Dok je bio u fazi beta testiranja, smatrao sam da je MultiVersus bio pola neizbrušeni dijamanti, pola primjer izgubljenog potencijala. Igra se po mom mišljenju istaknula kao jedna od rijetkih koja može konkurirati Smash Bros. serijalu i po dubini mehanika i po prepoznatljivosti likova. U isto vrijeme, bilo mi je razumljivo što su igrači prilično brzali napuštali igru zbog manjka sadržaja i zakrpi. Kad je bilo najavljeno da igra ide u “hibernaciju”, nadao sam se da će developeri shvatiti u čemu je štos uspjeha Nintendove tabačine – ne samo što je zabavna i kompleksna, nego i kompletna. Nažalost, čini mi se da MultiVersus još uvijek nije došao do tog stanja.

I dalje je u srži ovo jako kompetentno napravljena igra. No, sporedne stvari koje okružuju gameplay su te koje zadaju prevelike glavobolje. Prava šteta, jer je po pitanju samog sustava borbe ovo izrazito zanimljiva tabačina. Savršeno pada u onaj klišej po kojem su osnove relativno lagane za pohvatati, ali i dalje postoji gomila toga što se da naučiti. Dokaz može biti ogromna količina različitih napada koju možete izvesti uz samo par tipki.

U principu imate dvije naredbe za napad, ali su vaši napadi prilagođeni s obzirom na smjer u kojem držite analognu palicu. Dobro, tim se može pohvaliti i Smash Bros. i dosta drugih platformerskih tabačina. No, skoro svaki lik u MultiVersus ima još više slojeva kod napada – i to bez da se pretjerano zakompliciraju kontrole.

Primjerice, Zekoslav Mrkva može nabaciti ogroman sef nasred mape uz pomoć jedne komande. Ali taj sef će drugačije pasti ako je napad izvede u zraku. Uz to, nakon što se sef pojavi, Zekoslav ga može svojim udarcima lansirati u svoje protivnike (i to u bilo kojem smjeru). Na kraju se čak može i uništiti za dobiti totalno novi projektil koji vam može dalje pomoći. Dakle, to je esencijalno napad koji se izvede jednom tipkom, ali isprepleće se s ostalim potezima ludog Zekoslava.

Skoro svaki lik u MultiVersus ima više slojeva kod napada bez da se pretjerano zakompliciraju kontrole.

Igrač tako dobiva više opcija po pitanju taktika bez da se uvode nepotrebne mehanike. I ovakva je praktički situacija kod cijelog rostera boraca. Marsovac Marvin može svoje napade prilagoditi uz pomoć svemirske letjelice, Batman dobiva posebne bonuse ukoliko se bori unutar dimne zavjese, a zalet Aryje Stark se mijenja u teleportaciju u slučaju da je pogodila nekog svojim bodežom. Rijetko koji napad postoji u nekom čudnom vakumu gdje ne može biti kombiniran s ostalima na neki zanimljiv način.

Stvarno, po pitanju samog šamaranja i dizajnu likova, teško je uputiti previše primjedbi igri. Ima više boraca koje možda spadaju u istu kategoriju. Primjerice, Superman i Jason Vorhees su tankovi koji su teški za izbaciti s mape. Ali tu je sa sličnostima gotovo, stil igranja im je totalno drugačiji.

Savršenu upada u onaj klišej po kojem su osnove relativno lagane za pohvatati, ali i dalje postoji brdo toga što se da naučiti.

Superman je iznenađujuće mobilan za tipa s 500 kila mišića (tako je to kad letiš). To mu dopušta da koristi vertikalnost kao rijetko koji drugi lik. S druge strane, Jason se primjereno kreće kao hodajući leš – ali ako se uspije pogoditi težak tajming na njegovim napadima, neprijatelje možete katapultirati van mape u kratkom roku.

Pomaže što su i fanovi ovih franšiza došli na svoje. Unatoč tome što je ovo 2D platformerska tabačina (nešto što nije baš instant hit na papiru), gotovo svaki aspekt prezentacije je sjajno pogođen. Dosta likova ima glasove po kojima ih najviše poznajemo ili barem jako slične varijante.

Pokojni Kevin Conroy je posudio glas Vitezu Tame, dok Mark Hamill i dalje rastura kao Joker. Finn i Jake također zvuče isto kao u crtanom Adventure Time, a čak je Maisie Williams stala iza mikrofona za vratiti se u ulogu Aryje Stark. Realno, mogli su na ovakvim segmentima i srezati što god troškova, tako da cijenim što se dosta uložilo po ovom pitanju.

No, unatoč toj jakoj jezgri igre, razočaravajuće što su sve te stvari… praktički već bile tu? Sjećate se? Prije nekih godinu dana, dok je igra bila u beta testiranju. Dobro, svjestan sam da grafika izgleda nešto finije zbog tranzicije na novi engine. Također su i dodane neke stvari poput novih boraca i single-player komponente. Ali iskreno, razumijem fanove koji su razočarani napretkom napravljenim za konačan izlazak igre.

Stvarno, po pitanju samog šamaranja i dizajnu likova, teško je uputiti previše primjedbi igri.

Pomalo ironično, ali možda su najveći primjer toga sustavi napredovanja. Rekao bih da ovo jako bitan segment za tabačine, u kojima želiš neki eksterni motivator da te gura do idućeg meča. U MultiVersusu su ti sistemi toliko nepotrebno komplicirani da je to čudo. Po enti put u ovakvim igrama imate po četiri-pet valuta koje trebate pratiti, do te mjere da sam se osjećao kao da moram postati magistar računovodstva da dokučim koju sam vrsta novca otključao.

Ne pomaže to što vas igra dosta puta nagrađuje s najbeskorisnijim stvarima (poput para za otključavanja pasivnih bonusa) ili to što je leveliranje likova previše sporo. Bode u oči i to što klasično online igranje s drugima praktički ne daje ništa osim stravično malo napretka za battlepass.

Korisničko sučelje isto predstavlja korak unatrag. U multiplayer igrama želiš da takve stvari funkcioniraju što brže i lakše, a meniji u MultiVersus nekako uspijevaju biti siromašni i zbunjujući u isto vrijeme. Potrebno je previše klikova za doći do osnovnih modova i informacija. To sam shvatio kad sam prošao kroz minutu mozganja samo da bih navigirao do opcije za lokalno igranje.

Teško je sad sve nabrojati, ali igra ima dosta sitnih poteškoća koje su se nagomilale, a nisu ni bile tu za vrijeme beta testiranja.

Teško je sad sve nabrojati, ali igra ima dosta sitnih poteškoća koje su se nagomilale, a nisu ni bile tu za vrijeme beta testiranja. Neke se definitivno daju ispraviti, poput opcije za igranje bilo kojeg lika lokalno. Međutim, igra je sad vani u kompletnom izdanju – na meni je da ju ocijenim u stanju u kojem je igram, a ljudi se s pravom mogu žaliti na tehničke probleme.

Single-player je dodatak koji bi htio obraniti od kritika do neke mjere. Slično kao i kod tornjeva u Mortal Kombatu, morate se boriti protiv niza neprijatelja – no stalno s nekim novim uvjetima, bilo to čekići koji vas udaraju po mapi ili kovanice koje morate skupljati za vrijeme meča. Ovi elementi su mi bili taman, predstavljaju zanimljive zaplete bez da previše ruše ritam igre.

Iskreno su me zabavile i mini igre koje se znaju pojavit s vremena na vrijeme. Svakih nekoliko mečeva će vas igra izazvati da npr. raznosite letjelice u tenku ili odigrate male zagonetke. Nekima će vjerojatno ovo predstavljati smor, ali meni su bili sasvim solidni za razbiti monotoniju. Doduše, moguće da bi se to promijenilo na većim razinama težina.

Kažem, ima igra svoje prednosti, ali čak i taj single-player dio nosi teret ostalih problema. Loše odrađena progresija je tu možda i najveći problem, jer se upliće NOVA vrsta valute, a i još mizerniji tempo otključavanja stvari.

Nije ovo naslov koji me razočarao s mehaničke strane, već zbog stanja u kojem je izašao. I možda najbitnije, zbog konteksta samog izlaska. Čekali smo godinu dana, neki ljudi su potrošili i pravi novac na ovo. Stalno se vrte teorije oko novih likova, a bile su i nade da će ovo bit konkurent Smash Brosu.

Na kraju smo dobili verziju MultiVersusa koja je u vrlo malo aspekata bolja, a u dosta drugih neredna ili nedovršena. Još uvijek nije dostupno  ranked igranje, modova je premalo, kamera sad zna biti totalna gnjavaža dok igrate, a ni količina novih likova (četiri, a za otključati jednog treba sto godina) nije impresivna. Još uvijek ne mogu vjerovati da su dodali Banana Guarda kao borca, najsporednijeg tipa iz Adventure Timea kojeg ni najveći fanovi nisu tražili…

Nadam se da će igra ići u pozitivnijem smjeru jer mi je drago nabacit’ koji meč, ali treba se još poraditi na svim sustavima oko gameplaya da baza igrača može opstati. I naravno, ne bi bilo loše da idući otkriveni lik bude Courage the Cowardly Dog… onda bih im možda i oprostio još nekoliko stvari.