Nažalost ne, ali još se ne dam.

Volim igrati, opušta na neki način iako se često živciraš, ali ne misliš na druge stvari bar. 😅 Samo obaveze oduzimaju previše vremena.
Nakon što sam na kraju prošle godine vidio koliko zapravo malo sati imam odlučio ove godine to povećati, nastojim svaki dan bar pola sata, sat. Toliko uvijek mogu odvojiti. A opet se zalomi koji dan da ne nađem vremena ili mi se jednostavno neće ništa. Naslagao sam toliko toga da imam šta 2 godine bar igrati da ništa više ne kupim. A na wishlisti i dalje fina hrpa. 😂

Naravno! Terapija!

Nema to više šarma i neke čari u ovim novim igrama, samo cash grab i poluproizvod, igram eto da odigram, rijetko koja nova singleplayer igra me bas toliko zainteresira da kazem ono, WOW kakva prica…vec ono, krenem igrat, 3 sata odigram i ne pipnem je vise nikad (ne odnosi se na sve nove igre ali dobra vecina)

Meni je gaming terapija, ali sam stvarno postao izbirljiv prema igrama, samo singleplayer igre koje ne traju dugo

Uživam i dalje u njima, ali na drugačiji način. Dok sam u mlađim danima tražio pretežito zabavu tipa uključivanje cheatsa u GTA-a igrama i rokanje po gradu tri sata, danas ipak preferiram kvalitetnu priču, dobar setting ili nešto opuštajuće. Nikad nisam bio za kompetitivni gaming.

Uživam i danas, ali puno rjeđe me neka igra uhvati i zgrabi, ono, potpuno. Razlog nije samo u poluproizvodima i površnim, nezanimljivim igrama, nego i u jednostavnom zasićenju koje se nakupi kroz sve te godine. Smatram da je sasvim normalno da nakon 20+ godina gaminga onaj početni hype i snažne emocije malo splasnu. Jednostavno već znaš igrati “napamet”” gotovo svaku igru, prepoznaš obrasce, mehanike i dizajnerske trikove te imaš osjećaj da si već vidio gotovo sve što se moglo vidjeti. Zbog toga mi danas treba stvarno “posebna igra” na ovaj ili onaj način da me ponovno potpuno uvuče u svoj zagrljaj, dok su me nekad i puno jednostavniji naslovi mogli oduševiti. Jebiga 🙂

Apsolutno to je moja oaza mira kojoj se uvijek vracam 🙂 <3

Što sam starije, sve više uživam u igranju, iako imam manje vremena za igranje, upravo iz razloga jer mi se dijapazon širi i dobivam više iz naslova koje igram i/ili koje sam već odigrao pa im se vraćam! Što više vježbam kritički dio svog mozga, igre su mi sve zabavnije i zanimjivije jer više uviđam, imam puno veći raspon tema, primjera, znanja i perspektiva – kako osobnih, tako i kritičkih – i to mi je baš super kod odrastanja.

Imam nekakve faze i mislin da se onaj osjećaj iz djetinjstva nikad ne može ponovit ali s obzirom na “staž” mislim da uživam gotovo jednako kao i kad san bija mlađi. 😁
To mi je hobi i opušta me, popunjava mi slobodno vrime. Jednostavno čini me sretnim i nadam se da će tako bit do kraja života 🤷‍♂️😁

Kada sam bio “mlad” igrao sam samo akcija i akcija i akcija ( igrao sam na ps1 i compu samo resident evil) ; sad profiliram samo priču, ako i jeste akcija to mora biti tako utkano u priču jer inače shvaćam da je to artikal koji u sebi nema sadržaj. Valjda i to dođe s godinama, jer imam sve manje vremena za igre.

Uzivam na najjace. S vremena na vrijeme zna nekad gaming kriza uhvatiti, ali nista strasno. Igrat cu dok ne umrem 😂

35 godina, od toga 27 godina staza u gejmingu, i dan danas igram igre ali nemam taj osjecaj kao kad sam bio mladji, rjetko koja nova igra naidje da me baz obuzme taj neki osjecas ono da se nemogu odvoiti od nje, najvise se vracam starijim kvalitetnim igrama, sto se tice hardvera trenutno igram na PC bez problema sve igre na MAX.

Otkad imam “zvocalo” pored sebe, a i posao je tu uključen vrijeme kao da se istopilo. Uživanje i dalje postoji, ali sloboda uma i vremenska sloboda su se značajno smanjile 😅

Pa vidite nije bila stvar prije šta igram neko skim igram. Kad sam igrao Pes minecraft ili codm free fire u 2018 i nize, uzivao sam jer sam igrao s prijateljima. Ovako danas igram s nepoznatim igracima s balkana i stranih zemalja koje ni ne znam mogu biti 50 Diddy Drake Epstain ili 8 godisnji razmazeni klinci.

A realno ne… Ali mi je bedasto malo pitanje, naravno da ne uživam u igrama kao kad sam bil mlad. Kad sam bil mlad, bilo je sve magično, mozak na pašu… Imam vividna sjećanja na određene igre koje su me feedale ko klince… Dns jbga, kuća, pos’o, obveze, milijun stvari u glavi svaki dan; Fizički je nemoguće takvu “magiju” izazvat u glavi više. Uživam u igrama i dalje, manje, no uživam. Konačan odgovor 😅

I dalje uzivam u igrama, jedino što zbog godina imam dojam da se brže živciram kad mi ne ide. Zato više ne igram na Hard težinama ko prije, već laganini neka zlatna sredina i polako. Jedino se i dalje živciram na Souls-like igrama gdje nema baš izbora (Čitaj: sa Sekirom sam se nasekirao ko nikad prije)

Ni blizu kao nekada… jednim dijelom jer su i same igre postale drugačije, trendovi se promijenili i jednostavno, neke stari su došle sa vremenom. No sa druge strane, pojavile su se tu i neke druge obaveze, poput posla, porodice, drugih aktivnosti i tako dalje.

KAd je dobra igra uživancija je zagarantirana kao i prije…

Na prvu bih rekao da su igre izgubile car. Ali cinjenica je da igre izgledaju bolje nego ikad i da su, kako god da okrenes, bolje nego ikad. Mislim da je problem u prevelikom izboru i u meni samom. Ukus mi se nije promijenio. I dalje volim SP igre i dobru pricu prije svega. Ono sto sam volio na starim generacijama, to volim i sada. I sad se pronadje dobra igra, sve rijedje, ali ih ima. Jedino sto mi je zao je sto nekih serijala, koje sam volio, nema na novim konzolama. Uglavnom, promijenili su mi se prioriteti, ali i dalje se smatram fanom.

Ma ni blizu kao kad sam bio učenik/student. Dobro ste pitanje postavili, iako nađem vremena, manje uživam i krivo mi je ponekad zbog toga. Igre ne bude u meni isti onaj osjećaj kao nekad.

Ma sad mi je veća uživancija 🙂

Rekao bih da uživam isto kao i prije, ali sam znatno izbirljiviji po pitanju igara. Vjerovatno jer nemam vremena kao nekada, pa mi nije svejedno šta ću igrati

Primijetio sam da u poslednje vrijeme manje uživam u video igrama i da se konstantno vraćam igrama koje sam već igrao, te vrlo brzo mi ove novijeg datuma dosade. Možda je razlog što je sada sve više igara u opticaju i da kao mlađi i nisam baš mogao da biram šta ću da igram nego sam igrao ono što se ima za igrati i bio sam srećan samim tim što nešto igram, dok danas imam hardver jači nego ikad i instaliranih 6 igara od kojih igram ovu šestu igru koju sam već igrao prije par godina, a ovih 5 skuplja prašinu na desktopu, ali bar ne jedu hleba. Dolazim do zaključka da polako godine stižu i prioriteti se mijenjaju što je i normalno, ali ne dam se još. Sa druge strane, divim se Igoru kada vidim da igra igre na koje sam sebi nikako ne bih mogao da nagovorim. To je prava posvećenost i publici, industriji i svom poslu..

Nažalost nekad se igralo da se zabavim, a sad mi je to neki obred. Moram imat vremena, ne smijem imat briga i onda dok dođe taj dan svakih tjedan dana jednom da imam 2 sata onda se uvatim toga i tu uživam. Svejedno to nije kao prije poslije škole, ili prije školskih dana, doduše ima tu i do nostalgije malo zašto mislim da je prije bilo bolje. Mislim da godine donesu odgovornost, a ona umanji nekako taj užitak koji imaš zbog bezbrižnosti sebe kao djeteta.

Ništa nije kao kad si mlađi, ni igranje, ni odlazak u kino, na utakmicu, ni disko (da ne nabrajam sve aktivnosti 😆), zato sve to dandanas još uvijek radim samo da opet osjetim tu čar taj užitak. Ja kad naletim na video clip GTA Vice City i svira pjesma Self Control, suza mi krene.
Zato ovi mladi uživajte pa kad dođete u neke godine znat ćete o čemu pričam 😀.
Naravno da mi nije isto igrati igru sada i sa 16 godina, ali volim još uvijek i uživam u igranju.