Corruption 2029 nova je igra tvoraca taktičkog naslova Mutant Year Zero: Road to Eden kojega se igralo krajem 2018. godine. U mnogim aspektima Corruption 2029 nasljeđuje tu prosječnu igru, ali od nje iz nekog razloga ne uzima karizmatične likove mutiranih životinja. Umjesto toga, na raspolaganje nam daje skupinu od troje vrlo nemaštovitih vojnika. Njihov manjak osobnosti može se pripisati tome što su oni roboti koji su izgubili veći dio svoje ljudskosti, ali unatoč tom obrazloženju nije baš dobar znak kad je centralni dio igre tako banalan.

Vojnici u glavnim ulogama nisu jedini koji pate od nedostataka razrade. Iako igra počinje s prezentacijom koja čak ima solidne temelje za one koji vole znanstvenu fantastiku i futurizam, to se kroz priču nikada ne razvije do kraja. U Corruptionu se stoga može steći dojam kako je cijela priča složena pomoću natuknica na jednom A4 listu. Taj se papir zatim zagubio, a nitko se nije mogao sjetiti svih detalja koji su se trebali naći unutar igre. Koliko god je zanimljivo čuti razgovore između protivničkih vojnika o stanju u njihovoj vojsci ili pročitati kratke novinske isječke, to je zapravo i glavni pokretač cijelog svijeta jer su opisi misija vrlo šturi na detaljima.

Izbor misija stoga ne donosi neku napetu priču nego se svodi na nagrade koje se mogu zaraditi. Događaji su tu sporedna stvar. Corruption je tako podijeljen na tri operacije s po šest misija, s time da nije potrebno završiti svaku od njih prije odlaska prema idućem setu zadataka. Tu dolazi do izražaja djelomična nelinearnost, ali kao što je već spomenuto, nagrade diktiraju koju ćemo misiju prije odabrati, odnosno sami si možemo složiti stil igranja.

Corruption je podijeljen na tri operacije s po šest misija, s tim da nije potrebno završiti svaku od njih.

Igrači koji su upoznati sa spomenutim Mutant Year Zeroom vrlo će se brzo snaći u futurističkom okruženju ove igre. I dalje se tu radi o kontroliranju skupine uz pomoć mehanike šuljanja te izdvajanja protivnika kako bi ih se potiho eliminiralo. Iako su vojnici roboti, njihove mogućnosti ograničene su na dvije akcije po potezu. U prijevodu, mora se dobro promisliti gdje i kako započeti borbu jer primjerice uzvisine imaju svojih prednosti, a korištenje dodatnih pomagala poput unaprijed postavljenog eksploziva može puno značiti.

Nažalost, razvojni studio nije imao manjak maštovitosti samo kada je u pitanju gradnja svijeta jer ni protivnici nisu baš spontani u pozicioniranju i putanjama. To je posebno vidljivo kada se vraća na već posjećene lokacije jer su pozicije protivnika u 70% slučajeva iste, samo varira broj protivnika na mapi. Usprkos tome, riječ je o izazovnoj igri čak i kada se taktizira na standardnoj težini. Zbog toga uspješno izvršene akcije ostavljaju dobar osjećaj postignuća, pogotovo kada se isplanira napad s više strana koristeći sva raspoloživa sredstva.

Protivnici nisu baš spontani u pozicioniranju i svojim kretanjima po mapi.

Kako bi misije imale dodatni sloj interesantnosti, postoje i sporedni zadatci čije se uspješno izvršavanje također nagrađuje. Kao što je to obično slučaj u igrama, i ti zadaci variraju u težini izvršavanja pa će se za neke morati dobro namučiti. Još kad tome dodate činjenicu da igra forsira jedan stil igranja koji kasnije postaje sve teži i teži, odustajanje od sekundarne nagrade neće se smatrati sramotom. To je prednost i mana stealth pristupa – u početku funkcionira, a kasnije je sve teži i teži te traži još više promišljanja kako najbolje potiho eliminirati protivnike.

Tu do izražaja dolazi slaganje pasivnih i aktivnih vještina, kao i odabir oružja koja se mogu nositi, iako je taj odabir vrlo ograničen. Nadovezuje sa na to i skok u težini kako radnja napreduje, jer oružje koje je prije eliminiralo unutar jednog poteza više to ne može raditi te igra tjera van iz zone komfora koja je bila u prijašnjim zadacima. Nelinearni sustav odabira misija zato pruža slobodu u završetku misije s kojom se otvaraju nove kao i mogućnost prikupljanja nagrada po vlastitoj želji umjesto zacrtane putanje.

Element na koji se potrebno što prije naviknuti jest okolina koja je ovdje podložna uništavanju.

Dodatni element na koji se potrebno što prije naviknuti odnosi se na okolinu koja je uništiva. Riječ je uglavnom objektima poput zgrada, ograda na stražarnicama i slično što produbljuje taktički element. Primjerice, sa sačmaricom se može srušiti protivnika s uzvisine ravno pred vatrenu liniju druge jedinice. Jače naoružanje poput granata mogu uništiti i podove, odnosno stropove što značajno mijenja situaciju na terenu. Nažalost, borba ponekada ima i mana pa zbog čudnog izračunavanja postotka hoće li metak pogoditi metu ili ne, može utjecati na to hoće li se pucati iz zaklona ili s otvorenog područja.

Tako se u jednom trenutku oružje koje je imalo 100% šanse za pogodak unutar njegove efikasnosti, odjednom dobije 75% što i dalje znači mogućnost promašaja. Srećom, takve neobične situacije nisu česte, ali kada se pojave u žaru borbe znaju pomalo frustrirati. Gledajući u globalu, bitke su vrlo zanimljive jer ograničavanje akcija unutar poteza, traži pažljivije igranje. To uključuje i oružja koja nemaju jednak broj metaka pa sačmarica ili snajper nakon svakog pucanja traže novi metak u cijevi što znači trošenje jedne akcije.

Unatoč zanimljivoj borbi, manji broj misija od kojih nije ni potrebno sve završiti, znači i ponešto kraću stanicu iako postoje i dodatne opcije s kojima se može produžiti trajanje igre. Osim rješavanja sporednih zadataka, mogu se osvajati i medalje ako se primjerice ne koriste kutije zdravlja tijekom misije ili eliminirati x broj protivnika, a da se pri tome ne digne uzbuna. Neke od medalja se mogu riješiti tek kasnije kada se osvoje nova oružja, no to nije dovoljan razlog zašto bi se vraćali igrati već završene misije. Ljubitelji taktiziranja će svakako pronaći dodatni izazov u medaljama, ali to je samo sporedna aktivnost bez utjecaja na kampanju.

Na kraju kada se sve sagleda, Corruption 2029 ne predstavlja ništa značajno unutar svojeg žanra, ali barem osnovni segment igre – taktiziranje kroz lokacije je dovoljno zabavno da nas zadrži do kraja igre. Problem je što se osjeti kako nedostaje – svega. Počevši od nedovoljno razrađene budućnosti, do manjeg broja oružja i misija te radnje koja završava na način kako će tek nekakva ekspanzija razriješiti korupciju koja se nadvila nad Amerikom. Nije ovo loša igra u smislu da je neigriva ili nešto tako slično, samo što postoje konkurenti koji pružaju više na svim poljima. Ipak, taktičari koji traže nešto izazovno će uživati jer zabava u kombiniranju oružja te pasivnih i aktivnih vještina je postojana. Samo treba prilagoditi očekivanja jer mane koje su se vidjele u prethodnoj igri prisutne su i ovdje.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Primjerak igre za potrebe recenzije ustupio nam je njezin izdavač.