JRPG igre danas se često i nepošteno smatraju zastarjelima samo zato što poznajemo neke druge žanrove i stilove koji teže nečemu sasvim drugačijem. Ako ste dobro upoznati s JRPG-om i već znate da ne možete probaviti njihove osnovne mehanike poput borbe na poteze, onda jednostavno nemojte igrati Personu i buniti se na to. Ali ako ste jedni od onih koji još ne znaju jesu li JRPG igre vaša šalica čaja ili pak nemate dovoljno iskustva s njima, prvo imajte na umu da će vam Persona 5 ukrasti srce i minimalno stotinjak sati života, pa tek onda odlučite sami hoćete li ju igrati.

Iako je praktički već šesta glavna igra u popularnom i cijenjenom serijalu, imam osjećaj da mnogima od vas neće biti pretjerano poznata. Fanovima serijala se ne treba posebno predstavljati jer će sami prepoznati mnogo posuđenih stvari iz prethodnih igara kao i bratskog Shin Megami Tensei serijala, ali je istovremeno potpuno neovisna i samodostatna igra u kojoj novi igrači neće ništa propustiti.

U ulozi ste srednjoškolca koji nalazi u novoj sredini pod nepravednom uvjetnom kaznom od godinu dana i upoznaje nekoliko kolega koje je društvo također odbacilo. Povezujući se kroz svoj bijes zbog nepravde, slučajno otkrivate paralelni svijet koji se otvara buntovnim dušama poput vaših i nudi priliku da ispravite neke stvari. U tom svijetu sjena manifestiraju se najdublje ljudske želje, a želje najpokvarenijih se pojavljuju kao blago skriveno u njihovim uvrnutim i bolesnim umnim palačama. Vi pak budite svoje unutrašnje persone kao božanska bića kojima se možete boriti protiv sjena.

Zajedno sa svojim društvom odlučite postati fantomski lopovi koji se šuljaju kroz te palače, ukradu blago koje simbolizira pokvareno srce zlih ljudi i onda u teoriji u stvarnom životu oni postanu pošteni.

Zajedno sa svojim društvom, uključujući mačka koja priča i pretvara se u kamion po potrebi, odlučite postati tzv. fantomski lopovi koji se šuljaju kroz te palače, ukradu blago koje simbolizira pokvareno srce zlih ljudi i onda u teoriji u stvarnom životu oni postanu pošteni i priznaju svoje zločine svijetu. Ideja je otkačena i zabavna sama po sebi, ali to možda ne bi bilo dovoljno kao suha tinta na papiru. Priča nije sva vesela i luda kako se čini već rado ponire u teške i mračne teme ili čisti mladenački bunt, a glavna snaga Persone 5 je kako vas uspije uvući u taj svoj svijet i njegove posebnosti.

Igra je u principu otvorenog svijeta, iako je on prilično ograničen, ali važnije je naglasiti da se izvodi prema kalendaru. Svaki dan morate ići u školu ili imate već neke druge obaveze i tek onda nakon škole i kasno navečer imate vremena za jednu do dvije radnje. To može biti vježbanje, čitanje, gledanje filmova, druženje s prijateljima, večera, razbojništvo po paralelnom svijetu i razne druge aktivnosti od kojih vam svaka nepovratno otkine komad dana.

Što je bitno, jer je vaše vrijeme nužno ograničeno s obzirom da vas pritišću ispitni rokovi u školi za koje valja učiti, a istovremeno zbog mutnih tajnih poslova vaša družba neprestano upada u probleme s najvećim pokvarenjacima društva koji vam prijete nauditi u kratkom roku. Većina igre odvija se u žongliranju između vođenja normalnog studentskog života i krađe srca zlikovaca koji vam ga prijete uništiti, pa morate planirati barem malo unaprijed i donositi puno svakodnevnih odluka.

Ključno je da će sve ostaviti osjetne posljedice na vašu priču i život, što god da odlučite raditi. Ako se družite s prijateljima produbit ćete vašu vezu što će vas ojačati u borbi i otvoriti pristup raznim mehanikama koje će onda otvoriti neke nove mogućnosti u igri koje će onda voditi do napretka na nekom drugom polju i tako dalje i tako dalje. Sve dostupne aktivnosti su umrežene u kompleksan sustav, pa koliko god imali stalan osjećaj da ništa ne stižete i da donosite potpuno krive odluke, sve su one od neke koristi koju ćete kad-tad osjetiti, jer je život jednostavno takav da ne možete sve odjednom.

Dostupne aktivnosti umrežene su u kompleksan sustav, pa koliko god imali stalan osjećaj da ništa ne stižete i da donosite potpuno krive odluke, sve su one od neke koristi.

To je posebna karta medija videoigara na koju Persona 5 vrlo očito i uspješno igra. Primjerice, ima jako puno razgovora i čitanja, a osim što su dijalozi i monolozi zabavno napisani osvajaju vas tako da ostavljaju osjetne posljedice na vas kao igrača. Stoga ste motivirani bolje upoznati svoje prijatelje ne samo zbog njihove duboke osobne priče koju postepeno otkrivaju, već vam je to od vrlo očitog interesa za prelazak igre. A i u tom svijetu fantazija ima nešto dopadljivo ljudsko u otvaranju duše prijateljima preko šalice kave i dopisivanjem preko mobitela. Srećom, dobar dio likova su zanimljivi ili barem zabavni i čine dobru ekipu, pa nagrade najčešće nisu jedina izlika za druženje.

Kalendarom se također postiže onaj osjećaj „još jednog poteza“ koji stvara ovisnost kod mnogih igara. Svakih nekoliko radnji završava odlaskom na počinak, pa je lako uvući se u tu svakodnevnu kolotečinu u kojoj nikada ne stižete sve što želite, pa mislite da ćete sutra, ali onda nešto iskrsne ili se otvori neka nova prilika ili problem, pa ćete to prekosutra i tako unedogled. Ali tada je već gotovo, u tom trenutku ste u svojoj glavi već fantomski lopov i igra vam je odavno ukrala srce, pa si morate priznati da ne možete prestati igrati.

No, svakodnevica je samo dio Persone. Da, dio koji apsolutno nosi skoro cijelu igru, ali ipak mnogo vremena morate posvetiti provaljivanju u palače, jer će vas inače recimo zli profesor izbaciti iz škole ako mu ne ukradete srce na vrijeme ili mafijaški šef smjestiti u zatvor ako njega ne preobratite. Odluka ciljano dizajniranih palača je pritom pun pogodak, jer postoje i nasumično generirani leveli koje možete istraživati po volji i koji nisu ni približno uzbudljivi kao pomno osmišljene palače.

One su kompleksne i velike tamnice vođene pričom kroz koje u većini slučajeva morate njuškati danima da bi osmislili plan krađe koji postaje sve kompleksniji kako igra odmiče. Njima naravno patroliraju stražari u obliku persona kojima vlada vlasnik palače i oko njih se morate šuljati i postavljati im zasjede. Stealth je ključna mehanika iako je istovremeno iznenađujuće priprosta jer su protivnici uglavnom slijepi, a sustav zaklona je pomalo neprecizan i ustvari skoro nepotreban.

Stealth je ključna mehanika iako je istovremeno iznenađujuće priprosta jer su protivnici uglavnom slijepi.

No, ako iznenadite protivnika onda dobivate prvi napad u borbi i to je ključ svega. Persona 5 ima najdinamičniji sustav borbe na poteze koji sam ikada vidio i jednom kad imate dobru paletu raznih tipova napada te poznajete slabosti svakog protivnika, bitke mogu biti gotove u par sekundi. Ali ako protivnici vas prvi napadnu isto vas mogu dokrajčiti vrlo brzo jer i vaša škvadra ima svojih slabosti i to je jedini način na koji je opravdana inače vrlo neobična stealth mehanika.

Izuzev toga, riječ je o tipičnoj borbi na poteze uz vraški lijepe i brze animacije te hrpu dobrih odluka po pitanju kontrola i efikasnosti, što znači jako puno ako ćete se mlatiti preko stotinu sati. Iako će se unutar iste palače neprijatelji početi ponavljati kako bi se postigla ravnoteža potrebnih skillova, svaka borba ima potencijala biti drugačija jer protivnike ne morate uvijek ubiti. Ako ih pogodite napadom na koji su slabi bacit ćete ih na koljena i onda možete tražiti predmete i novac od njih, ali pritom ne i iskustvo koje biste dobili ubijanjem. Ili pak možete tražiti da vam se pridruže, što sve otvara brojne taktičke kombinacije koje ponekad mozganjem spašavaju život.

Očito je kako vam predmeti i novac mogu koristiti, ali ako protivnike u razgovoru svojim odgovorima uspijete pridobiti, onda ih možete pozvati kao personu u borbi i koristiti njihove napade. Taj sustav ima onaj neodoljiv nagon Pokemon igara u kojima se trudite skupiti sva ta razna „čudovišta“, samo što ih ovdje umjesto skupljanja žrtvujete u paru ili većem broju jer onda dobijete još jače čudovište koje može naslijediti njihove napade.

To je poseban gušt raditi, jer time aktivno planirate i stvarate nekoliko svojih ultimativnih persona i planirate koje tipove napada želite da naslijede. Ali i njih kad-tad prerastete, pa morate i te svoje očito ne više toliko ultimativne persone žrtvovati da bi stvorili ultimativno-ultimativnu personu. Već sam po sebi je taj sustav zarazan, a posljedica je i da često na svom glavnom liku potpuno mijenjate napade i pristupe borbi što igru održava svježom.

Poseban je gušt žrtvovati protivnike da biste dobili ultimativnu personu, a onda poslije nje i ultimativno-ultimativnu i tako dalje.

Također primjećujem da Persona 5 gotovo uopće ne traži od igrača grindanje, tj. neprestanu borbu u slobodno vrijeme kako biste se levelirali. Poanta igre je da slobodnog vremena uz učenje, pranje veša i ostale životne zadaće nemate, pa bi bilo čudno da imate vremena manijakalno ubijati protivnike za iskustvo. Umjesto toga, stvari se rješavaju dobrim balansiranjem, jasnim prednostima i manama vaših i protivničkih persona te spomenutim sustavom žrtvovanja kojim možete u nekoliko minuta stvoriti najsnažniju dostupnu personu i potpuno prilagoditi svoj arsenal novim izazovima.

Stvari u igri svejedno mogu postati prilično izazovne već i na normalnoj postavci težine, pogotovo ako pričamo o bossovima koje ne očekujte pobijediti iz prvog pokušaja. Boss bitke su vrlo zabavne i savršena kulminacija ludo osmišljenih palača i zamki koje su modeliranje prema njihovim strastima. Oni su definitivno najmaštovitiji protivnici i za svakoga treba razviti mudru taktiku da bi ih konačno oborili uz snažan osjećaj postignuća.

Mašte općenito ima na bacanje kroz cijelu igru i što god joj prigovorili morate priznati da ima stila.

Mašte općenito ima na bacanje kroz cijelu igru i što god joj prigovorili morate priznati da ima stila. Vizualno je vrlo upečatljiva interesantnim sučeljem, simpatičnim likovima, ekscentričnim protivnicima, levelima i bitkama u kojima je nemoguće ne osjećati se kulerski. Igrača se bombardira s toliko zanimljivih slika i animacija da ju je zabavno vrtjeti i po izbornicima. A ogriješio bih da ne istaknem još jednu u nizu strahovito šarmantnih glazbenih podloga Shojia Megura koji svakoj sceni uspijeva dati duha, a ritmovi nadahnuti dramatičnim acid-jazzom lupkat će vam u glavi i nogama dugo nakon gašenja igre.

Tehnički, dakle čisto gledajući kvalitetu tekstura određenih modela te grafičkih efekata, Persona 5 nikoga neće ostaviti bez daha. Uzmite u obzir samo da igra na PlayStationu 3 izgleda gotovo identično osim rezolucije i sličica po sekundi. Istina je da stilom i prezentacijom otpuhuje dobar dio konkurencije, a u palačama skačete po divovskim lusterima, piramidama i prolazite kroz svjetove u slikama, ali to je dlaka koju profesionalno moram naći u jajetu. Barem se sve skupa izvodi savršeno glatko i brzo učitava.

Osim ako vam brojnost određenih skupina piksela znači više od cjelokupne audiovizualne poslastice ili se nalazite u onoj skupini kojoj sam na početku preporučio da ne igra Personu 5 – ipak igrajte Personu 5. Prosječan prelazak traje oko stotinjak sati u kojima zabava ne poznaje kočnice i teško ćete pronaći išta na tržištu što će nadoknaditi ono što ova igra nudi. Iskreno očekujem da JRPG žanr nakon Persone 5 postane znatno popularniji, ali ne zavidim budućim igrama jer im je ljestvica upravo postavljena nebeski visoko.