Isprva mi se asimetrične horor igre nisu činile zanimljivima. Nisam ovdje uočio neku pretjeranu zabavu niti me privlačio način igranja svake takve igre. A onda sam zaigrao Dead by Daylight na nagovor bratića i ostalo je prošlost. Stoga sam objeručke dočekao još jednu takvu igru, ovoga puta po kultnom horor serijalu iz filmskog svijeta.

The Texas Chain Saw Massacre je igra koja vas stavlja u koštac s tri ubojice koje vas se žele riješiti. U igri postoje dva tima – Family i Victims. Ova prva predvođena je prepoznatljivim i poremećenim Leatherfaceom. Igra je inspirirana originalnim filmom iz 1974. godine. Iako su likovi žrtava različiti, a u igri su dodani i neki novi članovi obitelji, sve se svodi na isto – grupa mladih ljudi pokušava preživjeti ludu obitelj.

Igra ima jedan mod koji se može igrati na tri mape. Svatko na početku bira hoće li igrati kao jedan od članova obitelji ili nekoga od žrtava. Jednom kad se to odabere, igrači na mapi imaju svoje zadatke koje moraju ispuniti. Svaki član obitelji ima nešto što može napraviti – Cook postavlja lokote na vrata, Hitchhiker postavlja zamke, a Sissy vas može otrovati. Leatherface uvijek počinje meč u podrumu, dok je ostatak obitelji raštrkan po gornjem dijelu mape.

Igra ima jedan mod koji se može igrati na svega tri mape.

Ono čime se ovaj naslov razlikuje od konkurenata poput Dead by Daylighta, Friday the 13th i ostalih jest to da se mečevi igraju 4 protiv 3. To znači da se četvero žrtava mora suočiti s tri ubojice. Kao i kod obitelji, tako i žrtve imaju svoje pogodnosti. Leland recimo može svojom snagom na kratko zaustaviti progonitelje, dok Connie ima sposobnost brzog otključavanja zatvorenih prostora.

Unatoč tome što je na raspolaganju više ubojica, moram priznati da je balans između njih u odnosu na žrtve vrlo dobar. Naravno, Leatherface je mašina koja ne staje i proganja vas kao pravi luđak, no ostali su usporeniji i za svaki nedostatak imaju određenu osobinu koja im pomaže. Isto tako, ne postoji mogućnost da se meč odvije bez Leatherfacea. Mislim da to nije minus ove igre jer jednostavno je on potreban, pošto je prepoznatljivo lice ove franšize. Je li se mogla umetnuti opcija da se igra i bez njega? Vjerujem da jest, no tada ne bismo imali osjećaj da igramo Texas Chain Saw Massacre, iskreno. Što je i logično, jer ipak je motorna pila u samom naslovu.

Ono čime se ovaj naslov razlikuje od konkurenata jest to da se mečevi igraju 4 protiv 3.

Osim što lovi svoje žrtve, obitelj mora nahraniti i djeda, glavu kuće. Njega hrane tako što skupljaju krv koja se nalazi u zdjelama raštrkanim po mapi ili jednostavno tako što ozlijede žrtve. Što se više djed hrani, to on dobiva na snazi pa vam može pomoći u pronalasku žrtava. Ne da ih traži, već se oglasi i ako se žrtve pomaknu u tom trenutku, vi ih lagano možete uočiti na mapi. Naravno, žrtve ga mogu i imobilizirati da im ne predstavlja opasnost.

Zadaci žrtava sastoje se od jedne te istih stvari – otvori vrata da izađeš iz prostorije. Naravno, potrebno je pronaći odgovarajući alat za tako nešto. Kako bi kompletno pobjegli s mape, žrtve moraju proći tri levela – podrum, izlazak iz objekta (npr. kuće) i kompletno napuštanje imanja, odnosno mjesta na kojem se nalaze. Sviđa mi se što to nije jedini način za pobjeći jer uvijek postoji opcija bijega kroz tunel koji se nalazi u podrumu, no za to se treba dobrano potruditi.

Žrtve tijekom cijelog vremena krvare i ne postoji mogućnost da se toga riješe, već samo uspore problem. Likovi su teško ranjeni pa je logično da će potpuno ozdravljenje pronaći jednom kad pobjegnu.

Naglasak je ovdje, kao i u drugim sličnim igrama, na šuljanju. Morate paziti kamo i gdje hodate jer vam zamke na podu, ali i one viseće, mogu omesti plan. Žrtve se uvijek mogu provući kroz uske prostore ili pak sakriti. Tijekom skrivanja imate opciju naglog izlaska te na par sekundi iznenadite i onemogućite članovima obitelji da vas proganjaju. Žrtve također imaju opciju da pomoću kosti koje nađu spase sebe jednom kad se uhvate u koštac s ubojicama. Ne samo to, već i tijekom šuljanja ih možete iznenaditi i prirediti im neugodnost na nekoliko trenutaka.

Naglasak je ovdje, kao i u drugim sličnim igrama, na šuljanju.

Ipak, sve to dosta brzo postane zamorno jer u igri imamo samo tri mape. A jednom kad odigrate sve tri, shvatite da se one zapravo i ne razlikuju previše. Dobro, izgled mapa je drugačiji, ali obrazac i putanja mečeva se ne mijenjaju bez obzira igrate li u obiteljskoj kući ili benzinskoj postaji.

Ovaj naslov potencira timsku igru. I dok se na strani žrtava to može zaobići, kod obitelji je stvar drugačija jer ovdje vam je potrebna koordinacija i suradnja kako biste bez problema spriječili bijeg vaših zatvorenika. Mora se pokazati pravi obiteljski duh kroz zajedničku komunikaciju jer u suprotnom niste obitelj. A ako ne pokažete obiteljsku snagu i zajedništvo, tada vas kao kaznu proganja Vin Diesel. Šalim se, naravno, no svejedno timska igra je ovdje ključ uspjeha.

U početku to vjerojatno nećete ni osjetiti jer se sve svodi na učenje mehanika, no suradnja je neophodna jednom kad se stvari poredaju kako treba. Uistinu je zadovoljavajuće kad okružite igrača kojeg lovite i uspijete ga srediti. A sve to bilo je omogućeno kroz timski rad i odličnu suradnju na koju vas igra od samih početaka forsira.

Mišljenja sam da ako u ovaj naslov uđe netko tko nije igrao ovakve igre, neće mu biti lako. Tutorijali ne donose željenu razinu znanja koje vam je potrebno da u potpunosti shvatite što se događa. Mehanike igranja poprilično su loše objašnjene, a ništa manje ne osjeća se ni kod snalažljivosti na mapama. Često sam znao vidjeti u mečevima da se igrači puno više muče u traženju gdje se što nalazi i što se mora učiniti, nego se zabavljaju s protivnicima iz suprotnog tima. Ne moram ni napomenuti da istu shemu slijedi i Skill Tree. U nekim trenucima djeluje konfuzno jer niste sigurni što sad morate učiniti. Ipak, dobra stvar je da se taj problem relativno brzo riješi i na biranje imate što želite uraditi sa svojim likovima.

Timska igra ključ je uspjeha i suradnja je neophodna.

Napredak se ovdje ostvaruje vrlo brzo pa tako u odabiru razgrananja sposobnosti vaših likova možete odabrati jedan od dva ili tri ponuđena puta i njega se držati. One likove koje želite igrati, s njima možete odabrati kako ćete ih graditi, a sve naravno ovisi kakav ste tip igrača. Na prvi pogled ovakav limitirani odabir može djelovati besmisleno, no generalno djeluje jako interesantno. U suštini, sami odabirete kako svakom meču s vašim omiljenim likovima želite pristupiti.

Grafički igra ne izgleda spektakularno. Jedini prepoznatljiv lik je onaj Leatherface, dok se ostatak i ne razlikuje previše. Modeli su im napravljeni gotovo identično pa se zna dogoditi da iz daljine ne možete prepoznati radi li se on žrtvi ili nekom članu obitelji. Malo raznolikosti ne bi škodilo, ovako djeluje da je jedan model lika poslužio za sve ostale, uz poneke preinake.

Jedini prepoznatljiv lik je onaj Leatherface, dok se ostatak i ne razlikuje previše.

Audio detalji su odlični i uistinu vas mogu uvesti u osjećaj tjeskobe i straha jednom kad se probudite u podrumu i želite pobjeći. Materijal originalnog filma iskorišten je na dobar način i vjerujem da će strastveni zaljubljenici u ovu franšizu to znati cijeniti.

Međutim, veliki problemi nastaju na više polja. Onaj najočitiji je kad vas netko napadne i svima u meču padne framerate. Iz nekog čudnog razloga se to događa i definitivno onemogućuju potpunu imerzivnost. Čak i ako ne komunicirate s timskim kolegama, točno znate da netko nekoga napada jer odjednom igranje igre postane usporeno.

Tijekom ulaska u privatne mečeve često mi se znalo događati da se igrači ne mogu spojiti. Ili bi ih izbacilo jednom kad se ušlo u lobby ili su na samom početku dobivali upozorenja da se ne mogu pridružiti meču. Ono što je također problem kad se uđe u meč jest gledanje u scoreboard. U nekim trenucima znalo se dogoditi da mi isti ostane zamrznut na ekranu tijekom cijelog igranja i jednostavno nisam mogao ništa napraviti do završetka meča.

Problem su i animacije. Jednom kad se pokrene animacija, npr. prolaska kroz uske prostore, igrači na kratak period postanu neuništivi i ne može im se ništa napraviti. To može itekako biti frustrirajuće, pogotovo ako igrate kao netko tko je član obitelji. Dodajte ovdje i pokoju nelogičnost, kao što je npr. kad netko upadne u zamku i padne u nesvijest (što se ne bi trebalo dogoditi) te model lika ostane zacementiran u mjestu. Nitko u tom trenutku ne može ništa napraviti.

The Texas Chain Saw Massacre može biti zabavna igra… jednom kad vam u mečevima ne budu prisutni navedeni problemi. Daleko od toga da je ovo promašaj, ali u trenutnom stanju nije ni najbolja igra na tržištu. Ne sumnjam da će razvojni studio ispraviti probleme, no definitivno se moglo i bez toga u samom startu. Igra se nalazi u takvoj poziciji da će trebati neko vrijeme dok se problemi ne isprave, a sadržaj produbi novim mapama. Hoće li doživjeti uspjeh Dead by Daylighta? Teško je reći jer se isključivo fokusira na jednu franšizu, no pravim usmjeravanjem tijekom budućih mjeseci, a nadamo se i godina, definitivno će se moći svrstati u najbolje igre ovog žanra.