Brojne igre koriste duhove, ali rijetke igre zalaze u temu duhovnosti. Kena: Bridge of Spirits je jedna od tih rijetkih igara i samim time je ugodno osvježenje. Naslovna junakinja Kena ima sposobnost komuniciranja s duhovima preminulih osoba, a koristi ju kako bi duhove otpratila u sljedeću fazu njihovog postojanja. Duhovi osoba koje odu tragično s ovoga svijeta zadržavaju negativne emocije i odbijaju napustiti zemaljsko postojanje te upravo tu Kena intervenira… tako da njihove korumpirane forme isprebija svojim štapom.

Kena nema duboku priču i više drame proizlazi iz onoga što se dogodilo nego što se događa za vrijeme igre. Međutim, igra šalje vrijedne poruke s kojima biste se trebali moći složiti bez obzira kojem teizmu pripadate. Kena lijepo pripovijeda važnost oprosta samome sebi i da dobra djela mogu nadživjeti ljudsko postojanje. Ima tu i zanimljive kritike čovjekovog (ne)razumijevanja prirode, kroz poruke o značaju prirodnih ciklusa i upozorenja što dolazi s neprihvaćanjem istih. Sve u svemu – zgodna fabula koju vrijedi čuti i vidjeti.

Manje impresivan dio priče je sama Kena. Ona kao lik nema neki snažan ulog u samoj radnji. Dobar  dio igre znate samo da joj je cilj stići do svete planine. Svoju pravu motivaciju skriva do samoga kraja i igrač se zajedno s protivnicima cijelo vrijeme pita: što to Kena uopće traži? Na kraju je njezin interes toliko slabašan da to djeluje kao propuštena prilika. Kena je inače simpatičan lik, samo eto – dosta joj je nategnuta poveznica sa svijetom kojega spašava.

Zanimljiviju priču imaju mala bićenca zvana Rot, koja Keni pomažu u njezinoj avanturi. Njihovu ulogu u priči lagano naslućujete u drugoj polovici i to je najbolje odrađeni dio narativa. Ta bića nemaju imena i ne govore, a svejedno su intrigantnija od Kene. Osobno sam se nadao da će biti obrnuto: došao sam zbog Kene, a ostao zbog Rota.

Kena: Bridge of Spirits djelo je nezavisnog tima i to se vidi na strukturi gameplaya. Konceptom je to vrlo jednostavna igra: ima tu skakanja, malo prostornih zagonetki i borbe. Tempo je dobar i sve se to nastoji izmjenjivati u pravilnom ritmu. Međutim, same se mehanike gameplaya ipak previše ponavljaju. Svako raskrčivanje puta i okončanje borbe je u principu isto – pošaljete Rotove na metu i duhovnu eksploziju ili strijelu na to. Tek se u drugoj polovici igre pojavi nešto malo drugačije u obliku bombi, ali i to brzo postane repetitivno. Čak je i struktura priče uvijek ista: pomozi duhu tako da pronađeš njegova tri predmeta – sve to tri puta jer imamo tri duha.

Teško je Keni prigovoriti oko gameplaya izuzev čestog ponavljanja stvari. I borba i istraživanje ovdje djeluju skroz solidno. Moram priznati da je borba netipično izazovna i traži dosta ciljanja lukom, pa samim time ima smisla pažljivo istraživati svaki kutak okoliša kako bi se skupilo što više Rotova i otključalo naprednije poteze za Kenu. Stvar je samo u tome što je struktura igre dosta linearna. Iako je ovdje svijet djelomično otvoren, nema zaobilaženja neprijatelja nego se borite kad god igra to želi i nikako drugačije. Nema ni nekog posebnog nadmudrivanja s protivnicima jer se oni pojavljuju tek kad se vi pojavite na određenoj lokaciji, nije da ih možete zaskočiti i sl.

Igra traje otprilike 7-8 sati, desetak ako se detaljnije posvetite skupljanju Rotova. To je pristojna minutaža za jedan prelazak, nažalost bez značajnijeg poticaja za ponovno igranje jer se po završetku otključa samo dodatna težina. Osobno bi mi bilo draže da je Kena trajala kraće, a da je imala manje ponavljanja u gameplayu i nešto poput New Game+ opcije.

Pred kraj igre protivnici postaju sve interesantniji, pogotovo u boss bitkama nakon kojih su me često šake boljele. No, put do toga je dosta arhaičan u smislu dizajna pa Kena često djeluje kao igra otprije dvadesetak godina. Nije to nužno loša stvar i ponekad su ovakve igre opuštajuće jer nemaš mapu sa stotinama upitnika. Samo je šteta da se Kena u gameplayu ničime ne ističe.

Skroz je suprotna situacija s prezentacijom igre. Kena je nadasve prekrasna igra. Premda ne cilja na realističan prikaz, na trenutke mi se činilo kao da je izgledom okoliša ravnopravna visokobudžetnim hitovima. Animacija je vrhunska i studio Ember Labs bi bez problema mogao kreirati animirane filmove. Tonski nikad ne pretjeruju s bogatim bojama, a najviše smisla imaju za kreiranje slatkastih likova caklenih okica. Dobra je i usklađenost igranih i režiranih kadrova pa se prelazak na režiranu animaciju više primijeti na broju sličica u sekundi nego na kvaliteti grafičkog prikaza.

Igru sam igrao na PlayStationu 5 gdje se u performance modu postiže glatkih 60 fps-a s rjeđim usporavanjima tijekom cutscena. Postoji i drugi mod izvedbe u nativnoj 4K rezoluciji, ali iz nekog razloga odaziv kontrola u tom modu bio mi je užasan – praktički bi prošlo skoro pola sekunde dok bi lik izvršio naredbu nakon pritiska tipke. Toliko loš input lag još nikad nisam susreo u nekoj igri, ali se srećom pojavljuje samo u tom fidelity modu. Prilikom izvedbe u 60 fps-a sve je najnormalnije.

Po pitanju kontrola moram spomenuti da Kena ima do sada najbolje korištenje adaptivnih triggera za ciljanje lukom. Ono u AstroBotu je bilo fora, ali rastezanje luka u Keni je prava stvar. Način na koji se R2/desni trigger ponaša tijekom izvlačenja strijele zaista je fenomenalan. Praktički se tipka pod otporom “glasa” kao luk koji se savija!  Nisam mogao vjerovati da taj zvuk ne dolazi iz zvučnika samog kontrolera nego ga proizvodi tipka.

Kad sam već kod zvuka, i za taj dio igre imam same pohvale. Efekti u okolišu jako su “oštri” i do izražaja najviše dolaze kad koristite slušalice. Često mi se događalo da sam u igri čuo zvuk koji kao da  je dolazio “izvan slušalica”, tj. kao da ga je proizvelo nešto pored mene, a takvo što ne doživim baš često. Glazba je isto tako fantastična, bilo da je riječ o opuštajućim melodijama s “egzotičnim” prizvukom dok se istražuje okoliš, ili pak o epskim orkestracijama zbog kojih boss bitke u Keni imaju napetost kakve bi se postidjele brojne druge igre.

Kad se sve navedeno nađe u istom kotliću, Kena ima recept za avanturu koju vrijedi doživjeti. Vjerojatno tu avanturu nećete pamtiti po gameplayu koliko po priči ili prezentaciji, ali možda baš žeđate za igrom koja je staromodna u najljepšem mogućem ruhu.

U slučaju da Kena preraste u serijal, volio bih vidjeti kompleksniju protagonisticu (ovako Senui ne može ni svijeću držati) te više kreativnih rizika u borbi, recimo da okoliš ima veći značaj u bitkama. Potencijala svakako ima te bih volio da Keni netko dođe s onom izjavom: „Još jedno naselje treba tvoju pomoć.“