Gdje nam je više ta recenzija The Divisiona 2?

The Division 2 izlazi sutra, ali su serveri već nekoliko dana otvoreni za ekipu koja je dobila raniji pristup igri. Među njima smo i mi s HCL-a, igramo The Division 2 kao da nijedna druga igra ne postoji, a prije nego budemo spremni za punu recenziju, mene je zapalo da vam dostavim ovo preliminarno izvješće o igri.

Ako ste slušali moje dojmove nakon što sam igru isprobao u drugom mjesecu onda znate da tada nisam bio nešto posebno impresioniran. Međutim, s PC verzijom Divisiona 2 došao sam „na svoje“ i pucanje bez oslanjanja na auto-aim je jedna divizija iznad onoga što sam igrao na konzoli. Općenito sam jako zadovoljan PC verzijom, tj. njezinim tehničkim dijelom. Učitavanja su dosta brza, matchmaking je iznenađujuće kratak (s bržim se još nisam susreo!), a opcije podešavanja su dostupne praktički za što god poželite, osim FOV-a.

Optimizacija je također solidna. Igram na visokim postavkama u stabilnih 60 fps-a s prosječnom GTX 1060 karticom. To me čudi iz dva razloga. Prvi, igra je rađena u partnerstvu s AMD-om, što obično ide na štetu Nvidijinih kartica. Drugo, igram u DirectX 12 modu od kojega Nvidijine kartice najčešće nemaju velike koristi. No, u The Divisionu 2 se razlika između DX11 i DX12 definitivno osjeti već na GTX 1060 – i to u pozitivnom smislu. Dogodi mi se tu i tamo da se igra sruši u DX12 modu, što je iritantno, ali definitivno nije često kao što je bilo prije pola mjeseca u otvorenoj beti.

Da ne bi ispalo kako The Division 2 hvalim samo zbog PC verzije, moram priznati da sam ugodno iznenađen time da igra podosta novih stvari. Da, mehanički je ista kao i prvi Division, ali se itekako vidi da je Ubisoft Massive naučio neke lekcije iz jedinice. Lokacije na kojima se odvijaju misije imaju više raznovrsnosti nego u prvom dijelu i nisu samo neke baze u kojima se skrivaju neprijateljske frakcije. Ovdje između ostaloga posjećujete muzej s izložbom o američkoj povijesti pa se u jednom dijelu napucavate kao da ste u vijetnamskom ratu. Zatim idete u nekakvu televizijsku postaju gdje monitore rešetate jednako kao neprijatelje koji se iza njih sakrivaju.

Misije se uvijek svode na napucavanje – to nije novo. Srećom, to je napucavanje bolje nego prije. Ono što nisam primijetio u ranijim druženjima s igrom jest to da su bitke s boss protivnicima sada zanimljivije jer je donekle uklonjeno to da su ti protivnici spužve za metke. Naime, svaki važniji protivnik ovdje nosi oklop čije dijelove individualno možete slomiti. Ako usmjerite paljbu na određeni dio oklopa i uništite ga, tada neprijatelja kroz tu pukotinu u oklopu možete dokrajčiti uz nekoliko preciznih pogodaka. Dakle, nema onoga da ga pet minuta gađate u glavu kao da je Terminator. Tj. ima, ali je malo realističnije – gađate ga dok mu ne skinete oklop. Kad to napravite, neprijatelju ste otvorili slabu točku koju onda treba iskoristiti.

Solo igranje je izazovno jer je opasnost od pogibije veća, a timsko rešetanje donosi novu vrstu kaosa u kojemu sa svih strana pršte meci, granate, dronovi i mini-strojnice. Za što god da se odlučite, The Division 2 donosi gomilu sadržaja. Osim standardnog PvE-a i PvP-a u Dark Zoni imate još i Conflict mod (PvP), podršku za klanove te Raidove za ukupno osam igrača. Brojne su mogućnosti sređivanja vlastitog lika, svaka vrsta oružja ima unikatne karakteristike i varijacije, a tu su i neki novi alati poput pištolja koji imobilizira neprijatelje.

Ostaje za vidjeti kako će se ti sadržaji držati nakon tridesetak sati kada počinje endgame kampanja. Do tada još imamo dosta igranja, stoga nećemo duljiti s ovim tekstom nego se vraćamo u virtualni Washington. Vraćamo se grindu, ali dobro odrađenom grindu pokraj kojega pokušaj pričanja priče pada u sasvim drugi plan.