Teško je povjerovati da je od izlaska originalne Dragons Dogme prošlo punih 12 godina. U tom periodu igra se prodala u tek nešto manje od 8 milijuna primjeraka, što je srećom bilo dovoljno da netko odluči kako zaslužuje nastavak. Da se razumijemo, nije to bio najveći, najbolji, ili najispoliraniji RPG svih vremena, ali je definitivno nadmašio očekivanja i imao ono nešto. Onu čar gdje nezgrapno i nespretno izvedeni aspekti igre zapravo doprinose njenom šarmu i zbog čega mi je original jedna od omiljenih RPG igara svih vremena. Ali, postavlja se pitanje – donosi li nastavak istu magiju ili je desetljeće staru formulu ipak nagrizao zub vremena?

Ouroboros

Kao i u prvoj Dragon’s Dogmi, početni zaplet poprilično je intrigantan. Ukratko, svijet u kojem se igra odvija rob je ciklusu u kojem svaki period završava i započinje sukobom velikog crvenog zmaja i odabranog junaka Arisena, kojeg utjelovljuje sam igrač. Stanovnici svijeta svjesni su ovog ciklusa i samim time Arisen automatski biva okrunjen za kralja te vodi svoj narod do sudbonosnog trenutka kada se valja suočiti sa zmajem. Pobjeda zmaja u suštini znači kraj svijeta, a pobjeda igrača predstavlja spoiler koji neću otkrivati u slučaju da niste imali prilike ili interesa zaigrati original.

I to što je vrhovna priča nastavka gotovo identična originalu je moja najveća, ali ne i jedina kritika ovog aspekta igre. Kao što rekoh, priča krene relativno intrigantno, na momente ostavljajući dojam kao da bi mogla ponuditi nekakav osiromašen miks Dark Soulsa i Witchera, no to nažalost nikad ne zaživi.

Igrina priča slična je originalnoj igri i prepuna neiskorištenog potencijala.

Naprotiv, kako napreduje, priča postaje sve lošija. Sporedna radnja, gdje na prijestolju kraljevstva sjedi lažni Arisen, nikada ne ispuni svoj puni potencijal, a sam kraj igre ne nudi zadovoljavajuću kulminaciju ili saznanja o igrinom centralnom misteriju. Nakon jednog od završetaka postoji i igrivi epilog koji donekle širi igrinu mitologiju, ali definitivno odaje dojam kao da je dodan u foto-finišu jer je Capcom shvatio kako bez njega igračima nudi doslovno isti narativ kao i prije 12 godina.

Sporedne misije koje dobivate od NPC likova nisu ništa bolje po pitanju priče, ali i gameplaya. Većinom se radi o hrpi generičnih MMO-ovskih misija gdje trebate otići negdje i pokupiti nešto, spasiti nekoga ili ubiti određenog neprijatelja, sve bez neke pretjerane filozofije. Naleti tu i tamo nekakav sjajni dijamant od sporedne misije koji tjera igrača na razmišljanje i u potpunosti koristi igrine specifične mehanike, ali to je zaista vrlo rijetko.

Na oltaru dinamičnosti

Ovo je možda zvučalo beznadno, ali srećom, Dragon’s Dogma 2 je ona vrsta igre koja vam omogućava da kroz njene mehanike na neki način sami krojite svoj narativ. Razloga za to je nekoliko, a prvi je dinamičnost igrinog svijeta. Prije svega, on je ovdje znatno veći od onoga viđenog u prvoj igri. Nije to najveći svijet koji smo vidjeli u nekoj RPG igri, ali često odaje suprotan dojam zbog relativno ograničenog sustava brzog putovanja kojeg ću se dotaknuti malo kasnije.

Sam svijet je podijeljen u dvije velike regije i uglavnom ga je moguće slobodno istraživati uz par izuzetaka kad igra traži napredak u glavnoj priči. Sastoji se od tri velika grada, nekolicine sela te otvorenih područja između kojih se usput  kriju razne građevine, spilje, tamnice i koješta drugo. Ne samo da je svijet generalno dizajniran na način da odaje dojam realnog mjesta, nego ima te  dinamične elemente poput uništivih mostova i elemenata okoliša koji doprinose njegovoj uvjerljivosti. Tu je i ciklus dana i noći, gdje se po noći i s lampom jedva vidi prst pred nosom, a u kojoj vrebaju opakija čudovišta, neka od kojih je moguće sresti samo po noći.

Igrin svijet nije pretjerano velik, ali često odaje suprotan dojam.

No, što je svijet bez stanovnika? Srećom, u prilog navedenom idu i likovi koji imaju svoje relativno uvjerljive dnevne rutine: putuju između gradova, bore se protiv čudovišta i slično. Gradovi imaju stražare koji će reagirati ako potegnete neko oružje, ali će vas i aktivno napasti ako slučajno ili namjerno napadnete nekog lika. Nema nekog narativnog značaja, ali igra nudi slobodu da napadnete i usmrtite bilo kojeg lika, uključujući i one ključne za razvoj priče. Zanimljivo je da se u tom slučaju igra nastavlja te umjesto potpune blokade progresije omogućuje da uz pomoć relativno rijetkog predmeta i malo zlata oživite te likove te nastavite s njihovim zadatkom kao da se ništa nije dogodilo. Iako ovo ne ide u prilog cijeloj priči o uvjerljivosti svijeta, svakako je jedinstven i fora dodatak vrijedan spomena.

Igrač kao Arisen ima sposobnost prizivanja do tri pawn lika od kojih svaki ima svoje bazične crte osobnosti i određene sposobnosti koje mogu ili ne moraju biti vezane za njihovu klasu. Sami kreirate svog glavnog pawna koji je uz vas čitavu igru, dok su druga dva nasumično generirani ili pawn likovi drugih igrača ako ste spojeni na internet. Glavni pawn ima istu progresiju kao glavni lik dok preostala dva ne napreduju po levelima, što znači kako ćete ih relativno često izmjenjivati kako bi bili efektivni u borbi.

Uvjerljiv svijet i živopisni likovi značajno doprinose dinamičnosti svijeta.

Posebnost pawn likova je ta što su korisni i izvan borbe te će s igračem često dijeliti zanimljiva saznanja o svijetu poput lokacija skrivenih blaga, resursa ili što vas čeka ako nastavite određenom rutom. Imaju i specijalna saznanja poput poznavanja vilenjačkog jezika bez kojeg igrač neće razumjeti niti jednog vilenjaka kojeg sretne u igri, što je opet jedan zgodan detalj. Sve u svemu, sustav pawn likova bio je i ostao poprilično jedinstven kada su u pitanju RPG igre, a njihovo postojanje i relativno svojeglavo ponašanje izvor je mnogih kaotičnih i često smiješnih situacija.

Originalna Dragons Dogma je bila poznata po relativno ograničenom sustavu brzog putovanja i iako je to slučaj i ovdje, postoje određena poboljšanja, a prije svega – više opcija. Tako za putovanje između određenih gradova i naselja imate opciju platiti da vas prevezu kolima što sa sobom nosi rizik da karavanu usred putovanja napadnu čudovišta.

Ograničen sustav brzog putovanja igri većinski ide u prilog.

Druga opcija je korištenje magičnih kristala kako bi se teleportirali po mapi. Tu igra ima nekoliko zadanih točaka koje je moguće koristiti kada ih otključate, a kasnije još rjeđim i skupljim predmetom možete i sami postaviti nekoliko vlastitih točaka te ih premještati kako vas volja.  Iako su svi navedeni predmeti relativno rijetki i skupi, opcija za brzo putovanje je sasvim dovoljno ako kasnije u igri ne želite trčkarati posvuda. Čak bi rekao da Dragon’s Dogma 2 ima idealno pogođen sustav brzog putovanja gdje njegova relativna ograničenost često igrača dovede u dinamične situacije koje su suštinski dio njenog šarma.

Da bolje dočaram, evo situacije: na putu prema misiji na nekoj litici pronalazite spilju koju usput odlučite istražiti, no ista je veća nego ste se nadali pa vas po izlasku dočeka mrkli mrak. Niste kukavica pa nastavljate svojim putem, ali vas iz mraka napadaju kosturi kojima niste dorasli. Odlučite bježati kako bi spasili živu glavu, ali ispred mosta koji trebate prijeći spava kiklop. Slučajno ga probudite i on uruši most, ali padne na način da se rukama uhvati za drugu stranu litice i vi onda lagano preko njegovih leđa pređete na drugu stranu. On propada u provaliju i taman kad ste mislili da ste mirni, dolazi njegov oklopljeni prijatelj kojeg jedva savladate, a jutro dočekujete s maksimalnim olakšanjem. Ovakvih i sličnih situacija je zaista mnogo, a svaki izlazak iz sigurnih područja predstavlja pravu malu ekspediciju s momentima kakve rijetko koja igra može pružiti.

Vokacija: više od zvanja

Kao što možete zaključiti, većina igre svodi se na trčkaranje svijetom i borbu s čudovištima. Po pitanju borbe Capcom se vodio pristupom “nemoj popravljati što nije pokvareno” te je u istu donio samo minimalna poboljšanja. Ipak, borba je mehanički i dalje poprilično zabavna, relativno fluidna i vizualno zadovoljavajuća. Uvelike se oslanja na statistike, ali i vještinu igrača u korištenju sposobnosti različitih klasa, a neprijateljima pristupate na sličan način u smislu ciljanja slabih točaka i hvalevrijedne mogućnosti da se po njima penjete kako bi do istih došli.

Slično Souls igrama, Dragons Dogma nema postavku težine što ju u konačnici čini pamtljivim iskustvom gdje si u nekim situacijama zaista morate dati truda kako biste ih savladali. Umjesto nekakve postavke u meniju, progresija lika i vaša vještina igru postepeno čini lakšom i u konačnici poprilično zadovoljavajućom. Pomalo bizarno, New Game+ ne povećava težinu protivnika, a kako tamo prenosite sve zarađene vještine i opremu zapravo je i lakši od prvog prelaska i više služi da na mapi počistite neke zadatke koje prethodno niste.

Borba je mehanički zabavna, a progresija lika vrlo osjetna.

U smislu napredovanja imate klasično levelanje koje dolazi uz poboljšanja statistika, podizanje levela svake klase i otključavanje novih vještina, ali i pronalaženje bolje opreme ili nadograđivanje one koju već imate. Oprema ovisi o odabiru klase, a njena progresija je relativno linearna, u smislu da svaki novi grad nudi progresivno bolju opremu. Samim time, nadogradnje generalno nisu nužne niti isplative sve do igrine završnice, pogotovo s obzirom na relativno visoku cijenu u smislu novca ili drugih resursa.

Prilikom kreiranja lika birate jednu od četiri ponuđene klase – mage, fighter, thief ili archer. No, gdje bi u nekom drugom RPG-u svaka klasa imala pristup stvarima kao što su blokiranje ili izbjegavanje napada, dalekometne ili napade na blizinu, u Dragon’s Dogmi su te osnovne vještine raspoređene po klasama. Thief jedini ima opciju izbjegavanja, fighter jedini ima opciju blokiranja, archer ima dalekometne napade, ali nema mogućnost liječenja kao mage i slično. Kasnije je moguće otključati dodatne klase koje donekle eliminiraju nedostatke početnih, ali generalno rupe u vašem buildu treba krpati dobrim odabirom ostatka vašeg četveročlanog tima.

Klase su raznovrsne, relativno duboke i pogodne za eksperimentiranje.

Klase postaju bolje što ih više koristite, a moguće ih je slobodno mijenjati na za to predviđenim lokacijama. Preporučujem da to relativno često i radite, ne samo jer je svaka vrlo specifična i na svoj način zabavna nego i jer svaka nudi određena poboljšanja lika koja vrijede neovisno o klasi. Svakako bih rekao da je igri u ovom kontekstu gotovo moguće pristupiti kao nekakvom hack-and-slash naslovu, ali ako to želite, klase nude dovoljno dubine i potencijala za raznorazne buildove ili sinergije sa pawn likovima i njihovim sposobnostima.

Neprijatelji variraju od manjih, poput goblina, ljudi i različitih vrsta guštera, do velikana kao što su kiklopi, ogrovi, grifoni i zmajevi. Kod borbe s manjim protivnicima igra ponekad pati od Far Cry sindroma – bombardira vas neprijateljima na svakih deset koraka kako bi osigurala da istraživanje svijeta ostane dinamično. S druge strane, sukobi s većim protivnicima praktički su prave boss bitke i predstavljaju apsolutni vrhunac zabave u igri. Iako se možda tako ne čini, raznolikost neprijatelja je nažalost poprilično oskudna. Situacija je još gora ako ste zaigrali original jer je velik broj i manjih i većih protivnika u potpunosti preuzet od tamo bez značajnijih izmjena.

Većina neprijatelja preuzeta je iz prve igre bez značajnih izmjena.

Svakako moram spomenuti i činjenicu da igra ima mikrotransakcije i mislim da ne moram govoriti koliko su one loše i potencijalno štetne – naročito za single-player naslov koji plaćate punu cijenu. Dobro je što unutar igre istima niste pretjerano izloženi jer morate otići u poseban dućan kako bi ih vidjeli, a odnose se uglavnom na predmete za brzo putovanje, oživljavanje, prilagodbu izgleda lika i slično. Sve što se nudi moguće je pribaviti u igri, ali je relativno rijetko i skupo, što odaje dojam da je Capcom stvorio problem kako bi igračima ponudio rješenje za pravi novac. U svakom slučaju – nešto što igri nije trebalo, niti ima što raditi u single-player naslovu.

Optimizacija strikes again

Igra nije ništa posebno po pitanju grafičke razlučivosti ili kvalitete tekstura, ali kao što sam spomenuo, ugodna je za vidjeti. Tu naročito mislim na građevine i vegetaciju u kombinaciji sa sustavom osvjetljenja koji bilo po noći, bilo po danu iznimno doprinosi igrinoj atmosferi. Odlično su dizajnirane i raznorazne beštije protiv kojih se borite tijekom igre, a ne mogu reći ni da glavni i sporedni likovi puno kaskaju. Glasovna gluma i glazba nisu ništa posebno niti igra ima neke dionice gdje bi navedeno uopće došlo do izražaja.

Kakav-takav audiovizualni dojam jako srozavaju igrini tehnički problemi. Dragon’s Dogmu 2 igrao sam na PlayStationu 5 i poprilično snažnom PC-ju te na obje platforme imao problema s performansama. Igra je definitivno gladna hardvera više nego što bi njen izgled dao naslutiti, što rezultira popriličnim oscilacijama performansi.

Dok je šetanje prirodom još donekle podnošljivo, performanse u gradovima su očajne i jedva drže 30-ak fps-a neovisno o grafičkim postavkama. Problem navodno uzrokuje količina i način na koji igra barata NPC likovima i nešto je na čemu Capcom marljivo radi. Ali to nije sve, uspjeli su zeznuti i implementaciju DLSS-a na PC-u pa ni ta opcija ne spašava situaciju do neke zakrpe koja će potencijalno ispraviti problem. Postoji opcija neslužbenog moda, ali poprilično je porazno da igrači sami moraju popravljati još jednu igru od loše optimizacije.

Uz performanse, igra ima manjih i većih bugova poput tekstura koje prolaze kroz zid, problema s animacijama, sinkronizacijom glasovne glume i slično. Ništa što utječe na iskustvo igranja kao performanse, ali je nešto što svakako trebate očekivati.

Nastavak ili prerada?

Dragons Dogma 2 u konačnici često odaje dojam kao da je zapela na pola puta između prerade originala i punokrvnog nastavka. Ovo neće biti osjetno onima koji nisu zaigrali original, ali definitivno jest dojam nekoga tko je prvu igru i njenu ekspanziju prešao uzduž i poprijeko.

Ima tu osjetnih poboljšanja, ali ona nisu revolucionarna, možda baš zbog straha da igra time ne izgubi svoj jedinstven šarm i magiju originala. I dok je magija u većoj mjeri i dalje tu, volio bi da je Capcom, ako ništa, igri barem dao više vremena u pećnici za peglanje performansi i detalja koji bi ju učinili jednom od velikana žanra. U skladu s tim, većini igrača svakako savjetujem da pričekaju popuste i/ili zakrpe koje bi eliminirale dio problema. S druge strane, ako ste RPG entuzijast – ne moram vam puno pričati. Vi igru ili već igrate ili planirate, a ja vam to toplo preporučujem jer u konačnici nudi jedno zaista posebno iskustvo koje je teško naći drugdje.