Otvoreni svijet, magične moći, priča smještena u do sad neviđen svijet… Ne tako davno ovakav je opis bio dovoljan da počnem sliniti od želje da zaigram takvu igru. Danas mi je potpuno suprotno. Nekad uzbudljiv koncept otvorenog svijeta svakom novom igrom postaje sve razvodnjeniji i igrače tjera na vapaj za linearnijim i fokusiranijim iskustvima. Forspoken je već iz ranih prikaza dao naslutiti kako se neće izdići iznad standardnog, umornog kalupa, a demo verzija igre samo je to dodatno potvrdila. Forspoken je uz par izuzetaka utjelovljenje svega onoga zbog čega mnogi odmahuju rukom na sam spomen igara otvorenog svijeta.

Alica u zemlji…

Kada je u pitanju igrina priča – nema ovdje čudesa. Forspoken vas stavlja u ulogu Frey Holland, mlade cure iz New Yorka koja je kao dijete napuštena i od tada zapravo živi kao beskućnik, jedva spajajući kraj s krajem. Igra dobrih sat-dva provede s Frey u New Yorku, na momente prepuštajući igraču kontrolu da se prošeće ulicama ili istraži napušteni stan u koji se smjestila. Nakon nekog vremena Frey pronalazi magičnu narukvicu koja ju kroz portal prebacuje u fantastičan svijet po imenu Athia u kojem se ostatak igre odvija.

Sama Athia je vidjela bolje dane i usred je kataklimizčke pojave po imenu Break” koja uništava sve pred sobom, sa samo nekoliko sigurnih utočišta za njezine stanovnike. Stvar je gora činjenicom da je Break iskvario nekad dobroćudne magične vladarice Athie s titulom Tanta. Naravno, Frey je iz nekog razlog potpuno imuna na Break, a usput otkriva da ima i magične moći koje će onda koristiti da riješi Athiju njenih problema.

Forspoken je nazanimljivij na početku i kraju što je ironično jer tada imate minimalnu kontrolu nad Frey.

Bez da ulazim u previše detalja, Forspoken je najzanimljiviji na samom početku i na samom kraju, što je ironično jer su to trenuci kada imate minimalnu kontrolu nad igrom. Početak igre dobro prodaje osjećaj beznađa Freyine loše životne situacije, dok tek sam kraj pruža predvidljiva, ali donekle zanimljiva otkrića o likovima i samom svijetu igre. Sve između je nezanimljivo, nezadovoljavajuće i frustrirajuće.

Počnimo s Frey. Kao beskućnik na pragu samoubojstva, Frey odlazi u neki drugi svijet gdje ima supermoći i s vremenom ju svi tretiraju kao spasitelja. Što ona želi? Logično, vratiti se apsolutno ničemu u New York. Ako i zanemarimo to, Frey je strahovito iritantan i priprost protagonist s vrlo predvidljivim karakternim putovanjem koji dotiče sve sporedne likove pretvarajući ih u jednodimenzionalne kartonske kutije.

Frey je strahovito iritantan lik, a sporedni likovi su na razini jednodimenzionalne kartonske kutije.

Od početka vam je jasno kako će njeno putovanje biti ono od nevoljkog sudionika do aktivnog spasitelja Athije, a igra to radi na najjeftiniji mogući način. Kako Frey dati motivaciju da spasi svijet do kojeg joj nije stalo? Pa upoznati ju s nasumičnim djetetom koje će biti žrtvovano pet minuta kasnije. Igra je krcata takvim simplističkim narativnim instrumentima gdje je odmah jasno u kojem to smjeru sve skupa ide.

Ako gonite samo priču, igru je moguće završiti u nekakvih 15-ak sati. Problem je što su priča i gameplay ovdje dva potpuno zasebna entiteta i igra ne nalazi nikakav način da ih poveže. NPC likovi mogu se pronaći isključivo u glavnom hubu, gdje zna proći nekoliko sati prije nego razgovarate s ikim ili vas igra počasti filmićem koji će pogurati priču dalje. Osim toga, igra pati od sindroma gdje vam štošta kaže, a ništa zaista ne pokaže. Hrpa zanimljivih događaja delegirana je na tekstove koje je moguće pronaći razasute igrinim svijetom zbog kojeg se on u trenutnom stanju čini još prazniji nego što zaista jest.

Čišćenje mape

Otvoreni svijet, njegovo istraživanje, borba i sustav progresije su druga strana kovanice i jedina stvar koja Forspoken  donekle čini vrijednim igranja. Otvoreni svijet je podijeljen u nekoliko regija od kojih svaka ima svoje specifičnosti po pitanju okoliša. Uglavnom su to velika otvorena polja, pomiješana s planinama, rijekama i slično. Vizualno na momente stvari znaju izgledati dobro, a najzabavniji aspekt svijeta je kretanje njime koristeći magični parkour. Stvari tu počnu jednostavno gdje će Frey brzo trčati i automatski preskakati prepreke, no kasnije u igri dobije pristup magičnim kukama, surfanju po vodi i još nekim iznenađenjima koje neću ovdje otkrivati. Sustav je jednostavan za korištenje, fluidan, te popraćen zanimljivim animacijama i efektima što običan odlazak od točke A do točke B čini zabavnim iskustvom.

Međutim, osim nekoliko lijepih vizura, Athia je bolno generičan svijet, a 90% mape su isprazne pustopoljine u kojima se ništa ne događa i nema niti jednog jednog prijateljskog lika. Mislim da Square Enix od Ubisofta uzima titulu mape koja ima najveći broj ikonica, odnosno ispraznih stvari za odraditi. Kako izvan glavnog grada nema prijateljskih likova,  sve se aktivnosti uglavnom svedu na borbu protiv neprijatelja nakon koje se zaradi ili neki kozmetički predmet ili se Frey povećaju statistike, što brzo postane repetitivno. Tu su i tamnice koje su blago rečeno sramotne i svode se na tri identična hodnika i tri identične sobe u kojima treba poraziti neprijatelje i mini-bossa. Najisplativija aktivnost je skupljanje mane kao resursa za otključavanje novih magija koje su i glavni fokus gameplaya.

Forspokenov svijet je isprazan i napučen repetitivnim aktivnostima.

Mišljenja oko sustava borbe su mi podijeljena. S jedne strane, borba je mehanički vrlo zadovoljavajuća i zabavna– naročito kad otključate sva četiri tipa magije. Znaju stvari biti dosta maštovite i lov na nove magije je uvjerljivo glavni motivator zbog kojeg sam Forspoken odigrao do samog kraja. Ima tu svega: od kojekakvih vatrenih mačeva i koplja, prizivanja vojnika, električnih navodećih projektila, zemljanih štitova i koješta drugo. Naravno, ni sustav borbe nije bez svojih problema.

Glavni razlog tome je razina težine i umjetna (ne)inteligencija protivnika. Bez obzira na težinu, ponašanje neprijatelja je toliko banalno da je Forspoken vjerojatno moguće završiti igrajući ga na volanu ili nekom drugom egzotičnom kontroleru. Bilo kakav napad moguće je bez posebnog tempiranja izbjeći koristeći magični parkour. Igra je toga i svjesna pa će u nekim scenarijima poslati i na desetine neprijatelja od kojih će neki pogoditi Frey čisto jer ju gađaju negdje s leđa izvan okvira ekrana. Čak je moguće uletjeti u borbu protiv značajno jačeg boss protivnika otpornog na sve magije i poraziti ga bez da primite jedan udarac.

Magična borba zna biti zabavna, ali je okaljana slabom umjetnom inteligencijom i nedostatkom izazova.

Forspoken sam igrao na konzoli i moram priznati da su mi kontrole u početku bile pomalo nezgrapne čisto jer igra žonglira previše sustava odjednom. Premda sam se nakon nekog vremena naviknuo, ono što me do samog kraja mučilo je lock-on sustav koji je stvarno očajan. Polovicu vremena uopće ne funkcionira, ne dozvoljava korištenje u tandemu s rotiranjem kamere, izgubi se kad se protivnik malo više pomakne, a kad ubijete protivnika neće vam se automatski prebaciti na idućeg. Ukratko, čini borbu nezgrapnijom nego što ona treba biti, a u kombinaciji s jednostavnim protivnicima ostavlja pomalo gorak okus na sustav koji inače ima tonu potencijala.

Role-playing elementi dolaze u obliku skupljanja iskustva, podizanja levela, otključavanje magija, i povećanja statistika koji proizlaze iz određenih misija i opreme. Kao što sam spomenuo, podizanje statistika nije pretjerano ključno za prelazak igre, ali može biti dobar motivator ako si želite dodatno olakšati igru. Posebice za one koji vole totalnu fantaziju moći gdje protivnike ubijate jednim pogotkom. Opet kažem, najkorisniji i najisplativiji sustav progresije je onaj vezan uz magiju gdje je svaku moguće poboljšati ispunjenjem određenih izazova što je dobrodošao sustav koji za razliku od pukog poboljšanja magije putem menija, zahtjeva veći angažman od igrača.

Next-gen kaos

Igru sam igrao na PlayStationu 5 koji slovi za tehnički superiorniju verziju, ali i unatoč tome – vizuale i tehnikalije su još jedan aspekt Forspokena koji mu uglavnom ne ide na čast. No, prvo – ima tu i nekoliko pozitivnih stvari. Kao što sam spomenuo, igra na momente stvarno bljesne nekom prelijepom vizurom okoliša, naročito kada promatrate stvari iz visine. Čak bih rekao du su lokacije gdje se borite s glavnim bossovima poprilično impresivne i očigledno inspirirane nečim poput Dark Sousla ili čak Lord of the Ringsa. Efekti magija također znaju biti poprilično impozantni i svakako pridonose osjećaju moći koji imate kada njima baratate. Ono što od tehnikalija mogu pohvaliti jesu zaista brza učitavanja, što nekako i očekujem na PlayStationu 5.

E sad, što se tiče ostatka tehnikalija – ovo je daleko od nekakvog next-gen iskustva kakvim ga se na sva zvona najavljivalo. Likovi izgledaju poprilično loše, a hrpa lokacija koristi copy-paste metodu za teksture koje znaju izgledati esktremno isprano. Osvijetljenje na trenutke izgleda kao da je implementirano u eri PlayStationa 3, a zna se promijeniti naglo iz jedne sekunde u drugu kada se krećete svijetom.

Forspoken je vizualno i tehnički daleko od onoga što podrazumijevamo kao next-gen iskustvo.

Ray-tracing opcija jedva da ima ikakav utjecaj na vizuale pa sam većinu vremena proveo u performance modu kako bih držao viši framerate. U njemu se igra osjetno bolje izvodi, ali daleko je to od stabilnih 60 fps-a i onda što biste očekivali od takvog moda izvođenja. Znate da tehnički nešto ne štima s Forspokenom kad samo okretanje kamere na praznom prostoru može uzrokovati očigledna usporavanja, a da ne govorim o scenama s hrpom neprijatelja i magičnih efekata.

Takve kakve jesu, tehnikalije na PlayStationu, neće potpuno upropastiti iskustvo igranja i barem je se može koliko-toliko izgurati do kraja. Problem je samo zaključak da je Forspoken s tehničke strane porazno “next-gen” iskustvo, naročito kad se u obzir uzme njegova cijena. Usporedbe radi, ovo košta više nego je u svoje vrijeme koštao Final Fantasy 15, a ne izgleda daleko naprednije od te šest godina stare igre u režiji istog izdavača.

Forgotten

Neću lagati, prvi prikaz Forspokena stvorio mi je velika očekivanja i dio mene zaista je htio da igra bude dobra. Nažalost, u konačnici smo umjesto visokobudžetnog next-gen naslova dobili igru jedva B kategorije koja nije ni do koljenima naslovima za PlayStation 4. Šteta, jer Forspoken na momente pršti od potencijala, a sustavi kao što su magični parkour i magična borba u kontekstu bolje igre bili bi pun pogodak.

Ovako je igra široka kao ocean, a plitka kao lokva. Sažnog sam mišljenja da bi igra značajno profitirala da je opsegom manja, zbijenija i detaljnija. U stanju u kojem smo ga zatekli, Forspoken stavlja dodatnu ljagu na igre otvorenog svijeta koje već neko vrijeme uglavnom smrde od ustajalosti i predvidljivosti. Gotovo da je uvredljivo za ovakvu igru tražiti 80 eura i mogu ju preporučiti samo na debelom popustu i samo za zagrižene obožavatelje akcijskih igara ovakve fantastične tematike. A i tada je na rubu preporuke.