Svatko od nas ima svoj san o idealnoj igri. Bilo da igre samo igramo ili ih sami stvaramo, obično imamo viziju nečega što smo oduvijek željeli igrati. Za mene je to igra u kojoj se biciklom putuje po svijetu, upija ljepote prirode i upoznaje strane kulture. Zato sam se pomalo plašio recenziranja Season – a letter to the future. Jer to po navedenom opisu jest idealna igra iz mojih snova.

Bojao sam se dvaju mogućih scenarija. U prvom bih slučaju igru previše nahvalio jer je netko kreirao igru po mojim željama. U drugom bih slučaju igru previše nagrdio ako se ne poklapa s mojim očekivanjima. Nijedan od tih scenarija nije se u potpunosti ostvario jer je Season tek solidan naslov i ne mnogo više od toga.

Season je igra bez ikakve akcije, a ne možemo ju baš nazvati ni puzzle avanturom jer praktički nema nikakvih zagonetki. Cilj je ovdje doživjeti priču kroz razgovore i fotografiranje okoliša. Tim se okolišem slobodno vozite biciklom, ali sam svijet nije osobito prostran niti pun detalja. S putovanjem krećete u planinskom selu Caro te se kroz dvije-tri lokacije spuštate u dolinu Tiang gdje provodite otprilike 4-5 sati. To znači da Season sveukupno traje jedno popodne – i to ovo kraće, zimsko.

Season je igra bez ikakve akcije, a ne možemo ju baš nazvati ni puzzle avanturom jer praktički nema nikakvih zagonetki.

U skromnoj prostranosti Seasonovog svijeta naišao sam na prvo razočaranje. Nisam bio pod iluzijom da će ova igra svojom mapom posramiti GTA ili tako nešto. Ali sam računao da će me Season provesti kroz više različitih lokacija umjesto da se bazira samo na jednoj regiji. Osnovni je zadatak u igri da dokumentiramo svijet na izmaku sezone, a na kraju bilježimo samo živote jednog jedinog mjesta s četvero ljudi. To je kao da običaje cijele Hrvatske oslikavam na primjeru najmanje moguće selendre, desetak kilometara odvojene od civilizacije.

Međutim, moram priznati da Season u vrlo kratkom roku uspije ocrtati vrlo zanimljiv svijet. Cijelo vrijeme imate dojam da je taj univerzum bogatiji i raznovrsniji od onoga što vam igra prikazuje. Kroz različita prepričavanja povijesti dobivate dojam da se nalazite u jako neobičnom okruženju kojega bi bilo uzbudljivo istraživati.

Cijelo vrijeme imate dojam da je taj univerzum bogatiji i raznovrsniji od onoga što vam igra prikazuje.

Na primjer, to je svijet u kojemu je veliki rat završio tako što su redovnici pjesmom donijeli mir – uspavljivanjem zaraćenih vojnika. To je svijet u kojemu određena vrsta cvijeća memorira zvuk događaja u svojoj blizini. To je svijet u kojemu se na svakoj promjeni sezone svim stanovnicima kolektivno brišu uspomene na ono što se dogodilo ranije. Season je vrlo maštovit u izgradnji neobičnog svijeta i zanimljiv u prezentiranju čudnih običaja.

Igra vam u startu uzme pozornost jer igrate kao djevojka koja je čitav svoj život provela u jednom selu, a sad prvi put odlazi u bijeli svijet, baš pred kraj sezone. Taj kraj sezone je uvijek neki događaj koji signalizira veliku promjenu, ali nitko ne zna što je to točno i zašto se događa. Poznato je samo da to nije klasični smak svijeta nego brisanje svega što je u pamćenju.

Kraj sezone uvijek je neki događaj koji signalizira veliku promjenu, ali nitko ne zna  zašto se događa.

Glavna se polemika u Seasonu vodi oko značaja samog pamćenja. S jedne je strane lijepo imati sjećanja na prošlo vrijeme, ali s druge je strane problem kad je čovjek opterećen nečime što ne može zaboraviti. U tu se temu upliću religijske konotacije kroz tri različita božanstva s kojima imate prilike doći u doticaj. I sve je to zabavno istraživati – samo ćete o cijelom svijetu više slušati nego što ćete ga vidjeti.

Sliku svijeta dobivate i kroz četiri različita lika koje upoznajete u dolini Tiang. Svaki od njih je zanimljiv, nalazi se u drugačijim životnim situacijama i dijeli vam različite životne mudrosti. Upoznajete tako ženu koja se mora odreći većine svojih stvari u preseljenju s velike farme u mali stan od 45 kvadrata. Ili umjetnicu koja cijeli svoj život stvara djela s kojima nikad nije zadovoljna. Likovi su definitivno interesantni, samo opet – ima ih manje nego biste to očekivali.

Svijet u Seasonu istražujete pomoću bicikla koji vam služi kao jedino prijevozno sredstvo. Nažalost, uz bicikl se ne vežu baš nikakve mehanike. Nema nadogradnji, nema potrebe za planiranje ruta (možete se voziti i uz stepenice ako treba), imate zvonce koje ne služi baš ničemu… Sam model vožnje dosta je nespretan i cijelo vrijeme sam se borio s brzinom kretanja – ili ideš presporo ili ideš prebrzo. Simuliranje pedaliranja kroz naizmjenično pritiskanje tipki R2 i L2 brzo mi je postalo naporno pa je dobra stvar da postoji i jednostavnija kontrolna shema.

Svijet u Seasonu istražujete pomoću bicikla koji vam služi kao jedino prijevozno sredstvo.

Česta gnjavaža bila mi je i ta što igra ima čudan sustav da “pozovete” bicikl kako se ne biste morali pješke vraćati do mjesta gdje ste ga ostavili. Čudan je sustav jer to nije jedna zasebna tipka za pozivanje kao u većini igara, nego morate pauzirati igru pa iz izbornika odabrati opciju “retrieve bicycle”.

Mehanike fotografiranja i snimanja zvuka za vlastiti album jesu ugodnije, prvenstveno iz razloga što nemaju nikakvu dubinu. U svega nekoliko navrata igra od vas traži da fotografirate nešto specifično, ali se nikad uz to ne veže nikakav izazov, npr. da u pravom trenutku uslikate neku životinju u pokretu, kako je to prije 20 godina tražio Beyond Good and Evil.

Igru uglavnom izvlače atraktivni prizori okoliša više nego sama tehnička strana ili grafički stil.

Vizualni dojam o Seasonu je osrednji. Igru uglavnom izvlače atraktivni prizori okoliša više nego sama tehnička strana ili grafički stil. Nije ovo ružna igra, ali definitivno treba naglasiti da ne izgleda jednako dobro kao u promotivnim materijalima kojima su ju najavljivali. Ako te materijale usporedimo s onime što smo dobili, svijet u konačnom proizvodu izgleda siromašnije od onoga što je bilo prikazano.

Usprkos tome, na svakom kutku osjeti se da je Season kreirala ekipa koja je strastveno željela dostaviti drugačiju igru od onoga što čini standardnu ponudu igara. U tome su i uspjeli, samo je pitanje koliko će igrači cijeniti djelomičnu kvalitetu. Season ima neobičan svijet kojeg bi bio pravi užitak istraživati da su mehanike vožnje bicikla kvalitetnije i da dokumentiranje svijeta pruža barem neki izazov. Ovako igra djeluje kao umjetnički eksperiment koji dostavlja tek polovicu svog potencijala.