Sigurno ste se često zapitali što bi se dogodilo da ste u određenim životnim trenutcima donijeli drugačiju odluku, bilo da je u pitanju odluka oko školovanja, pozivanja simpatije na kavu za što nikada niste skupili hrabrosti ili kupovine neke stvari koju nikada niste ni iskoristili. Ponekad je nezgodno zamisliti koliko bi naša sadašnjost bila drugačija izmjenama događaja koji su se dogodili u prošlosti, a zamislite samo koliko razlike bi donijela promjena ishoda jednog od velikih ratova. Srećom, tu nam u pomoć dolaze razni mediji koji imaju slobodu da mogu ići dovoljno maštovito i široko koliko mozak autora to dopušta te nam ponuditi alternativnu stvarnost toliko brutalnu da samo možemo biti zadovoljni s trenutkom gdje se sada nalazimo.

Izvrstan primjer su dva novija Wolfensteina koja nas bacaju u alternativnu prošlost gdje je Treći Reich ostvario pobjedu nad Savezničkim silama u 2. svjetskom ratu. Amerika se nalazi pod čizmom okupatora, a mi preuzimamo ulogu Blazkowicza, borca protiv nacističkih sila koji je u tom svijetu označen kao jedan od glavnih terorista uz svoje suborce iz grupe Kreisau Circle. Prije početka The New Colossusa dobit ćete kratke isječke iz The New Ordera čisto da osvježite sjećanje na glavne momente; što je po meni hvale vrijedan potez jer je u današnje vrijeme teško očekivati da se mogu sjetiti kompletne radnje naslova kojeg sam igrao još prije tri godine.

Nakon nekoliko uvodnih minuta novi Wolfenstein odmah započinje bez spuštenog garda te jasno nagoviješta da brutalnost nije nešto čega se ekipa iz MachineGamesa boji prikazati. Jedna od prvih interaktivnih dijelova je Blazkowiczevo sjećanje iz djetinjstva u kojem njegov rasistički nastrojen otac tjera mladića da ubije svog vlastitog psa samo zato što se druži s afroameričkom vršnjakinjom. Igra vas stavlja ispred cijevi sačmarice dok vaš krznati drug stoji ispred vas.

Nisam želio opucati, ostavljam igru da se vrti par minuta u nadi da to ne moram učiniti. Kada sam shvatio da mi nema druge, pucam, ali pokraj psa, u nadi da ću ga spasiti. Nažalost, moj pucanj je samo uplašio jadnog četveronožnog prijatelja kojega je na kraju ipak dovršio otac, dok ja tužno shvaćam da sam psu samo napravio traumu prije njegovog okončanja.

Wolfenstein II šokira već na prvom levelu, a možete si misliti što sve slijedi do kraja.

No, to nije sve što prvi level ima ponuditi, jer uskoro će se jedna od članica otpora zakoturati prostorijom, to jest njena glava ispred lude generalke Engel koja uz osmjeh tjera svoju kćer da to gleda. I Igor je prošao isti level kojeg možete pogledati u videu ispod:

Ako vam kažem da je ovo samo uvertira u događanja kojima ćete prisustvovati sljedećih 10 do 15 sati, jasno vam je da ćete se nagledati svega i svačega. Ipak, nije sve crno u novom Wolfensteinu, zapravo tu postoji i prilična količina scena s lakšom komedijom te odnosima između članova otpora kao izvrstan kontrast događanjima tijekom napucavanja. Upravo je slavljenje života te uživanje u njemu možda i najjače oružje protiv nacističkog režima kojim se naši suborci bore.

Nije sve crno u novom Wolfensteinu nego postoji tu i prilična količina scena s dobroćudnom komedijom,

Družit ćete se između misija na Eva’s Hammer podmornici, saznati više o svojim borcima, njihovim strahovima, hobijima te nesavršenostima zbog čega će ostavljati dojam ljudi od krvi i mesa, čime se ne može pohvaliti puno igara. Ovome naravno doprinosi i odlična gluma te facijalne animacije, jedina stvar koja bi vam mogla zasmetati je sinkronizacija usana s govorom koja nekada zna teatralno promašiti.

Grafika je također na mjestu, iako ništa manje nismo ni očekivali od idTech pokretača; samo u nekoliko navrata sam osjetiti blagi pad frameova na otvorenim mapama uz puno pucnjave i eksplozija koje inače izgledaju odlično. Ipak, većinu vremena Wolfenstein II drži stabilnih 60 sličica u sekundi na 1440p rezoluciji ako igrate PlayStation 4 Pro verziju. A visok broj sličica u sekundi u The New Colossusu je dosta bitan s obzirom koliko je dinamičan te će od vas tražiti intenzivno kretanje.

Ruke su vam odriješene te možete ići u luđački pohod s vrlo kreativnim arsenalom oružja.

Što se tiče samog pristupa borbi, ruke su vam odriješene te možete ići u luđački pohod s dvije pljuce u rukama, precizno rješavati protivnike iza zaklona ili se lagano šuljati i naciste rješavati na elegantan način – upotrebom metalne sjekire koja će njihove udove odvajati kao kružna pila. Wolfenstein II vam jednostavno želi prepustiti kormilo i dopustiti da uživate onako kako najviše volite uz mogućnost da bilo kojeg časa promijenite težinu igre. Neka dionica vam je preteška? Nikakav problem, smanjite si razinu težine. Ako pak vidite da nemate nekog izazova te da prelako prolazite određeni dio, slobodno si povećate težinu za nekoliko zubaca.

Ja sam više uživao u krvoločnim pohodima; prihvati mitraljez u jednu ruku, sačmaricu u drugu i spreman si na bilo koju situaciju. Odavno nisam uživao toliko u jednom FPS-u u kojem svaki pucanj izgleda i zvuči ovako moćno. Možda i najveći razlog uživanja u ovakvom pristupu je sama glazba koja vas neodoljivo pumpa kada uđete u dvoboj s protivnicima te od vas stvara zvijer. Način vašeg pristupa također bi trebao utjecati i na nadogradnje oružja, budući da ista značajno utječu na ponašanje te povećavaju preciznost, kapacitet šaržera ili brzinu reloada.

Odavno nisam uživao toliko u jednom FPS-u u kojem svaki pucanj izgleda i zvuči ovako moćno.

Jedina veća zamjerka igri je dizajn levela, s obzirom da nisam osjetio neke uzbudljive sekcije ili razgranate puteve. Imam čak osjećaj da su mi se leveli puno više sviđali u prošlom Wolfensteinu. Osim toga, manja zamjerka bi mogla ići i u smjeru inovativnosti, jer osim bolje priče nisam osjetio neki značajan napredak u odnosu na prvi dio. Nije to ništa loše jer je i New Order bio odličan, no ipak sam očekivao neki veći iskorak.

Wolfenstein II je baš istinsko singleplayer FPS iskustvo u svojoj srži i ne srami se toga. Ne prati trendove, nema potrebe za mikrotransakcijama ili multiplayerom, no svejedno nudi ugodnih petnaestak sati zabave. U fokus stavlja odličnu priču, izvrsnu glumu te kombinaciju težih političkih tema i zabavnih scena koje čine neočekivano dobru sinergiju te ga stavlja u red FPS naslova koje ne smijete propustiti.