Shin Megami Tensei i Persona ubrajaju se među kritički najhvaljenije i igračima najomiljenije franšize, a ni ja nisam ostao imun na Atlusovu čarobnu formulu. Personu 5 sam odigrao tri puta, što u originalnoj, što u Royal izvedbi, dok su spin-off naslovi poput Strikersa i Tacticsa dodatno obogatili moje iskustvo. Unatoč tim naslovima i brojnim poboljšanjima prethodnih igara, teško je poreći da Atlus već gotovo desetljeće muze jedan te isti serijal.

Iako je tada poznat kao Project Re:Fantasy prvi put najavljen 2016. godine, vijesti o njemu nismo dobili sve do 2023., zbog čega smo polako počeli gubiti nadu, misleći da Atlus ne voli brojke veće od pet. Ubrzajmo sada vrijeme do današnjice, gdje u rukama napokon imamo gotov proizvod – Metaphor: ReFantazio. Novi IP koji, iako dijeli DNA s Personom, u mnogim segmentima tu franšizu nadmašuje, što vam već na početku ove recenzije jasno sugerira što možete očekivati. Pa ajmo redom…

Metafora Sudbine i Prijestolja

Radnja Metaphor: ReFantazia smještena je u kraljevstvo Euchronia, srednjovjekovni fantastični svijet prepun fiktivnih rasa i prožet raznolikim oblicima magije. Prije nego zaronimo u osnovnu premisu, vrijedi istaknuti kako je Euchronia izvanredno osmišljen i realiziran svijet koji savršeno služi kao pozadina za događaje u igri. To je mjesto u kojem prevladavaju duboke rasne i klasne podjele, a društvene nepravde očituju se na svakom koraku.

Ove nejednakosti nisu samo pozadinski element, već igraju ključnu ulogu u oblikovanju priče i razvoju likova, dodatno osnažujući njihove motive i postupke. U takvom okruženju, igra se bavi temama moći, privilegija i borbe za pravdu, koje se najvećim dijelom reflektiraju kroz bogato razrađenu postavu likova.

Euchronia je izvanredno osmišljen i realiziran svijet pun dubokih rasnih i klasnih podjela.

Čitava avantura fokusira se na potragu za nasljednikom kralja, kojeg glavni antagonist ubija već u uvodnoj sceni igre. Neočekivano, kraljeva magija pokazuje se toliko snažnom da opstaje i nakon njegove smrti, prisiljavajući populaciju da sudjeluje u neobičnom, magičnom demokratskom procesu. U suštini, osoba koja nakon nekoliko mjeseci uspije pridobiti najveću potporu postat će novi kralj, uz obećanje da bilo tko, od najviših plemića do najsiromašnijeg seljaka, može preuzeti prijestolje.

Kraljeva magija pritom štiti najpopularnije kandidate kako bi se barem naizgled osigurala pravednost izbora. Situaciju dodatno komplicira činjenica da kralj zapravo ima nasljednika, za kojeg većina vjeruje da je mrtav, iako je on zapravo u stanju magične kome. Glavni protagonist, prinčev prijatelj, ubrzo se uplete u složene političke intrige, do te mjere da i sam postaje jedan od kandidata za prijestolje, ali s krajnjim ciljem spašavanja princa.

Glavni narativ je kao da gledate sezonu vrhunski napisanog animea.

Ne želim dublje zalaziti u detalje da izbjegnem spoilere, ali stvari su grandioznih proporcija, a narativ je većinom izuzetno zanimljiv, intrigantan i izvrsno prezentiran – kao da gledate sezonu vrhunski napisanog animea. Izvrsno oblikovana postava likova, bilo da je riječ o protagonistima ili antagonistima, tu svakako daje najveći doprinos zahvaljujući odličnoj glasovnoj glumi, bogatoj karakterizaciji i često tragičnim osobnim pričama koje pogađaju prave emotivne note. Njihove priče toliko su dojmljive da će vam zaista biti žao kada dođete do kraja ove izrazito zadovoljavajuće, epske avanture.

Vrijeme nije problem, vremena nema

Osim po priči, Euchronia je vizualno predivno realiziran svijet. Glavne lokacije u igri izgledaju fantastično, a istraživanje i kretanje kroz njih pravi je užitak. Od grandioznog glavnog grada do obalnih područja nad kojima lebde magične kugle – kombinacija anime vizuala i glazbe daje igri poseban šarm, karakterističan za JRPG-ove ovog tipa. Stilizirani vizuali također pridonose bezvremenskom izgledu igre, a još jedan značajan plus je što igra nije tehnički zahtjevna – radi gotovo besprijekorno, a možete je pokrenuti i na prijenosnim uređajima poput Steam Decka.

Ispod lijepe površine, igra se strukturno oslanja na kalendarski sustav, vrlo sličan onome iz Persone. Ako niste upoznati s tim konceptom, ne dajte da vas spomen vremenskog ograničenja obeshrabri, jer se radi o zaista blagom sustavu koji neće izazvati tjeskobu niti osjećaj da ste u utrci s vremenom. U igri jednostavno dobijete datum ključnog događaja (čitaj: napredak u priči), dok u međuvremenu imate jedan obavezni zadatak i niz opcionalnih po vlastitom izboru. Čak i kada se upustite u istraživanje tamnice, možete lutati koliko god želite, a protek vremena, odnosno napredak dana, događa se tek kada ju odlučite napustiti i vratiti se u jedan od gradova.

Metaphor se oslanja na kalendarski sustav koji je zaista blag po pitanju vremenskih ograničenja.

A da naglasim kako vremensko ograničenje nije toliko opresivno kao što se možda na prvu čini – svaki dan možete obaviti dvije aktivnosti (jednu tijekom dana i jednu noću), osim kada su u pitanju tamnice, jer samo putovanje do njih ponekad potroši jedan ili više dana, dok obilazak traje čitav dan. Najznačajnija aktivnost svakako je povećanje bliskosti s članovima vaše grupe, što ne samo da pridonosi izvrsnoj karakterizaciji likova, već predstavlja jednu od glavnih putanja progresije, o kojoj ću više napisati kasnije. Osim toga, tu su i druge aktivnosti poput onih koje donose vrijedne predmete ili poboljšavaju kraljevske vrline, lov na glave, opcionalne tamnice i mnogi drugi zadaci, koji su gotovo uvijek korisni za napredak u priči ili jačanje vašeg tima.

Iako igra po pitanju lokacija pruža iznimnu raznovrsnost, moram priznati da joj kalendarska struktura pred kraj postane pomalo repetitivna. Tamnice su zamišljene kao sredstvo koje bi trebalo razbiti tu monotoniju, ali premda postoje neke zanimljive tamnice, većina ih je vizualno prilično generična do te mjere da sam jedva čekao da ih dovršim i vratim se istraživanju ostatka svijeta. Jedna tamnica pri kraju igre je čak toliko dugačka da me na pomisao povratka u istu oblijevao hladan znoj i koja totalno poremeti inače dobar tempo igre. Srećom, izvrsna priča i konstantan osjećaj progresije i u tim trenucima spašavaju stvar tako da je završetak igre ipak zadovoljavajuć i vrijedan truda.

Tamnice su vizualno poprilično generične i jedan od slabijih segmenata igre.

Igra nema dodatnog sadržaja koji je dostupan nakon završetka priče, ali pred sam kraj pruža vam se široki vremenski prozor u kojem možete dovršiti većinu aktivnosti koje ste možda propustili tijekom igre. Po završetku imate priliku započeti New Game+, koji donosi dodatni nivo težine i nekoliko iznenađenja koja definitivno neću otkriti.

Koliko će vam igra trajati? E to uvelike ovisi o vašem pristupu. Ako protrčite kroz obavezne zadatke, možete ju završiti u otprilike 40 sati, no ako se odlučite na grindanje iskustva i vremenski zahtjevnije aktivnosti, lako možete doći do impozantnih 80 sati. Pretpostavljam da će većina igrača, poput mene, završiti igru za zdravih 50-ak sati, što je nekako taman za jedan ovakav JRPG.

4v1 me bro

Jedna od stvari koja značajno doprinose tome da igra traje kraće od nekih prethodnih Atlusovih naslova jest način na koji funkcionira borba. Riječ je o kombinaciji ekstremno jednostavne akcijske i super zabavne taktičke borbe na poteze. Akcijski dio omogućuje vam da slabije protivnike eliminirate jednim ili dva udarca, pri čemu i dalje dobivate iskustvo i predmete, ali bez pokretanja dugotrajnih animacija inače karakterističnih za borbu na poteze. Metaphor i tu donosi poboljšanja jer, čak i kada se upustite u borbu na poteze, animacije prije, tijekom i nakon borbe su toliko efektne i brze da vas nikada neće umoriti niti vam dosaditi.

U borbama na poteze vodite četiri lika, a kasnije dobijete mogućnost mijenjati ih drugim članovima tima usred borbe. Sustav borbe nije klasičan u smislu da svaki lik ima svoj potez u svakom krugu nego vaš tim dijeli ograničeni broj poteza. Većina napada i akcija košta samo jedan potez, ali snažniji, sinergijski i specijalni napadi mogu zahtijevati više poteza. Ako neprijatelja pogodite napadom na koji je slab, vraćate jedan potez, dok promašaj rezultira gubitkom dva poteza. Ista pravila vrijede i za protivnike, pa je upravljanje potezima, izbor napada i način na koji gradite likove ključno za uspjeh u borbi.

Borba je izuzetno brza, efektna i vizualno atraktivna.

Upoznavanje likova i podizanje razine bliskosti s njima otključava svojevrsne klase, a njihov odabir u borbi bez sumnje je jedna od najvažnijih odluka. Klase omogućuju članovima vašeg tima moćne transformacije u ono što bi se najbolje moglo opisati kao fantastično-magične mechove, koji im pružaju pristup raznim sposobnostima i tipovima napada. Postoji 14 osnovnih klasa, ali većina njih može se nadograditi kroz dvije ili tri etape, a igra te nadogradnje tretira kao zasebne klase, što efektivno podiže ukupan broj klasa na više od 40. Širok izbor zadovoljit će i najizbirljivije igrače – tu su klasični ratnici i čarobnjaci, ali i neobičnije klase koje koriste snajpere, katane, prizivaju bića u pomoć, zbunjuju protivnike i još mnogo toga. Većina klasa izgleda fantastično, a raznovrsne animacije napada toliko su impresivne da sam ih znao pustiti da se u potpunosti odvrte čak i nakon 40 sati igranja.

S obzirom na količinu klasa, neću reći da igra ne traži određenu količinu grinda ako ih većinu želite otključati i nadograditi, ali stvari nisu loše kako se možda čine. Naime, kada dosegnete level 20 s nekom klasom, svaki idući dat će vam predmet za povećanje iskustva neke druge klase, pa je zapravo podizanje levela onih s kojim ne igrate relativno bezbzolan proces. Uz to, svaku klasu moguće je podučiti napade drugih, što sustavu daje dodatnu fleksibilnost i pruža snažan poticaj da ne stavite sve žetone na jednu klasu i tu i tamo svakako isprobate nešto novo.

I na manjim težinama igra zahtjeva involviranost i visoku razinu taktičnosti.

Osim klasa, likovi zarađuju klasično iskustvo i bodove koje možete iskoristiti za poboljšanje određenih statistika, a te se statistike mogu dodatno unaprijediti korištenjem predmeta i opreme. Oprema se može kupiti ili pronaći, a mnogi predmeti imaju posebne karakteristike koje su ponekad značajnije od pukih brojčanih statistika, što dodaje dodatni sloj fleksibilnosti u borbi. Povećanje obrane može zvučati primamljivo, ali je li važnije od potpunog imuniteta na vatrene napade? To su ključna pitanja s kojima ćete se suočavati tijekom cijele igre, ovisno s kim se suočavate pa je najbolje ne biti previše vezan za određeni komad opreme. Oprema ne utječe na vizualni izgled likova, što je barem jedna briga manje kada se odlučujete za izmjene. Naravno, važno je razmisliti o pozicioniranju likova u borbi, predviđanju napada kako biste smanjili štetu, korištenju dodatnih predmeta i slično.

U suštini, mogućnosti napredovanja su brojne i raznolike, a čak i ako vam neki drugi aspekti igre ne sjednu, progresija je apsolutno zarazna. Otključavanje novih klasa, istraživanje njihovih sinergija i usavršavanje taktika kako biste svaku borbu završili jednim devastirajućim napadom pruža onaj isti osjećaj zadovoljstva kakav biste našli u Pokémonima ili sličnim igrama. Stalno napredovanje i otkrivanje novih kombinacija vještina držali su me prikovanim uz igru čak i u momentima kad je testirala moje strpljenje u gore spomenutim slučajevima.

Doduše, ne treba zanemariti da je igra izrazito taktički orijentirana, pa nemojte misliti da ćete, kao u gore spomenutim Pokemonima, borbe moći proći oslanjajući se isključivo na sirovu snagu ili razliku u levelima. Mnogi neprijatelji kasnije imaju potpuni imunitet na određene vrste napada, a neki od njih moraju biti poraženi unutar ograničenog broja poteza, što će zaista testirati vašu taktičku vještinu i poznavanje svih mehanika igre. Pred kraj igre dobijete toliko alata da neki opcionalni boss protivnici gotovo varaju, jer imaju sposobnost dodijeliti si dodatne poteze – što može biti frustrirajući i jeftin način povećanja težine. Ipak, uz dovoljno vremena za pripremu – i oni s vremenom padnu.

Idućih 10 godina

I što još reći? Nakon svega napisanog u recenziji, mislim da vam je više-manje sve jasno. Iako Metaphor dijeli DNA s prethodnim Atlusovim igrama, ne dopustite da vas to smete, kao ni sitničarenje u popisu negativnih stvari koje ćete naći u ovoj ili bilo kojoj drugoj recenziji. Atlus ovdje ima pravi hit, i nije teško zamisliti da ćemo ovaj naslov viđati u raznim oblicima u narednih deset godina, prije nego se pojavi njihova sljedeća velika igra.

Neću lagati, prvi nacrt ove recenzije bio je daleko duži od ove verzije koju sada čitate. Metaphor: ReFantazio je jednostavno takva igra – nudi toliko toga vrijednog spomena, a o većini se može govoriti samo u superlativima. No, ponekad ne treba puno filozofirati. Metaphor: ReFantazio definitivno predstavlja najbolje što Atlus trenutno ima za ponuditi, i to u konkurenciji koja je već iznimno jaka. Štoviše, ovo je možda jedan od najboljih RPG naslova posljednjih godina, i ako ga već ne igrate, stvarno ne znam što još čekate.