Teardown je izašao za PC prije skoro dvije godine i svi koji su ga igrali će vam reći da je riječ o dragulju koji zaslužuje više pozornosti.  Međutim, igra je čak i na PC-ju bila poprilično zahtjevna, s detaljnom destrukcijom i upakiranim raytracingom koji nije bilo moguće isključiti. Sad kad je vani na next gen konzolama, vrijeme je da saznamo kako se novo izdanje Teardowna vrti, a i koliko se dobro drži taj gameplay s fokusom na destrukciji.

Vjerojatno je najočiglednije opisati Teardown kao igru u kojoj uživate u blesavom kaosu – i to je dijelom istina. Praktički se sve može uništiti, iako postoje čudna pravila poput toga da zgrade ponekad ne propadaju čak i kad im sitnica služi kao temelj. Unatoč tome, sustav uništavanja nudi slobodu kakva se rijetko viđa, pogotovo jer imate i bogat arsenal oružja na raspolaganju.

Možete raznijeti zgradu bacačem raketa, srušiti kuću bagerom, otopiti metal laserskom puškom… Brdo sati se može izgubiti samo u sandbox modu koji vam dopušta sve od beskonačne municije do kreacije jednostavnih građevina. Vašem uživanju u destrukciji pomaže to što je Teardown poprilično lijepa igra.

Možda se to čini blesavo onima koji će na ovo gledati kao nakupinu legića, ali krije se ovdje dosta vizualnih poslastica. Efekti vatre su mi posebno impresivni, način na koji se dim rasprši u zrak me znao potpuno hipnotizirati.

Brdo sati se može izgubiti samo u sandbox modu koji vam dopušta sve od beskonačne municije do kreacije jednostavnih građevina.

Zadovoljan sam što se vratio poseban raytracing koji je dostupan u oba moda igranja na PlayStationu 5 – performance koji se fokusira na stabilnost i fidelity koji cilja na grafičku ljepotu. Raytracing je inače integriran u sam engine igre, a jako je bitno da su uspjeli to izvesti na konzolama. Način na koji svjetlost prirodno utječe na sve što uništavate daje težinu okolinama.

Rekao bih da je s tehničke strane ovaj port za konzole odrađen jako dobro. U oba moda se igra vrti u solidnih šezdeset sličica po sekundi, a u performance modu se može uključiti opcija za 120 fps-a. Naravno da se može naići na neke poteškoće kad je destrukcija zbilja zahtjevna.

Igra mi se nekoliko puta srušila kad sam namjerno išao napraviti što veću katastrofu na ekranu. Iskreno, Teardown je i na PC-ju znao mučiti procesore, tako da ne zamjeram ovo developerima. Tijekom regularnih levela u kampanji, mislim da nisam naletio na gotovo nijedan problem s padom FPS-a ili slično.

Način na koji svjetlost prirodno utječe na sve što uništavate daje težinu okolinama.

E sad, sjećate se onog što sam rekao da je blesavi kaos dijelom istinit opis Teardowna? To je zato što ovaj naslov krije iznenađujuću količinu mozganja. Priča vas stavlja u ulogu kradljivca koji mora odrađivati mutne poslove, a većina levela vas ubaci na mapu gdje morate ukrasti nekoliko stvari. Međutim, čim ukradete jednu stvar, upali se alarm koji vam daje šezdeset sekundi da ukradete što vam je ostalo i pobjegnete.

To znači da vam je glavni zadatak pomno isplanirati svoje pljačke i stvoriti prečice da si uštedite vrijeme. Hoćete li raznijeti zid bazukom i tako napraviti nova vrata? Ili možda pozicionirati kamionet pored zgrade u kojoj kradete tako da do iduće destinacije ne morate pješke? Na kraju je kampanja praktički niz zagonetki pomiješan s ludom destrukcijom. Oni trenuci kad moji planovi nekako odu kako treba i jedva izvučem živu glavu među najdražima su mi u Teardownu.

Misije koje odrađujete su podijeljene po relativno malom broju mapa koje većinski ostaju iste svaki put kad ih posjetite.

Međutim, imam problema sa single-player dijelom. Misije koje odrađujete su podijeljene po relativno malom broju mapa koje većinski ostaju iste svaki put kad ih posjetite. Kombinirajte to s činjenicom da je većina zadataka slična (pljačke) i u kampanji zavlada monotonija nakon nekog vremena. Postoje iznimke – pojedini leveli imaju zanimljive fore kao helikopter koji vas lovi ili tornado koji uništava mapu.

Ipak, rekao bih da uzbudljivih novina ima relativno malo, pogotovo jer sami sustav uništavanja krije brdo potencijala. Tome ne pomaže što igra često ima umarajući tempo. Zna se zaredati veći broj misija koje predugo traju i zahtijevaju žestoko mozganje. Cijenim taj pametni dio Teardowna, ali isto smatram da ne bi škodilo više misija koje su čista zabava i služe kao pauza od silnog planiranja.

Inače, developeri su najavili podršku za modove – šteta što ih je zasad vrlo malo dodano u igru. Najbitnije stvar je ta da se sustav uništavanja uspješno prenio na konzole. Mišljenja sam da je taj sustav mogao biti bolje iskorišten u single-playeru, ali cijenim kako su tvorci od relativno jednostavnog formata napravili nešto nalik zagonetkama. Ako tražite naslov s vrlo ambicioznom idejom i kreativnim identitetom, onda ne možete previše pogriješiti s Teardownom.