Opisat ću vam jednu igru koju ćete vjerojatno prepoznati. U toj igri čovječanstvo se bori sa zarazom i prijeti mu istrebljenje. Pratimo dva lika: mlađeg koji ima moć zaustaviti to istrebljenje i starijeg koji će učiniti sve da zaštiti mlađeg lika. Taj dvojac putuje zemljom u potrazi za određenom grupom ljudi koji im mogu pomoći. Tragedija ih prati gdje god dođu i svatko tko im se nađe u blizini biva ugrožen. Mlađi lik u toj avanturi spoznaje okrutnost svijeta, a stariji se lik sve više prepušta nasilju kako bi zaštitio mlađeg lika u čijoj neiskvarenosti vidi ljepotu života.

Igra koju sam upravo opisao je The Last of Us, naravno. Osim što je ta igra također A Plague Tale: Requiem, od riječi do riječi.

Odavno već nisam vidio da jedna visokobudžetna igra na ovakvoj razini toliko oponaša neku drugu igru. Naravno da postoji hrpa priča u kojima imamo duo protagonista, apokaliptični ugođaj i sl. Samo što A Plague Tale: Requiem nema tek sličan okvir priče kao The Last of Us – od tog serijala doslovno posuđuje nemali dio svojih struktura i mehanika.

Sljedeće bi trebalo biti poznato svima koji su igrali TLOU igre. A Plague Tale: Requiem uvijek vam istakne neku građevinu ili mjesto u daljini da znate kamo idete i da dobijete dojam udaljenosti. Zatim dođete u zonu s neprijateljima iz koje se izlazi na samo jedna vrata, a vi se skrivate pužući pod stolovima, koristite jednokratne bodeže da biste se riješili protivnika, imate posebno čulo za detektiranje pozicije neprijatelja u blizini, a u nekim situacijama možete suprotstaviti dvije vrste protivnika. Jedino što to ovdje nisu gljivozombiji nego štakori, ali što se tiče ljudskih protivnika imamo korumpiranu vojsku, vjerske fanatike i robovlasnike – doslovno iste grupe kao u TLOU. I uz to još vjerski fanatici žive na otoku – baš kao oni u TLOU 2.

Postoji još čitav niz bizarnih sličnosti između dvaju igara. Od toga kako se oba mlađa lika u igrama boje vode do toga kako A Plague Tale ima iste tehničke previde kao TLOU – na primjer kako protivnici ne reagiraju na vaše suborce kad im doslovno stoje pred nosom… Ali, budite bez brige, neće ostatak ove recenzije biti paralelna komparacija tih dvaju igara. Bez obzira na sulude sličnosti, ovo je još uvijek zasebna igra.

NEKA GUTAJU KNEDLE

Usporedbu s TLOU spominjem dobronamjerno – jer je koristan pokazatelj koliko je A Plague Tale: Requiem napredovao u odnosu na prethodnu igru. Kad sam recenzirao APT: Innocence napisao sam da priča te igre ne zalazi u emotivne dubine TLOU igara. Za Requiem ne mogu reći isto jer je priča ovdje kompliciranija i zadire znatno dublje u likove Amicije i Huga – u njihov međusobni odnos, ali i odgovornost prema okruženju u kojemu se nalaze.

Ne mogu vam, nažalost, reći više od toga. Da vam opisujem kako sam doživio priču vjerojatno biste pogodili kako cijela stvar završava, a iskreno se nadam da vam nitko neće ništa spoilati prije nego to doživite. Bez zalaženja u detalje mogu samo komentirati kako Requiem ima puno više drame nego Innocence i daleko bolje dočarava kalvariju kuge; ne samo na glavnim likovima nego i na svijetu oko njih.

Requiem dočarava kalvariju kuge bolje nego prva igra; ne samo na glavnim likovima nego i na svijetu oko njih.

Tu je ovoga puta pomogla viša/skuplja razina produkcije koja je omogućila duže trajanje priče i ambicioznije lokacije. U Requiemu posjećujete dva grada gdje vidite kako se odvija život kad nema štakora. Nailazite tako na sajmove, vjerske ceremonije i sl. U prvoj igri gotovo da i nije bilo takvih prilika jer ste od starta bili bačeni u svijet ispunjen štakorima i leševima. Requeim donosi kontrast u svojim mjestima radnje pa možete vidjeti kako izgleda idilični svijet za kakvim Amicia i Hugo čeznu.

Baš kao i u prvoj igri, priču nosi sinergija između to dvoje likova. Cijeli bi koncept bio promašen da ti likovi nisu simpatični, ali su Amicia i Hugo su u Requiemu na još kvalitetnijoj razini prezentacije. U prvoj je igri Hugo povremeno bio iritantan zbog svoje dječje tvrdoglavosti, a ovdje ga vidimo u procesu ubrzanog sazrijevanja. Ponekad se još uvijek ponaša kao razmaženo derište, ali vidimo kako prihvaća savjete i kritike sporednih likova koje vidi kao autoritete. Zapravo je Amicia ta koja je ovoga puta tvrdoglava, ali ne na frustrirajući način jer je ta problematika lijepo razrađena i zaključena kroz samu priču. Ona tijekom ove avanture prolazi kroz niz mučnih faza da bi došla do spoznaja koje se teško prihvaćaju.

Amicia tijekom ove avanture prolazi kroz niz mučnih faza.

Sve u svemu, smatram da je nova avantura Amicije i Huga jedna od najkvalitetnijih priča ove godine. Osjeti se u Requiemu dobra poveznica između narativa i onoga što proživljavate kroz gameplay. U najvećem dijelu gameplaya prevladava napetost i nisu česti trenuci kad se osjećate sigurno. To se prenosi i na priču u kojoj vidite Hugovo razočaranje zbog činjenice kako je u ovom svijetu sigurna samo jedna stvar: dobre stvari nikad ne potraju.

Doživljaju priče svakako pomaže fenomenalna glasovna gluma. Tu se prvenstveno ističe Amicia, odnosno glumica Charlotte McBurney koja je za ovu ulogu odradila netipično široku ekspresivnost za tako mladu glumicu. U više navrata njezina glasovna gluma proširuje priču izvan onoga što je prikazano. Na primjer, u Amicijinom glasu čujete da nije sigurna u ono što izgovara kako bi uvjerila druge, ali ne izgovara to kao laž nego kao nešto u što i sama želi vjerovati. Fantastična izvedba za koju će vrlo izgledno pokupiti nagrade.

IGRALIŠTA I POLIGONI

A Plague Tale: Requiem izvedbom je i dalje linearna avantura u kojoj nemate veliku slobodu istraživanja. I to je dobra stvar jer ne moraju sve igre biti otvorenog tipa. Ali je još bolja stvar što je Requiem ipak unio malo širine u svoj svijet. Imate gradove s više različitih ruta, a u jednom trenutku trčkarate i po otvorenom terenu s lokacijama za opcionalno istraživanje. Zone u kojima vas čekaju protivnici također su već i imate izbor kojim ćete putem poći. Možete čak prilagođavati strategiju: ako vam je jedna ruta riskantna, možda suprotnom rutom možete proći uz manje protivnika, i sl.

Veće lokacije pomažu i gameplayu. U prvoj igri nije bilo prostora za pogreške – ako bi vas protivnici spazili mogli ste odmah restartati zadnji checkpoint. U Requiemu protivnicima možete pobjeći kad vas vide (čak i ako vas jednom udare) te se sakriti dok vas oni traže. Ali, trebate zato voditi računa različitim vrstama protivnika i o tome gdje se nalaze. Protivnik ima veću preglednost terena ako se nalazi na višoj točki i može vas napasti dalekometnim napadom.

Gampelay je fleksibilniji nego u prvom dijelu jer protivnicima sada možete pobjeći i sakriti se dok vas oni traže.

Igra također traži različite taktike za različite protivnike. Postoje protivnici kojima je najbolje izbiti “granatu” iz ruke ili pak oni kojima prvo morate probiti štit. Raznovrsnosti u pristupu doprinose novi oblici napada. Samostrel je prilično učinkovit, ali vrlo ograničen streljivom. Vrlo rano u igri imate mogućnost kontroliranja štakora, ali je i ona ograničena tako da niste nezaustavljivi. Uz to još možete potiho eliminirati neprijatelje, s tim da vam za oklopljene trebaju bodeži koji su potrošna roba.

Svidjelo mi kako Requiem ima izvedeno otključavanje dodatnih vještina. Sve ovisi o vašem pristupu neprijateljima. Ako ih zaobilazite bez ubijanja, dobivate bodove koji otključavaju vještine skrivanja, npr. tiše kretanje. Ako igrate kao predator, dobivate bodove za napadačke vještine, npr. mogućnost da odgurnete protivnika na štakore. U jednom prelasku ne možete otključati sve vještine i zato je dobra vijest da postoji New Game+ gdje možete nastaviti s drugačijim stilom igranja kako biste dodatno unaprijedili svog lika. Ovaj je sustav vjerojatno jedan od najboljih noviteta Requiema.

Igra osim skrivanja i borbe s protivnicima također ima akcijske sekvence, potjere i rješavanje zagonetki. Svi su ti segmenti dobrodošli za raznovrsnost, iako sami po sebi nisu nešto što bih posebno isticao. Zanimljivo mi je ipak koliko su ideja developeri uspjeli utrpati u igru da se ne bi previše ponavljala u svojih 16-ak sati trajanja. Tijekom igre tako putujete sa suborcima kojima možete izdavati naredbe, a jedna od takvih je recimo paljenje trave pomoću reflektiranja zrake sunca kako bi se skrenula pozornost nekom stražaru.

Kad zbrojimo sve spomenute promjene i novosti, postavlja se pitanje je li gameplay najzabavniji dio igre ili je tu da posluži kao aktivnost između priče. Rekao bih da je gameplay znatno bolji u odnosu na prvu igru, ali i dalje ga ne bih opisao kao nešto jako zabavno. Borba je i dalje dosta ukočena i cilja na perfektno realiziranje planova.

Borba je i dalje dosta ukočena i cilja na perfektno realiziranje planova.

Često mi se događalo da zbog ograničenih resursa bilo kakav promašaj znači da se mogu pozdraviti s idejom eliminiranja protivnika koji traži specifičnu strategiju za to. Da, mogu sad pobjeći od protivnika, ali ako ga moja strijela promaši mene čeka sto muka i dodatnih komplikacija da pronađem drugi način eliminacije. I u tih sto komplikacija prilično je sigurno da će me jedna dokrajčiti. Jednostavnije mi je zato restartati igru na zadnji checkpoint i odraditi to bez promašaja. A mislim da me zabavna igra ne bi trebala poticati na restart.

Requiem je poradio na kritikama da su lokacije u APT: Innocence djelovale kao poligoni dizajnirani za gameplay više nego kao stvarna i uvjerljiva mjesta. Međutim, i dalje igra povremeno pati od nelogičnih podsjetnika da je “samo igra” u službi gameplaya.

U jednoj se situaciji Amicia mora vratiti na brod putem koji je ispunjen hordama štakora. Cijeli taj zaplet zasniva se na pretpostavci da ona iz nekog razloga ne može prekoračiti uže ispred sebe i uzeti si prečac tamo gdje štakora nema. Vi možda vidite jednostavnije rješenje, ali je na tom putu nevidljivi zid jer igra nije zamislila da vi sebi tražite jednostavnije rješenje.

Jedna od komičnih bedastoća mi je ona kad likovi dođu na lokaciju gdje nikoga nije bilo stoljećima, a ondje ih dočeka žeravica kao da je netko na njoj još jučer roštiljao. Nebitne su to gluposti, ali eto – ima ih.

Je li ovo taj next-gen?

Vizualno je Requiem doživio pomak u gotovo svim važnijim segmentima. Svijet mu je bogatiji nego u prethodnoj igri po količini ljudi i životinja na ulicama, modeli likova su još detaljniji nego prije, osvjetljenje je vrlo realistično, a štakori su još brojniji i razorniji. U igri vidite destrukciju okoliša i nekih scena potjere ne bi se postidio ni Uncharted (da malo bacimo usporedbu na drugi kraj). Tijekom igre prolazite kroz šarolika okruženja, različite vremenske uvjete i stanja svijeta, a premda nekim lokacijama prolazite više puta, nećete imati dojam da se stvari ponavljaju ili recikliraju.

Sve u svemu, A Plague Tale: Requiem je grafički jedna od najljepših igara ove godine – možda čak ljepša i od Horizon: Forbidden Westa u kategoriji (foto)realističnosti prikazanog. Međutim, to dolazi uz cijenu, pogotovo na PlayStationu 5 gdje se igra izvodi u 30 sličica po sekundi. Preciznije rečeno, framerate je otključan, ali igra je u većini slučajeva bliže 30 fps-a nego višim vrijednostima. Postoji šansa da će naknadno biti dodana opcija izvedbe u 60 fps-a, no mislim da bi to moralo doći uz značajne kompromise u kvaliteti prikaza.

I ovako igra ima nekoliko dijelova u kojima joj performanse opadnu – najčešće kad se radi o prizorima s vatrom. Na primjer, nije problem ako stvorite mali požar, no ako vatra zahvati obližnju travu onda se primijeti malo usporavanje igre. A treba naglasiti kako verzija za konzole ni ne koristi raytracing efekte – to je rezervirano samo za PC.

Igra izgleda prelijepo, ali cijena toga je 30 fps-a na konzolama.

Sreća u nesreći je da ovo nije igra koja traži brze reflekse, a i kretanje kamere je ionako sporo. Hoću reći da je Requiem igriv je u 30 fps-a, samo je šteta što nema opcije na kakve su nas razmazile konzolaške verzije igara u zadnje dvije godine.

Glasovnu glumu već sam pohvalio, no moram reći kako zvuk tu nije potpuno perfektan. Iako su glumačke izvedbe izvrsne, ponekad su mi dijalozi zvučali kao da ne odgovaraju okruženju. Likovi su primjerice razgovarali na obali (tj. širokom i otvorenom prostoru), a po zvuku mi je djelovalo kao da su u nekakvom tunelu. Srećom pa to nije tako cijelu igru nego samo u pojedinim scenama.

Glazba zaslužuje svaku pohvalu i apsolutno je esencijalna u sveukupnom doživljaju igre. Zgodno je što je dinamična i reaktivna, tako da reagira na ono što vam se događa. Recimo da se skrivate u travi i protivnik vam se približava – to ćete u Requiemu čuti i kroz glazbu koja postaje glasnija i napetija što vam je protivnik bliže. Violončelo je ponovno centralni instrument u skladbama, opet su česti sakralni aranžmani i cijela stvar zvuči odlično već od glavnog menija.

Ne želim prišiti broj ovome…

Da rezimiramo: A Plague Tale: Requiem je po većini stvari bolji od svog prethodnika, dostavlja kvalitetnu priču i respektabilnu porciju sadržaja s obzirom na traženu cijenu (50-60 eura ovisno o platformi). Na stranu to što sa svojim uzorom u TLOU igrama dijeli neočekivano mnogo podudarnosti, vidi se da je Requiem igra kakvu je tim htio napraviti s budžetom kakav im je bio potreban za to. I osjećam da im treba čestitati na tome i nagraditi sav taj napor… Samo mislim da to još uvijek nije 90+ razina po našem sustavu ocjenjivanja.

Volio bih da je za 90+ jer znam da će mi priča ove igre dugo ostati u sjećanju i živo me zanima što bi moglo uslijediti dalje u serijalu. Ali gameplay mi u Requiemu ipak nije bio velika uživancija i dojma sam da se s njime moglo izvući više zabave. Nemojte krivo shvatiti – nije igra ni dosadna ni na bilo koji način loša u svojim mehanikama. Samo je često ograničena na formulaičan gameplay gdje unaprijed znate koju ćete vrstu resursa pronaći u kojim škrinjama, gdje se baš svaki prolaz uvijek uruši iza vas tako da se ne možete vratiti natrag, gdje će se strijele magično respawnati na određenim dionicama jer si igra ne može priuštiti da budete bez njih…

Nije Requiem jedina igra s takvim grijesima, ali joj taj gamificirani format strši baš zato jer se trudi biti prizemljena avantura. Ispada kao da igru kritiziram zato što je igra, ali u ovom slučaju mislim da gamifikacija odmaže iluziji koju vam priča i prezentacija igre uspješno prodaju – da ste stvarno dio neke povijesne avanture.

Bez obzira na konačnu ocjenu koju najradije ne bih ni davao, apsolutno vam preporučujem A Plague Tale: Requiem. Ako vam se svidio prvi dio – ovaj je bolji u svakom pogledu! Ako imate Game Pass, nemate se što premišljati, obavezno zaigrajte ovo čim prije. Ako i nemate, Requiem se isplati nabaviti jer ćete ovom igrom dobiti minutažu kakvu uskoro vjerojatno nećemo viđati po cijeni od 60 eura.