Netko treba reći: A Plague Tale: Requiem ima puno značajniju priču nego The Last of Us

---

Nakon što je The Last of Us ekraniziran u nagrađivanoj TV seriji, primijetio sam da se izvan gamerskih krugova probudila određena svijest. Ljudi kao da su počeli shvaćati da videoigre mogu imati priče koje svojom dramaturgijom i slojevitošću potiču na razmišljanje. Nije da imamo samo priče o 101. spašavanju princeze za redom, iako i to potiče razmišljanja, kako god okrenete.

Netom prije nego se serija The Last of Us krenula emitirati, redatelj Craig Mazin izjavio je kako je TLOU “najbolja priča ikad ispričana u videoigrama”. Ta je izjava rasplamsala raspravu u gamerskim krugovima – valjda baš onako kako je nekome i bilo u planu. Moram priznati kako tu izjavu nisam shvatio ozbiljno jer TLOU kao izvrsnu priču ne bih izdizao iznad drugih izvrsnih priča u videoigrama. Na kraju krajeva, nema baš ni mjerljivih metoda za to.

Međutim, godinu dana kasnije, kad TLOU serija skuplja brojne nagrade, malo me ipak smeta ta navodna titula “najbolje priče ikad ispričane u videoigrama” koja se često prišiva za TLOU. Pogotovo jer smo u međuvremenu dobili priču koja, po mom mišljenju, pokazuje zašto TLOU ne zaslužuje takvu titulu.

Ta priča je A Plague Tale: Requiem, igra koju sam u recenziji humoristično opisao kao “Past of Us”. Ne može se baš reći da je Requiem kopija TLOU, ali su podudarnosti u priči toliko velike da jednostavno ne mogu biti slučajne. Ako opišete zaplet tih dvaju igara, dobit ćete istu stvar. Evo dokaza:

Čovječanstvo se bori sa zarazom i prijeti mu istrebljenje. Pratimo dva lika: mlađeg koji ima moć zaustaviti to istrebljenje i starijeg koji će učiniti sve da zaštiti mlađeg lika. Taj dvojac putuje zemljom u potrazi za određenom grupom ljudi koji im mogu pomoći. Tragedija ih prati gdje god dođu i svatko tko im se nađe u blizini biva ugrožen. Mlađi lik u toj avanturi spoznaje okrutnost svijeta, a stariji se lik sve više prepušta nasilju kako bi zaštitio mlađeg lika u čijoj neiskvarenosti vidi ljepotu života.

To je doslovno zaplet i za The Last of Us i za A Plague Tale: Requiem. Dakako, jedna se igra odvija u Americi početkom 21. stoljeća, a druga u Francuskoj sredinom 14. stoljeća. No, kad priče imaju toliko podudarnosti, mislim da ih nije pogrešno uspoređivati, barem da dekonstruiramo tvrdnju kako je TLOU najbolja priča koju videoigre imaju za ponuditi.

Za potrebu ove analize ključno je proći kroz obje priče u cijelosti, stoga će ovo biti tekst sa spoilerima za The Last of Us Part I te A Plague Tale: Requiem. Ako još niste odigrali te igre, a planirate – budite upozoreni da ovdje otkrivamo same završnice tih igara.

SPOILERI! SPOILERI! SPOILERI!

Još ste tu? Dakle…

DRŽANJE ZA RUKU

U obje igre glavni likovi većinu vremena provode zajedno. Međutim, Requiem je priča koja bolja prenosi međuovisnost likova i važnost zajedništva. Kad u TLOU dobijemo priliku kontrolirati Ellie, njezin set vještina ne razlikuje se previše od Joelovog, niti se gameplay značajnije mijenja kad nismo u ulozi Joela. A Plague Tale kroz gameplay jasnije pokazuje Hugovu ranjivost i ovisnost o Amiciji. On ne može oponašati ono što Amicia radi, ali daleko od toga da je beskoristan – oboje su snažniji u tandemu, što TLOU s druge strane nikad ne prenosi s priče na gameplay.

Vjerojatno najbolja demonstracija prednosti koju Requiem ima nad TLOU je u fizičkoj povezanosti likova. Amicia i Hugo konstantno se drže za ruke i na to se, kao igrač, toliko naviknete da vam je totalno neprirodno ako toga nema.

I TLOU i Requiem imaju dio priče kad s pratećim likom nešto nije kako treba – Ellie kad shvati da se putovanje s Joelom bliži kraju, Hugo kad se suoči sa smrću svoje majke. No, dok TLOU igraču kroz Joela mora sugerirati da je Ellie totalno odsutna, u Requiemu se Hugova odsutnost osjeti bez potrebe da se to igraču naglašava. Lik koji vas je satima držao Amiciju ruku sad hoda udaljen nje, totalno u šoku, imun na njenu patnju. Naznaka je to onoga što dolazi, puno suptilnija nego u TLOU, a opet puno primjetnija jer igrač po najosnovnijoj mehanici kretanja osjeti da se nešto izgubilo između likova kojima upravlja.

TEŽE BREME

The Last of Us i dan danas ima neočekivanu završnicu kod koje se može raspravljati je li Joel postupio sebično spasivši Ellie jer svoju kćer nije mogao, ili je potpuno nesebično sebi ispisao smrtnu kaznu omogućivši Ellie da živi. Zanimljivo je to pitanje, ali ako ćemo iskreno, meni završnica TLOU nije bila nešto posebno šokantna. Igra je u tom trenutku tražila da ekipu Firefliesa istrijebim jednako kao i sve druge protivnike koji su Joelu stali na put. Sporno je, tehnički, samo ubojstvo kirurga koji ne napada Joela, a njega vidim prvi i zadnji put, čime je Joelov postupak razumljiviji. Taj čovjek ni njemu ni igraču ne predstavlja nikog značajnog.

A Plague Tale Requiem na igrača postavlja nesumnjivo teže breme. Cijelo igru Amicia nastoji pronaći način da spasi Huga i u srcedrapajućoj završnici igrač sam mora shvatiti da je jedini način da se mali spasi taj da se igrač prestane boriti za njegovo spašavanje. Igra baca igrača u ponavljajuću petlju bezizlazne borbe, sve dok Amicia, a samim time igrač, ne shvati da bitka neće završiti kad Amicia porazi sve protivnike nego kad ugasi vatru kojom ih pali.

“Zašto se još uvijek boriš?” – pita ju Hugo.
“Jer nastavljaju dolaziti po mene.” – odgovara Amicia.
“Da, zato jer ih trebaš. Trebaš izgovor da se nastaviš boriti. To je tvoja nada da još uvijek možeš popraviti stvari onako kako si to prije radila.” – kaže joj Hugo te objašnjava “Dok god se boriš, misliš da možeš pobijediti. Ali vrijeme za borbu je već prošlo, Amicia. Moraš se pomiriti s time.”

Gašenje plamena koje igrač inicira potom postaje stvarni čin. Od Amicije i igrača traži se da usmrte Huga na način kako su usmrtili sve druge koji su mu htjeli nauditi tijekom igre. Cijeli taj proces bio mi je daleko mučniji od onoga kroz što Joel prolazi u završnici TLOU, kudikamo emotivniji i šokantniji. S jedne strane imamo TLOU u čijoj završnici nastavljamo raditi ono što smo radili kroz cijelu igru, a s druge strane imamo Requiem koji od nas traži da se pomirimo s gubitkom, da prihvatimo kako spas može značiti različite stvari u različitim okolnostima.

Važan dio svega je interaktivnost. Igrač u TLOU nema izbora u suočavanju s kirurgom, dok u Requiemu može odbiti ubijanje Huga. Priča i dalje završava na sličan način, ali upravo je tu specifičnost igara – da igrač može ostaviti svoj utjecaj na narativu, da može osjetiti povezanost s igrivim likom kroz preplitanje gameplaya i priče.

Sve u svemu, priča APT: Requiema na kraju mi je imala značajniji emotivni utjecaj nego TLOU. Udarila je po osjećajima znatno intenzivnije, ne samo zbog tragične završnice nego i cjelokupne izvedbe. Amicia i Hugo su duo čija se dinamika odnosa precrtava na izvedbu gameplaya, gdje je Hugo puno nesamostalniji, a opet aktivniji član u avanturi. U konačnici to doprinosi težini zadatka koji čeka igrača u zvavršnici.

Nepravedna usporedba?

Sa svime time rečenim, moram naglasiti kako ne mislim da je A Plague Tale: Requiem u globalu bolja igra od The Last of Us. Iako je između tih dvaju igara razmak od čak devet godina, jasno se vidi da je TLOU imao raskošniju produkciju. Isto sam tako svjestan kako je APT: Requiem nastavak, tj. drugi dio u ovoj usporedbi, što znači da je za razliku od TLOU imao referentnu točku za poboljšanje. Možda nije sasvim fer usporedba, ali da sam uspoređivao prvi dio, ili da je u usporedbi bio TLOU2, više to ne bi bila ista poanta.

Pored svega toga mislim da bi titula “najbolje priče ispričane u videoigrama” rezervirana za one priče koje koriste specifičnosti medija videoigara. Kako smo vidjeli, The Last of Us bez problema funkcionira i kao priča ispričana kroz seriju. A Plague Tale će također dobiti svoju TV adaptaciju, ali nisam baš siguran da će to biti jednako uspješno, ne zbog produkcije nego zbog toga što ima više specifičnosti ostvarenih upravo kroz medij videoigre.