opisivali sve gluposti i propuste unutar igre vjerojatno bi recenzija bila duga desetak stranica. No da vas poštedimo priča o ljudima koji iskaču kroz zatvorena vrata auta i zgradama koje ne može uništiti bacač raketa, ali može C4, produžit ćemo dalje na promašaje druge vrste.

Iz aviona je vidljivo da je igra rađena prvenstveno za konzole, a za PC portana naknadno. Grafička strana je next-gen užas kojeg ne uspijevaju sakriti ni anti-aliasing ni blur. Teksture u igri su niske rezolucije što stvarno upada u oko, a motion blur efekt čini igru nepodnošljivom. Konzolaši će ovo jednostavno morati trpjeti dok PC verzija srećom ima mogućnost gašenja te opcije. No i kad isključite motion blur dočekat će vas konzolaški hud i poruke koje prekrivaju pola ekrana. Interface je loše napravljen i daleko od jednostavnosti onoga iz GTA.

Zvuk u igri također je zakazao. Glasovna sinkronizacija je loša koliko i sama priča, ne izvlače ju ni inače odlični glumac Peter Stormare niti Jennifer Hale (davala glasove u MGS-u i Mass Effectu). Ovdje svakako moramo spomenuti i apsolutno iritantni sustav komentiranja našeg glavnog lika u igri. Svaki put kad pokupite novo oružje, kad vas okruže neprijatelji, naletite na neko vozilo i sl. vaš lik „nagradit“ će vas sarkastičnom izjavom koja će vas pratiti sve do kraja igre, uvijek kad se nađete u određenoj situaciji. Toj katastrofi pridružuju se i izjave neprijatelja koji će do besvijesti ponavljati „enemy sighted“, „he’s behind the building“ iako vas u tim trenutcima neće ni vidjeti, a vi pogotovo nećete biti iza nekakve zgrade. Pa čak i onda kada budete, kao što je navedeno, neprijatelji će to vikati do besvijesti i nitko se neće potruditi ni da ode iza te zgrade. Sve u svemu, ovu je igru isplativije igrati s ugašenim zvučnicima.

Kad već spominjemo neprijatelje, nemoguće je ne spomenuti i umjetnu inteligenciju. Ako se to tako uopće i može zvati. Jednom riječju – grozno. Neprijatelji se neće ni potruditi pobjeći ako do njih jednostavno dođete – naprotiv, stajat će ispred vas i gledati u prazno. Čak neće ni pucati. Zaboravite na to da protivnici imaju kakve kretnje, u ovoj igri možete ih percipirati kao panjeve.

Sad kad smo igru toliko ispljuvali, obećali smo progovoriti i o lijepim stvarima. Samo što se nema puno toga za reći. Mercenaries 2 zanimljiv je prvih pola sata. Ni manje ni više. Destrukcija je zabavna dok sve ne postane toliko monotono da utonete u razmišljanje o lošim stranama igre. Možemo jedino žaliti za solidno modeliranim okolišem i zanimljivim lokacijama. Da se ova Venezuela kojima slučajem našla u nekoj boljoj igri, uživali bi u istraživanju.

Sudeći po prvim prodajnim rezultatima, World in Flames se prodaje jako dobro, ali očito na račun stare slave i hypea. Objektivno igra izgleda nedovršeno i puna je bugova. Iako na trenutke nudi dobar osjećaj zabave, Mercenaries 2 ne zaslužuje biti ni priprema za GTA 4. Zato uzmite naš savjet – ako ovu igru baš želite odigrati posudite ju, a novce koje ste planirali dati za nju radije sačuvajte za nadolazeći GTA IV.

Ako ste registrirani, bacite nam koji komentar na recenziju i igru u box ispod, a osim toga i vrata našeg foruma su vam širom otvorena pa bacite i koji post u topic ove igre.