Najbolja glazba iz igara: Cyberpunk koji nikad neće izblijediti

Dosta se toga još uvijek može zamjeriti Cyberpunku 2077 i stanju u kojem je ta igra bila lansirana. Međutim, glazba u toj igri nije bila predmet prigovaranja, rekao bih skroz opravdano. Glazbena podloga Cyberpunka 2077 dala je identitet mjestu radnje, ali i samoj avanturi kroz koju se prolazilo. Glazba je bila ta koja je meni prenijela bunt Johnnyja Silverhanda bolje nego ijedan dijalog u samoj priči. Glazba je bila ta koja je pogodila ugođaj distopije dok se vagalo oko toga je li smrtnost dio naše ljudskosti i moramo li se odreći svoje ljudskosti da bismo nadživili svoje postojanje.

Upravo je ta ideja zaobilaženja prolaznosti dobro sumirana u pjesmi pod nazivom “Never Fade Away“. U svijetu samog Cyberpunka, pjesmu je napisao i skladao sam Johnny Silverhand, te ju lansirao pod istoimenim albumom sa svojim bendom Samurai. Elegija je to u kojoj se opisuje gubitak osobe, uz zaključak ljepota odnosa s tom osobom nikad neće nestati.

U stvarnosti je to pjesma koju su napisali David Sandström i Dennis Lyxzén, a izvedena je u dvije verzije. Jednu izvodi bend Refused, a za drugu, meni dražu, zaslužni su P.T. Adamczyk i Olga Jankowska.

Često se može čuti kako ljudi prepoznaju svoje sudbine u tuđim stihovima i mislim da je tu Cyberpunk 2077 zabio svoju poantu bolje nego išta drugo. Iako se ova pjesma prvenstveno odnosi na Johnnyja Silverhanda i njegov razuzdani stil života, melankolija se provlači stihovima kad kroz njih promatrate glavnog lika, V-ja. Sve se opjevano može prenijeti i na njegov odnos sa samim Silverhandom, gdje nema romantične konotacije, ali svejedno ima strasti prema borbi koja nešto znači i nakon smrti.

V je na početku igre ambiciozan kriminalac, ali uz Silverhanda s vremenom izrasta u nešto više od toga. V na kraju ima svoje gubitke koji se zrcale sa Silverhandovim gubicima u nekom drugom životu; spajaju ih isti stihovi iako su to dva različita postojanja.

E sad, zvučat će malo blesavo, ali mene stihovi u Never Fade Away podsjećaju i na Cyberpunk 2077 kao samu igru, odnosno sve ono što se toj igri dogodilo, kako je od najočekivanijeg naslova 2020. mnogima postala predmet sprdnje. Developer CD Projekt RED preko noći se praktički iz “prijatelja gamera” pretvorio u pohlepnog korporativca. I ovo djeluje kao njihova žalopojka.

Pjesma počinje stihovima: “Yeah we lost everything, we had to pay the price”, a onda čuješ da je CD Projektu vrijednost dionica nakon izlaska igre opala za 75%. Pa se onda pjeva o platnu s dva lica, što me podsjeća na igru kakvu su prikazivali u promotivnim videozapisima naspram igre kakvu su igrači na konzolama dobili. Pa se spominje rijetko viđena strast, a uopće ne sumnjam da su developeri bili totalno posvećeni ovoj igri – samo za nju jednostavno nisu dobili svo potrebno vrijeme, ili kako bi se stihom reklo “that one sin that caused the fall”.

Ali usprkos svemu tome, Cyberpunk 2077 mnogima još živi u sjećanju i povremeno se povede neka rasprava o samoj igri. Jer ispod svih tehničkih problema nalazi se vrlo dobra priča s određenom poetikom i ljepotom. Ili kako bi to stihovi rekli:

what you did to me – i know
said what you had to say
but a thing of beauty
will never fade away