Rougelike i rougelite igre su u modi u zadnje vrijeme, a zasluga za to može se pripisati kvalitetnim naslovima poput Hadesa ili Enter the Gungeona. Rogue Legacy 2 na papiru spada u istu kategoriju, no pitanje je: može li stajati rame uz rame opjevanim velikanima žanra?

Rogue Legacy 2 započinje pogledom na veliki dvorac usred takozvane rijeke smrti. Bez ikakvog objašnjenja ostavljeni ste na obali tog dvorca gdje vam igra ujedno prikaže vaš glavni zadatak: morate poraziti šest glavnih protivnika i otvoriti zlatni prolaz. Ukratko, vaš lik treba počistiti hrpu soba koje su prepune malih protivnika, škrinja, zamki, izazova i tajni. Konačni cilj je nabasati na sobu glavnog protivnika ili prolaza do iduće zone. Ne treba ni govoriti kako ćete pritom umirati na bezbroj načina – ipak je ovdje riječ o roguelite naslovu!

Nakon neminovne smrti vašeg lika, birate s kojim ćete od  tri nasumično generirana nasljednika ponovo poći u napad na dvorac. Prije nego napadnete tuđu utvrdu, imate priliku izgraditi vlastiti dvorac na drugoj strani obale rijeke smrti. Ondje možete provesti vrijeme na doku, razgovarajući s likovima koji vam pomažu u otvaranju zlatnih vrata.

Dvorac vam ujedno služi i kao skill tree kojega nadograđujete novčićima pokupljenim u neprijateljskom dvorcu. Količina nadogradnji je ogromna, što samo po sebi nije problem, no velika količina nadogradnji svodi se samo na puke brojeve, što nikada nije uzbudljivo. Uz normalne novčiće, tu su još srebro, krv i duše, a svaka od tih valuta kupuje drugačije nadogradnje. Srebro tako kupuje nove oklope i oružje, krv efekte koji su stalno aktivni, a duše osiguravaju da nasljednici imaju poželjne osobine. Jedina valuta među četiri nabrojane koja mi je predstavljala problem bili su novčići,  dok je ostalih bilo na pretek, do te mjere da se nikada nisam trebao brinuti da će mi faliti.

Novčići su potpuno druga priča, ponajprije zbog nepravilnog i nepovoljnog omjera po igrača. Prije svega, morao sam dati sav novac vozaču broda Chironu kako bih uopće mogao napasti neprijateljski dvorac, pa je i sam dolazak na mjesto borbe skupocjen pothvat.

Neke nadogradnje djelomično poprave situaciju. Primjerice, mogu vam omogućiti spremanje malog postotka novčića u sef prije prelaska rijeke. To svejedno nije promijenilo činjenicu da igra traži poveći trud za kasnije nadogradnje, ali bio sam pošteđen situacija gdje mi uvijek fali novčić ili dva do željene nadogradnje.

Jedan od najzabavnijih aspekata igre svakako su vaši nasljednici. Naime, svaki ima svoj poseban izgled, ime, osobine i karakter. Zanimljivo je i to što svaki nasljednik ima i svoju klasu, alternativni napad i ostale borbene osobine koje utječu na gameplay. Taj dio zna biti pomalo šašav, ponajprije zbog šarolikosti osobina. Vaš lik može postati mnogo toga – od moćnog vampira do nepraktičnog daltonista. Dok vampirizam i njemu slične osobine daju stvarne numeričke prednosti i/ili nedostatke, osobina poput daltonizma samo stavlja filter preko ekrana i sve čini crno-bijelim.

Svaka odabrana osobina povećava količinu novčića koju nalazite tijekom napada za određeni postotak tako da su moguće dileme oko toga kojeg nasljednika odabrati. Želite li nasljednika koji baca pizzu kao napad, ali dobiva znatno više novčića ili pak nasljednika koji baca znatno moćniju crnu rupu, ali ne dobiva dodatne novčiće? Ovakve dileme bile su mi prisutne za vrijeme druženja s igrom.

Kad smo već kod nasljednika, treba naglasiti i njihove klase. Ima ih mali milijun, a ako u zbroj dodate i razne potklase, mogućnosti zaista postaju široke. Od klasičnih ratnika pa sve do svirača gitare, nikad nisam znao što bi mi iduće moglo biti ponuđeno. Najbolja stvar je ta da su sve klase bile zabavne za igrati. Ima smisla da zbog količine klasa neke budu kompleksnije od  drugih, ali to svejedno nije bio razlog da ih ne koristim. Svaka klasa imala je svoje prednosti i mane koje su se mogle iskoristiti ovisno o situaciji na bojištu.

Ako planirate zaigrati Rogue Legacy 2, pametno vam je te prednosti naučiti što prije. Naime, klasičan pristup udaranja “glavnom u zid” sve dok ne uspije neće biti dovoljan za prelazak ove igre. Razlog tome leži u težini igre. Kombinacija teških protivnika i rougelite igre odlična su kombinacija. Svaki put kada sam umro od nekog teškog protivnika, sve je postalo drugačije.

Najjednostavnije rečeno, to znači da imam nove sobe za istražiti, nove škrinje za otvoriti i nove tajne za otkriti. Sve se to činilo divno i krasno u početku, no kako sam sve više prolazio kroz igru to je sve više postajalo naporno nanovo tražiti sobu glavnog protivnika, samo da bi me isti ponovno smlavio. Igra i za to ima rješenje, premda i ono ima svoju cijenu. Naime, imate mogućnost “zaključavanja” svijeta, no to će rezultirati manjkom prijeko potrebnih novčića! Ako ste tanjih živaca, brzo ćete shvatiti kako ipak nije u novčićima sve. Tražiti sobu i usput gubiti život na male protivnike, samo  kako biste se sukobili s glavnim protivnikom nipošto nije ugodna radnja, pogotovo ako u obzir uzmemo činjenicu kako sam pred glavnog neprijatelja redovno dolazio vidno oštećena zdravlja.

Prije same bitke s glavnim protivnicima treba ih prvo locirati, što je katkad znalo biti malo nespretno. Nasumičnost prostorija je ponekad znala biti grozna. Primjerice, prva soba se razdvaja na dva puta koji se ne spajaju nigdje drugdje i ako odaberete krivo, morate se vraćati skroz na početak. Iako, nije ni krivi put uvijek loša stvar jer istražujući sobe možete naletjeti na privremene nadogradnje. One vam pomažu u tome da sredite sve što vam se nađe na putu. Ostaju aktivne sve dok ne umrete, no istovremeno smanjuju maksimalno zdravlje koji imate, tako da je u nekim situacijama pametnije samo proći pored njih.

Još jedna prednost pogrešnog skretanja u sobama je ta da uvijek ima nečega što se može otkriti, bilo da je riječ o škrinjama prepunim novčića, tajnama koje otkrivaju priču ili pak nešto treće. Da pojednostavim, Rogue Legacy 2 nikada vam ne nudi odabir potpuno krivog puta. Još jedna od stvari na koje se može naletjeti istražujući su knjige koje govore gdje se mogu pronaći trajne nadogradnje i za buduće nasljednike, poput uvijek korisnog duplog skoka.

Trajne su nadogradnje potrebne i za prelazak zona nakon one početne, a razlog tome su prepreke koje se ne mogu proći bez određenih nadogradnji. Tako npr. za čarobnu knjižnicu treba dupli skok, dok za toranj treba takozvani “void dash” s kojim se mogu izvoditi svakakve vratolomije u zraku. Svaka od tih trajnih nadogradnji nadodaje na cjelokupno iskustvo istraživanja, ali i borbe s glavnim protivnicima jer imate više alata za borbu.

2D izvedba omogućila je precizan sustav borbe u kojem je uvijek jasno što vas je pogodilo, a što nije.  U cijelom odigravanju nije bilo situacija gdje sam nakon dvadesete smrti vodio ljutite rasprave s igrom, što je veliki plus. Rogue Legacy 2 je pakleno težak naslov, no mora se priznati kako se ne služi prljavim trikovima kako bi dodatno otežao život igraču.

Valja istaknuti kako su neki kasniji glavni protivnici postali apsolutno apsurdni po pitanju težine. Unatoč tome, svejedno su bili užitak za poraziti baš zbog tog korektnog osjećaja oko kojeg su svi veliki protivnici bili balansirani. Svaki od njih bio je jedinstven, svi su se razlikovali po temi i izgledu a isto se može reći i za igrine mnogobrojne zone. Sve su se razlikovale, a svaka iduća je bila interesantnija od prethodne i zahtijevala je drugačiji pristup. Neke su imale jače male protivnike, dok su druge bile više platformerski izazov nego bitka. Grafička prezentacija igre također je pridonijela tome da svaka zona dođe do izražaja. Pozadina, neprijatelji, efekti, sve to je gradilo ugođaj koji je svaku zonu činio jedinstvenom.

Za sve vas kojima su teške igre odbojne, Rouge Legacy 2 ima i “easy mode” s brojnim opcijama među kojima se nalazi i ta da protivnici imaju manje zdravlja i rade znatno manje štete. U tim postavkama ima ponešto za svakoga. Primjerice, ako ne volite RNG elemente možete isključiti osobine nasljednika ili ako platformiranje nije za vas možete uključiti letenje. Na ovaj način svaki igrač za sebe može odrediti kakvo iskustvo želi imati s ovim naslovom. A po završetku igre postoji opcija i za New Game+. Prednost NG+ je ta da svi glavni protivnici dobivaju novi izgled i napade, tako da možete pronaći nešto što niste vidjeli za vrijeme prvog odigravanja.

Gledano u cjelini, Rogue Legacy 2 se pobrinuo da najvažniji elementi igre budu odrađeni kvalitetno. Jednostavna formula “otkrij-umri-ponovi” funkcionira kad je akcija u pitanju, no isto ne može biti rečeno i za igrin sustav napretka. Ogromna količina nadogradnji i njihova cijena su podosta usporili tempo napredovanja i time umjetno produžili trajanje igre. No, čak i uz to, igra mi je pružila izazovan užitak, a iskustvo koje nudi svakako je zabavno te tjera igrača da se konstantno poboljšava. Ne sumnjam da će svaki ljubitelj rougelite igara uživati u svemu što Rogue Legacy 2 ima za ponuditi.